Hrvatska danas ima samo sedam poljoprivrednih proizvoda koje proizvodi u količinama dostatnim za vlastite potrebe. Prema svemu sudeći, ta će brojka već uskoro biti manja za još jedan.

Naša država će, sada je to vjerojatno, postati veliki uvoznik i kokošjih jaja, proizvoda kojeg je do sada imala u samodostatnim količinama, no zbog prilagodbi propisima i direktivama Europske unije te pri njezinu ulasku u EU ispregovaranim prijelaznim razdobljima, to više neće biti tako. U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 750 milijuna komada jaja ili 175 jaja po stanovniku. Tako je naša zemlja prema potrošnji jaja po stanovniku u donjoj skupini zemalja EU-a, ali je među vodećima kada je u pitanju njihovo izravno konzumiranje. Naime, dok se u najrazvijenijim zemljama jaja jedu uglavnom kao prerađevine, odnosno kao dodaci drugim proizvodima, u Hrvatskoj se i danas najčešće jedu kuhana ili pečena “na oko” i kao kajgana. To i stoga što su jeftina jaja zapravo “sirotinjsko meso” i odličan proizvod zamjena skupom mesu.

No, ako se nešto hitno ne učini, Hrvatska će u dogledno vrijeme u velikom obujmu ostati bez vlastitih jaja, a ona će, što bi drugo, enormno poskupjeti i možda postati hrana bogatih. Naime, u sljedećih deset mjeseci proizvodnja jaja rapidno će padati jer će hrvatski farmeri prestajati s njihovom proizvodnjom. Razlog je u tome što je njihova oprema zastarjela, odnosno nije u skladu s EU normativima za kokoši nesilice u kaveznom uzgoju koje su hrvatski pregovarači prihvatili u pristupnim pregovorima.

Računa se da je danas u Hrvatskoj registriranih 170 farmi za proizvodnju kokošjih konzumnih jaja u rasponu kapaciteta od 100 do 300 tisuća kokoši, odnosno ukupno 2,4 milijuna koka. Za sada samo u devet farmi ukupnog kapaciteta 606.930 nesilica kokoši nesu jaja u takozvanom obogaćenom kaveznom uzgoju, odnosno u novim kavezima koji udovoljavaju svim uvjetima EU-a, kakva je i ona najusvremenija - osječkog Žita kod Vuke. Preostale farme još imaju stare tijesne kaveze čiji vlasnici, sukladno prihvaćenim pretpristupnim perogovorima, od 1. srpnja u njih više ne smiju useljavati mlade pilenke. Nadalje, sukladno propisima, iz farmi useljenih prije 1. srpnja jaja se smiju plasirati na tržište samo u Hrvatskoj, do isteka proizvodnog ciklusa, što je u najboljem slučaju još kojih 15 mjeseci. A to pak znači da će se u takvim farmama sljedećih 12-13 mjeseci proizvodnja gasiti, ako stari kavezi ne budu zamijenjeni novima. A izgledi da će svi vlasnici farmi sa starim kavezima, a takvih je računa se oko 95 posto, do kraja proizvodnje pripremiti zamjenu s kavezima koji udovoljavaju propisanim uvjetima minimalni su, bolje reći - nikakvi. To više što za zamjenu starih kaveza novima po jednoj kokoši treba uložiti najmanje 20 eura! Proizvođači jaja, posebno oni manji, taj novac nemaju i teško će na bilo koji način do njega doći.

Tako u slavonskoj najvećoj “maloj” farmi sa 100 tisuća kokoši nesilica - Petričević d.o.o. Stari Mikanovci - ističu da je početak provođenja europske direktive najveći udarac u njihovu 11-godišnjem bavljenju tom djelatnosti. Vlasnica, Ankica Petričević, razočarana je ispregovaranim rokom prilagodbe prigodom ulaska Hrvatske u EU, jer su “pregovarači prihvatili najstrože uvjete kakve ne primjenjuju brojne države članice EU-a, ali i prijelazno razdoblje od samo jedne godine i premda su udruženi proizvođači jaja tražili da se to dogodi u sljedećih pet godina, to više što neke druge zemlje EU-a za to imaju ispregovarano prijelazno razdoblje do 2020. godine”. Da bi prešli na novi način držanja peradi u toj su farmi izradili projekte, zatražili pomoć iz IPARD fonda i od države, no od svega toga još nema ništa i unatoč činjenici kako im je za ukupnu investiciju potrebno čak 11,5 milijuna kuna. Stoga, dodaje ona, nakon uloženih ogromnih financijskih sredstava u tu iznimno važnu proizvodnju, nemaju drugog izbora nego u njoj ostati, pa makar se morali obratiti i komercijalnim bankama.

Nezadovoljstvu se pridružuje i Goran Bendeković, vlasnik farme kokoši nesilica “Slavonija jaje” iz Vuke. Prilagodba njegove farme sa 7.000 kokoši nesilica stajala bi ga oko 100 tisuća eura, što je za njega, veli, nemoguća misija.

- Moja farma je i građena za tadašnju tehnologiju, pa bi - da prijeđem na novu - morao sve to porušiti i krenuti praktički ispočetka - kaže Bendeković.