Nakon ne tako davnih, tko im već dosad zna broj, prosvjeda i blokada prometnica, nije se dogodilo ništa. Nakon bunta i neuspjelih pregovora, hrvatskim seljacima ostao je samo gorak okus u ustima. Uvrijeđeni su i ogorčeni ponašanjem državnog vrha i nadležnih institucija.

Premijer Zoran Milanović nije ih htio primiti ni na minutu razgovora, ministar financija Slavko Linić, kao i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina poručili su im da jednostavno nema novca i da se na to moraju naviknuti i shvatiti da su na tržištu, a ne se samo uzdati u poticaje. Tko tu koga više se i ne zna. No, nije samo aktualna vlast ta koja je pokazala nesnalaženje kada je u pitanju agrar. Naime, nema ministra u čijem mandatu nije bilo prosvjeda, a što prema mišljenju poljoprivrednika, ali i pojedinih stručnjaka, ukazuje na to da se u Hrvatskoj još baulja poljima i traži rješenje. Unatoč brojnim pokušajima da se stvori odgovarajuća strategija poljoprivredne proizvodnje, ona još ne postoji, a što postaje sve bolnije nakon ulaska u Europsku uniju. Nikakvo čudo jer prisjetimo se da se pri pretpristupnim pregovorima i pripremama gotovo najmanje govorilo upravo o poglavlju koje se odnosi na agrar. Nepripremljeni seljaci, ali i država stoga mogu zaista biti isfrustrirani tom činjenicom, jer vidljivo je da aktualna vlast Kukuriku koalicije obećano iz Plana 21 ne provodi, a ministra Jakovinu se proziva nestručnim i nesposobnim za obavljanje te dužnosti. Osim toga, zbog njegove nezainteresiranosti za seljačke probleme i njihovu sve veću zaduženost, kao i Milanovićevog ignoriranja prosvjeda iz opatijske vile gdje je bio na odmoru, ne čudi što se mali poljoprivrednici sve više osjećaju kao kmetovi. “Državi daj, a nama što ostane”, kažu oni.

Voda je došla do grla pa je Stožer za obranu hrvatskog sela i seljaka prošloga tjedna iz Križevaca poručio da će tužiti hrvatsku Vladu domaćem i europskom sudu, a od Jakovine zatražio ostavku. Kako su istaknuli predstavnici iz 12 županija, do sada im je isplaćeno 1,7 milijardi kuna poticaja, a država im duguje još jednu milijardu. “Okradeni smo i prevareni. Ovo je pljačka stoljeća. Ovo je genocid nad poljoprivredom, a najveći je problem što država nema poljoprivrednu strategiju, a bez nje nema budućnosti.”

A zašto zapravo nema jasne strategije teško je decidirano odgonetnuti. Zbog neznanja, nesnalaženja ili pak nezainteresiranosti za male proizvođače? Tvrdi se i da je riječ prije svega o pogodovanju “velikim igračima” i krupnom kapitalu, kao i uvoznim lobijima dobrano premreženim s pojedincima iz državnog vrha, bez obzira na to koja je stranka na vlasti, HDZ ili SDP sa svojim partnerima. Brojna su pitanje koja muče seljake: hoće li se donositi strategija razvoja poljoprivrede za bar pet godina, može li se zaustaviti nekontrolirani uvoz hrane (posebno nekvalitetne), odgovara li porezna politika OPG-ovima u sustavu PDV-a koja ih koči u razvoju, mogu li se pojednostaviti pravilnici i zakoni za poljoprivredu (jer zbog naših zakona imaju manju iskoristivost sredstava EU), a i npr. dodatno subvencioniranje proizvodnje povrća. Nadalje tu su i pitanja može li se ustrojiti sustav koji će kontrolirati sve isto i napokon hoće li se konačno povezati more i turizam sa Slavonijom i njenom proizvodnjom... Naravno, ima tu još puno specifičnih i konkretnih pitanja, ali sva su za sada bez odgovora.

Poljoprivreda je u Hrvatskoj posljednjih desetljeća zanemarena, upozorili su ne tako davno stučnjaci i na znanstvenom skupu “Zemlja” u Vinkovcima. “Treba napraviti strategiju razvoja koju bi svaka ozbiljna država morala imati, a ja, nažalost, ne vidim da imamo takvu konzistentnu i provjerenu strategiju dugoročnog razvoja poljoprivrede”, upozorio je tada akademik Zvonimir Baletić. Od 2.149.000 hektara obradivog raspoloživog zemljišta, u Hrvatskoj se obrađuje nešto više od 60%, upozorio je pak akademik Franjo Tomić.

Da nema strategije razvoja poljoprivrede koja bi sadržavala bilancu poljoprivredne proizvodnje kako bi se znalo koliko čega se proizvodi, kolike su potrebe za određenim proizvodima i kakva je potražnja na tržištu, zaključci su i s brojnih tematskih sjednice županijskih skupština. A to je dovelo i do toga da su se stihijski poticale pojedine grane poljoprivredne proizvodnje, a proizvođači su needucirani kako plasirati svoje proizvode na tržište. Postoji bojazan da zbog toga u 2014. godini nećemo moći koristiti EU sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Na sva ta slična pitanja ukazao je i ekonomski analitičar Damir Novotny, rekavši: “Hrvatska Vlada mora temeljito promijeniti pristup agrarnim politikama. Struktura domaće primarne poljoprivredne proizvodnje temeljena na ratarskoj proizvodnji na malim površinama jednostavno ne ostvaruje ekonomiju obujma i nije konkurentna. Ulaskom u EU neće ostvariti očekivane učinke jer sadašnja poljoprivredna struktura ima malu, gotovo nikakvu apsorpcijsku moć. Dosadašnje vladine poljoprivredne politike imale su više karakter socijalnih politika i direktne potpore dohotku malim gospodarstvima, a potpuno su zanemarile povećavanje produktivnosti i uspostavljanje tržišnih ravnoteža. Rezultat su skupi poljoprivredni i prehrambeni proizvodi i prekomjeran uvoz. Mitske kulture poput pšenice moraju biti zamijenjene mesom, voćem i povrćem. Za takav zaokret bit će potrebno okrupnjavanje površina, ulaganja u infrastrukturu i ulaganja u skladišne i prerađivačke kapacitete. Novom politikom moguće je u srednjem roku postići veliki iskorak, a Hrvatska od uvoznika može postati veliki izvoznik hrane. Za početak bi bilo dovoljno supstituirati uvoz. Kao i oko ostalih društvenih pitanja, oko zaokreta u agrarnim politikama potrebno je napustiti politički populizam i uspostaviti stručni konsenzus”, zaključio je Novotny.