U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put lucidni playmaker Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

U punom jeku je Europsko prvenstvo u košarci, EuroBasket 2013. u Sloveniji, a nedavno je postao i trener Košarkaškog kluba Borovo, pa je red došao na Damira Volodera, bivšeg poznatog osječkog košarkaša. Prvo je isprobao nove lijepe crvene cipele u trgovini tvrtke Borovo na osječkom Trgu slobode, a zatim nam je umalo prignječio ruku pod prešom u radionici Strojarske tehničke škole Osijek. Nakon toga nas je pokušao natjerati da odradimo puni košarkaški trening (nismo uspjeli!) u Sportskoj dvorani Jug, a na kraju smo u kinu Urania zajedno odgledali ciklus starih, dobrih filmova. Prije nego što je odjurio na utakmicu u Vinkovce, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Dade".

Na ovim prostorima poznat je izraz "kako Musa dere jarca". Recite mi, koliko se puta dogodilo da "Damir dere vola"? (smijeh)

- Ha-ha-ha... Nije se nikada dogodilo. Znam da to pitaš zbog prezimena. Moram priznati da ne znam točno kako je nastalo.

Kaže Wikipedija: "Ljudi koji su pokapali, ali i gulili kože životinjama, za odjeću i obuću, nazivali su se: živoder, strvoder, voloder... Bila su to unosna zanimanja po kojima su davana i prezimena".

- Da, čuo sam nešto slično... Moja obitelj stigla je u Slavoniju iz Dalmacije, iako se pretpostavlja da su Voloderi originalno došli iz Bosne i Hercegovine. Tamo ima dosta mojih prezimenjaka, a u općini Bosanska Krupa postoji i mjesto Voloder. No, meni su i mama Danica i tata Dujo iz mjesta Tijarica u dalmatinskom zaleđu. Prvo je na vukovarsko područje došla očeva teta, koja ih je počela dovlačiti jedno po jedno. Otac je "trbuhom za kruhom" došao vrlo mlad, počeo raditi u kombinatu Borovo u Borovom naselju, kasnije se oženio, doveo mamu... I ostali su tu pa sam se 1959. ja rodio u Vukovaru. Sada smo se malo raštrkali po Hrvatskoj.

Da? Gdje ste se sve raširili?

- Na moru, u Kaštelima kod Splita, sada žive majka i sestra Anita, koja je završila DIF i radi kao instruktorica fitnessa. Odemo svake godine do njih, budemo na moru, obiđemo ih. Otac je, na žalost, pokojan. Ja sam najstariji od djece, a imam još dva brata. Oba brata su vukovarski ratni heroji i vojni invalidi, koji su preživjeli sve, čak i logore. Stariji, Vladimir, kao i ja, s obitelji živi u Osijeku, u kući blizu mene, a mlađi, Zoran, koji je također nekada igrao košarku, sa svojom obitelji živi u naselju Sveta Klara gore u Zagrebu. Zanimljivo, svi imamo po troje djece. Jedino su naši roditelji imali četvero.

Zanimljivo, da. Imate li nekoga u mjestašcu Voloder u općini Popovača u Sisačko-moslavačkoj županiji?

- Znam za to mjesto. U njemu se odavno održavaju poznate Voloderske jeseni kao smotra grožđa i vina. U obližnjoj Novskoj imam neku dalju rodbinu pa sam znao otići tamo i pogledati malo. Ljudi me često pitaju za to mjesto jer na putu za Zagreb prolaze autocestom pa vide putokaz za Voloder.

Znate li da dijelite ime s jednim za javnost prilično problematičnim Damirom Voloderom iz Vrbovskog?

- Znam da tamo živi jedan čovjek s istim imenom i prezimenom i da se bavi uzgajanjem konja. Čitao sam na internetu da je čak navodno prošle godine bio na nekom terenskom jahanju s pokojnim Željkom Malnarom. Nisam ja taj... Zašto problematičnim?

Pa prije deset godina ometao je radove na gradilištu autoceste Rijeka-Zagreb jer mu je buka strojeva uznemiravala konje na farmi. Čak je dobio i sudsku kaznu. Također, lani su ga susjedi optuživali da njegovi psi noću izlaze na ulice i usmrćuju njihove kućne ljubimce i domaće životinje.

- Stvarno?! Vidiš, nisam znao... Našao sam podatak da u Splitu postoji i jedan mladi komercijalist Damir Voloder, ali još se nisam upoznao ni s jednim mojim imenjakom i prezimenjakom. Možda bih trebao organizirati neki susret Damira Volodera. (smijeha)

Bila bi fora. Volite li jesti čokoladu "Dado" osječkog Kandita? (smijeh)

- Volim! To je jako dobra čokolada, meni posebno draga jer me cijeli život, od ranih dana, zovu tako. Gotovo svi me znaju kao Dadu. Inače, ljubitelj sam slatkoga, a uz čokoladu najviše volim jesti kolače. Pokušavam ne pretjerivati, zbog linije... Ne znam baš praviti kolače i radije to prepuštam supruzi koja to jako dobro čini. Ja samo jedem. (smijeh)

U koju ste vukovarsku osnovnu školu išli?

- Ja sam samo rođen u Vukovaru, no mi smo zapravo živjeli u Borovu naselju. Tamo sam završio i osnovnu školu, tada se zvala Bratstvo i jedinstvo, a danas je to OŠ Blage Zadre. Nakon toga sam u Osijeku upisao i završio srednju školu, poznati EMŠC, smjer strojarski tehničar. Danas je to Strojarska tehnička škola Osijek. Odmah nakon srednje škole upisao sam i fakultet, ali ga nikada nisam završio.

Čuo sam. U sadašnjim okolnostima bili biste inozemni student, zar ne?

- Pa da. Upisao sam Fakultet za fizičku kulturu u Novom Sadu, popularni DIF. Tada sam se baš počeo ozbiljnije baviti košarkom, poluprofesionalno, već sam dobivao neke stipendije, a ovo mi je bilo blizu kuće pa sam mislio da ću uspjeti paralelno i studirati. Dvije godine sam nekako "gurao", upisao i treću, a onda sam shvatio da uz treniranje i igranje košarke to jednostavno ne mogu pratiti. Potom sam se prebacio na izvanredni studij i to tako stoji i danas. Ne znam kakav mi je više status, ali još uvijek negdje imam indeks. (smijeh)

Što su uopće poslovi koje može obavljati strojarski tehničar?

- On obuhvaća dosta toga. Kad si to završio, mogao si raditi u nekom projektnom birou ili na održavanju strojeva ... Ja sam, recimo, kao mlađi radio u jednoj firmi na rezervnim dijelovima, na projektiranju nekih sitnih stvari... Zadnje dvije godine zaposlen sam u Hidrogradnji, u tehničkom odjelu.

Biste li mogli meni kod kuće, primjerice, popraviti kombi-bojler?

- A, ne, to su u biti poslovi za bravare ili vodoinstalatere koji su baš majstori. Strojarski tehničari su oni koji su više za crtaćom pločom i projektiraju neke dijelove i detalje, različite elemente strojeva. Naravno da ipak znam popraviti neke sitnije kvarove u kući. Nisam neki ekstramajstor, ali znam. Inače, od kućanskih poslova radim ono što mi supruga naredi. (smijeh) Što se tiče kuhanja, obitelji znam pripraviti neka jednostavnija jela – tjestenine, umake, šnicle i slično.

Zanimljivo, već sam kao sugovornika u Laganiniju imao punk-pjevača Igora Dmitrića Mutu, koji je također po struci strojarski tehničar, obožava košarku i igrao je baš playmakera, kao i vi. Iz toga zaključujem da i vi sigurno volite punk? (smijeh)

- Ha-ha... Nisam neki ljubitelj punka, no volim glazbu. Uglavnom preferiram domaću glazbu – klape, jer smo i supruga i ja ipak Dalmatinci pa nas to vuče "dolje", zatim tamburice, ali i stari rock.

Koliko star? Bijele strijele? Crveni koralji?

- Pa dobro, ne baš tako davno... Tamo, 70-e i 80-e godine. Recimo, jako mi se sviđa Prljavo kazalište. Sve to volim ponekad i zapjevati u nekom dobrom društvu. Iako me baš nije ugodno slušati. (smijeh)

Zato vas je, kažu, bilo ugodno gledati na – nogometnom terenu.

- Vidi - i to znaš... Točno. Valjda sva djeca prvo probaju nogomet, a tada u Borovu nije bilo ni nekih uvjeta za igranje košarke. Nije bilo ni dvorane, ničega. Dobro sam igrao nogomet, volio sam igrati naprijed i vjerojatno bih ostao u njemu da nisam imao generacijski problem. Svi moji prijatelji krenuli su na nogomet godinu ranije, a ja sam jako želio igrati s njima. Nisu me treneri htjeli priključiti i onda sam odustao. Nisam bio dovoljno strpljiv i s 13 godina okrenuo sam se košarci.

Gdje su se dogodili vaši prvi košarkaški dvokoraci?

- U novoj dvorani sagrađenoj pokraj osnovne škole koju sam baš završavao. Imali smo dobrog nastavnika tjelesnog, Zvonka Hercega, koji nas je animirao za tu košarkašku priču i tako je krenulo. Jako sam "zagrizao" za to, iako sam sa svojih 170 cm bio niži od nekog prosjeka.

Iskreno, je li vam visina bila hendikep kroz karijeru? 180 cm realno nije baš visina za košarkaša.

- To je istina, ali nikada nisam imao kompleks zbog toga. Dapače. Manjak visine, a i činjenicu da nisam neki veliki talent, kompenzirao sam na druge načine. Moje su prednosti što sam brz, spretan, imam dobar šut i, najviše, što sam uvijek brzo mislio, znao predvidjeti situacije i akcije. I što sam jako pošten prema sebi i suigračima. I jako uporan. Kada sam čvrsto odlučio da protivnički igrač neće prijeći centar – nije ga prešao. Ili je to učinio jako, jako teško.

Da, po tome vas svi pamte. Koliko ste znali trenirati dnevno?

- Kao pas! Na vrhuncu karijere, s 33 godine, znao sam "u komadu" trenirati i po 3,5 -4 sata, a treninzi su bili dvaput dnevno. Uz treninge na terenu, tu su bili i teretana i trčanje. Volio sam trenirati i nikada mi nije bilo teško. Uvijek sam si volio zadavati zadatke, testirati gdje su mi granice i pokušati ići preko njih. Uživao sam igrati obranu i čuvati najopasnijeg protivničkog igrača.

Svaka čast. Prati vas glas da gotovo nikada niste bili ozlijeđeni?

- S obzirom na to koliko sam žestoko trenirao, igrao i dugo trajao, ozljeđivao sam se vrlo malo. To su uglavnom bila neka istegnuća, ali to se rješavalo "u hodu". Utakmice sam jako rijetko "preskakao". Od težih imao sam samo ozljedu ligamenta jednog koljena, predlagali su mi čak i operaciju, no ja sam za dva tjedna već igrao. Išao sam i preko granice boli, ako treba. Bilo mi je gotovo neugodno biti ozlijeđen ili reći da ne mogu. Srećom, danas nemam posljedica.

Otkrijte nam tajnu svoje igračke dugovječnosti.

- Ponajprije, iznimno volim košarku, koja mi je uz obitelj gotovo sve u životu. Naravno, važan je i sportski život jer nikada nisam pio ni pušio, redovito sam trenirao, pazio na prehranu, išao na vrijeme na spavanje... Nešto ima i genetski, a možda je i razlog u tome što sam se u karijeri penjao stepenicu po stepenicu, od nižih liga prema najvišoj hrvatskoj. Košarku sam igrali sve 44. godine, i to na ozbiljnoj razini. Karijeru sam završio 2003. u Osijeku, i to kao najstariji igrač prve hrvatske lige.

Taj rekord će netko teško srušiti. Kako je točno tekao vaš zanimljiv igrački put?

- Te 1973. u Borovu naselju nije bilo kluba pa smo prvo išli trenirati i igrati u Vuteksu iz Vukovara. Onda je osnovan Košarkaški klub Borovo i svi smo 1975. prešli tamo, da ne putujemo, jer nije bilo ni autobusa... Tamo sam prošao i juniorski i početak seniorskog staža. Tada je KK Borovo bio u regionalnoj slavonskoj ligi. Bili smo jako dobra ekipa, 1979. je napravljena i nova dvorana u Borovu naselju, košarka je bila u ekspanziji, išli smo stalno prema gore, rang po rang, i stigli do tadašnje 1.B jugoslavenske lige. To je bila jaka liga i naučili smo igrati pred punim tribinama, u "paklenim" atmosferama.

Opišite nam malo što se tamo događalo.

- Nije bilo većih incidenata, ali nije bilo ni ugodno. Posebno "vrući" tereni bili su u nekim dijelovima Srbije, poput Kraljeva i Valjeva, ili Makedonije. Dvorane su uvijek bile krcate, bilo je vrijeđanja, bacanja predmeta na teren, svega. Dovikivali su svašta, ali ja to ne pamtim, bio sam uvijek koncentriran na igru. Ipak, znali su cijeniti kvalitetu i pošten odnos prema poslu pa su nam pljeskali čak i ako smo pobijedili njihovu ekipu. No, to je sve bila dobra škola za kasniju karijeru. Nakon što se 1989. KK Borovo praktički raspalo jer se kombinat Borovo, koji je financirao sportsko društvo, našao u velikoj krizi, još sam redom igrao za MZT Skopje, Kikindu, Slobodnu Dalmaciju iz Splita, Telekom Vinkovci i dvaput u Osijeku. Klub se tada zvao Osijek Slavoning pa Slavonska banka.

Jeste li ikada ikome uspjeli "opaliti bananu", odnosno blokadu?

- Kako ne! "Banane" sam lupao i višim i snažnijim igračima od sebe! U žaru borbe znalo se dogoditi da se odrazim više nego što sam mislio da mogu.

Na terenu ste bili dosta agresivni. Kakvi ste u stvarnom životu?

- Ma, puno mirniji. Na terenu me ponese želja za pobjedom i dokazivanjem. Naravno, imam granice. Nikada se nisam potukao na terenu, niti sam ikoga namjerno udario. Ne volim se tući. Nisam nikada isključen ni zbog dugog jezika. Tehničke greške sam znao dobiti, jer ne volim nepravdu, ali isključen nisam.

Sjećate li se koliko ste u karijeri zabili koševa, napravili asistencija, skokova...?

- Ajme majko, tko to zna?! I koševa i asistencija je bilo bezbroj, a nikada nisam vodio evidenciju. Uvijek sam više volio asistirati suigraču nego sam zabiti koš. Uostalom, zadatak playmakera jest kontrolirati utakmicu, voditi napade, razigrati suigrače. I "krasti" lopte, naravno! Uh, to mi je bila neka specijalnost.

Gdje ste stjecali iskustvo za to? Kao klinac u trgovinama?

- He-he... Ne, naravno. Prije utakmice analizirao sam igrače i njihove kretnje pa sam im često znao "ukrasti" loptu bez faula. Premda sam vjerojatno kao klinac ukrao nešto u nekoj trgovini. Dječje gluposti.

Jeste li ikada zabili koš "iz svlačionice"? Ili, još bolje, pobjednički koš sa zvukom sirene?

- I jedno i drugo. Ne znam sada konkretne situacije, ali zabijao sam koševe i sa svoje polovine i u zadnjim sekundama. Uvijek sam pokušavao biti lider, preuzimati odgovornost. Pamtim jedanput kada sam u Osijeku zabio tricu sa zvukom sirene za pobjedu u Kupu. Možda najveća pobjeda mi je ona 1992. sa Slobodnom Dalmacijom protiv Cibone u finalu hrvatskog Kupa. Tada sam osvojio i jedini trofej u karijeri, inače prvi koji je neki klub osvojio u neovisnoj Hrvatskoj. Dvaput sam na hrvatskim "All-Star" utakmicama i pobijedio u gađanju trica.

Nakon svega, je li vam žao što nikada niste zaigrali za hrvatsku reprezentaciju? I neki inozemni klub?

- Ha, čujte, normalno da mi je žao. Bilo je nekih naznaka da će me zvati kada sam 1996. proglašen najboljim košarkašem prve hrvatske lige. Onda se povela polemika jesam li prestar i ipak me nisu zvali. Tadašnji trener Pero Skansi pitao se što će mu igrač od 37 godina Što se tiče inozemstva, imao sam i ponuda izvana, iz Poljske i drugih zemalja. No, tada sam također imao već dosta godina i nije mi se selilo van... Čini mi se da sam rođen malo u krivo vrijeme. Da sam se rodio malo kasnije, mislim da bih imao i kvalitetniju karijeru. No, što je – tu je.

Zašto ste nakon završetka igračke karijere postali trener? Kruže priče da ste – opaki. (smijeh)

- Jednostavno, želio sam ostati u ovom prelijepom sportu i mislim da mogu mnogo pružiti mladima. Do sada sam trenirao košarkaše Osijeka, Vukovara i Darde te košarkašice Murse. Odasvud nosim lijepe uspomene, a imao sam i solidne rezultate. Ne mislim da sam opak. Samo od drugih tražim da daju sve od sebe, što sam i ja kao igrač. Drago mi je što sam sada u KK Borovo, nekako sam zatvorio krug u karijeri.

Dakle - Dalmoš se skrasio u Slavoniji?

- Upravo tako. Volim tu biti i živjeti. Jako volim i Vukovar i Borovo, gdje nam se nalazi obnovljena kuća u kojoj trenutačno nitko ne živi, no sada ipak Osijek doživljavam kao svoj grad. Tu sam pustio korijenje, što se kaže, naviknuo sam se, imam puno prijatelja. Tu imam kuću u kojoj živim sa suprugom Jadrankom i troje djece. Najstariji Ivan, komercijalist, ima 25 godina, mlađi 18-godišnji Frano je sada maturant, a kćerka Katarina ima 16 godina i ide u 2 razred srednje škole. Nedostaje mi jedino pravo kino u Osijeku. Ne volim ove multiplekse, prebučni su mi, ne mogu se tamo opustiti.

Kakve filmove najviše volite gledati?

- I supruga i ja smo veliki filmofili. U Borovu naselju nije bilo previše mjesta za zabavu, ali je postojalo lijepo kino. Nas dvoje imali smo praktički svoja sjedala u kinu, znalo se točno gdje su naša mjesta. Gledali smo sve što je bilo zanimljivo, naravno starijih filmova, a meni su najdraži triler i komedije. Od glumaca najviše volim Roberta de Nira. I Al Pacino je sjajan.

Kao filmofil, koliko ste pratili crtiće? Konkretno, crtić "Beavis & Butthead" na MTV-u?

- Crtiće sam znao gledati, ali taj baš i ne. To su mi više djeca gledala, vidio sam kako se smiju k'o blesavi.

I, je li vam ikada itko rekao da ste nalik na jednog od dvojice likova? (smijeh)

- Zbilja? Nije mi to nitko nikada rekao. Morat ću sad pogledati.

To je možda samo zbog frizure koja je ista već desetljećima. Jeste li ikada imali drukčiju?

- Jesam! Kosa mi ne može biti baš duga jer se kovrča, ali bila je duža nego sada. Čak je bila onako afro, velika. (smijeh) Gledali smo NBA utakmice preko projektora i tamo je većina igrača nosila afrofrizure pa nam je to bio hit. I, naravno, kosa mi je bila smeđa, a ne srebrna kao sada. Međutim, kad sam je jednom ošišao, bilo je gotovo.

Sportska frizura je tu. A zadržavate li sportsko odijevanje i izvan terena?

- Uglavnom da. Volim ležernu, sportsku eleganciju. Većinom sam u trenirkama, trapericama i polo majicama, ali znam nekada odjenuti i odijelo, pogotovo kada su utakmice. Eh, nekada smo nosili isključivo obuću Borovo jer nam je ono bilo sponzor. Imali smo mogućnost naručiti cipele kakve smo htjeli, a često smo prvi imali "startasice" i tada popularne "pumerice", i to na bacanje, koliko smo htjeli. Imali smo i prve "Nike", jer je Borovo imalo suradnju s njima, tu su nam bili jako zavidni.

Imate li nekog kućnog ljubimca? Po igračkim osobinama možda bi vam najviše odgovarao terijer. (smijeh)

- Možda si u pravu, ha-ha... Terijer je, prema mom mišljenju, lijep pas s odličnim osobinama. Za sada nemamo kućnog ljubimca, iako djeca nešto forsiraju. Ja nemam ništa protiv, ali je supruga nekako najtvrđa. Vidjet ćemo što će biti. (smijeh)

Za kraj, imate vi priliku mene nešto pitati, bilo što, a ja vam moram ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvolite.

- Pa dobro, kad ćemo zaigrati košarku "jedan na jedan"?

Što se mene tiče – čim mi nedavno slomljeni prst zaraste do kraja. Ali bojim se da ću izgubiti. (smijeh)

- Vidjet ćemo. (smijeh)