Iako broj egzistirajućih nogometnih klubova u Baranji nije značajno manji nego uoči Domovinskog rata, ipak je slika mnogo lošija.

U smiraj, naime, bivše države radilo je 38 klubova u čije je aktivnosti bilo uključeno između 2.500 i 3.000 nogometaša. Ovih je dana tajnik NS Beli Manastir Zlatko Novak registrirao 1.498. igrača na tome području. U tu su brojku, dakako, uključeni i nogometaši iz mlađih dobnih kategorija kojih ukupno postoji 29 u 31 klubu.

U odnosu na vremena prije rata sedam je klubova manje. Nedavno su aktivnosti obustavili Davor iz Branjine i Baranjac iz Topolja, te ženski klub Polet Baranja iz Karanca. Vodeći ljudi baranjskog nogometa, predsjednik Središta Marijan Molnar i tajnik Novak, upravo su zbog činjenice da nema organiziranih ženskih aktivnosti najviše nesretni, jer su Baranjke prilično darovite i ima zainteresiranih, ali nemaju uvjeta taj potencijal pretočiti u nešto više. Najčešća riječ u neposrednom kontaktu je neimaština koja je u velikom postotku odredila i demografsku sliku. Približno je 35.000 stanovnika, za razliku od predratnih 55.000. Zbog toga su neki prvi razredi osnovnih škola ostali bez polaznika poput, primjerice, Topolja, pa je logično da nema onih starijih koji bi aktivno igrali nogomet. Baranjsko je gospodarstvo, uz to, znatno ispod ionako (pre)skromnog državnog prosjeka pa sponzora praktički nema, a klubovi se uglavnom financiraju iz proračuna lokalnih zajednica koji se, pak, (pre)slabo pune! Baranja je, inače, bila isključivo nogometna regija, ali sada postoje i drugi sportski sadržaji, odnosno mogućnosti, pa je jasno da ne postoji dovoljno mladih koji bi se bavili nogometom.

Juniorskih kategorija već dugo uopće nema, a u ligaško natjecanje uključeno je po osam momčadi starijih kadeta i pionira, te sedam sastava mlađih pionira i šest početnika. Tomu treba dodati da su svi oni uključeni u lige pod ingerencijom NS Beli Manastir, a ne, primjerice, u županijske ili slavonsko-baranjske. Na to ih ni propisi ne sile, jer su četiri hijerahijski najbolje pozicionirana baranjska kluba članovi županijskog prvoligaškog razreda, odnosno petog državnog za koji sudionici moraju imati samo dvije mlađe natjecateljske kategorije. Članovi Druge ŽNL “Beli Manastir” (14) moraju imati po jednu mlađu momčad, dok 13 sudionika Baranjske lige uopće ne moraju posjedovati mladež. Prosjek, pak, popravljaju belomanastirski Baranja Belje, koji ima sve mlade kategorije, te Darda i Bilje, koji ih imaju po tri. Nije stoga neobično da Baranja, prije 16 godina mirnom reintegracijom vraćena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, u tome razdoblju nije proizvela ni jednog ozbiljnijeg igrača zanimljivoga (polu)profesionalnim klubovima.

Jedinstvene strategije razvoja, posebice dugoročne, nema, i teško je očekivati da se Baranjci izvuku iz lokalnog natjecateljskog okruženja, a želja je, pa i potreba, klub trećeg državnog razreda! Tomu su najbliži osječko-baranjski prvoligaši iz Kneževih Vinograda, Meca, Darde i Bilja, ali je prilično upitno imaju li oni želje i potencijala za iskorak. Financijske mogućnosti tjeraju i domaće trenere od rada u struci budući da je od 84 verificiranih baranjskih stručnjaka samo 30-ak aktivno u dvostruko više natjecateljskih momčadi!? Situacija, dakle, daleko od idilične, ali entuzijazma kod tamošnjih nogometnih zaljubljenika ne nedostaje. Za razliku od sredstava zbog kojih i entuzijazam kopni.