Objavljeno 8. kolovoza, 2013.
Tbilisi je poznat po sumpornim kupeljima, a mnogi su navijači upravo u toplim banjama završili noć prije utakmice
U nekad najveseliju državu bivšeg SSSR-a, Gruziju, jer je poznata po vinu, a sada jednu od tužnijih, jer već duže vrijeme stagnira nakon sukoba s Rusijom, stiglo je približno stotinjak navijača splitskog Hajduka.
Svi su se neplanirano i bez buke uz poneki šal sastali na Trgu slobode u Tbilisiju gdje su pričali o svojim dogodovštinama s puta, popili pivo, a sve je to sa strane mirno promatrala samo jedna patrola gruzijske policije, jer nerede nitko nije očekivao.
- Sviđa mi se Gruzija, bio sam i na utakmici u Rigi i volim zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Cijene su odlične, našli smo hostel za deset eura po danu i nadam se da će Hajduk pobjedom opravdati našu ljubav koja je duža od 3.200 kilometara i ne može se mjeriti – kaže Ante iz Splita, koji je u glavni gruzijski grad Tbilisi stigao zrakoplovom iz Sarajeva, a preko Istanbula. Neki su navijači stigli kombijima, neki zrakoplovom s hajdukovcima (aranžman je bio oko 500 eura), a neki osobnim automobilima. Avionske veze nisu im baš bile naklonjene, jer su zrakoplovne karte preko Praga i drugih destinacija u EU bile skupe. Tako je i Zoran iz Splita došao automobilom i prevalio više od 3.200 kilometara preko Albanije, Grčke, Turske.
Cijene odlične
- Nije bilo problema na putu. Uvijek idem na utakmice sa svojim Hajdukom. Krenuli smo u nedjelju ujutro, triput smo prespavali i konačno došli. Turske ceste su odlične, a one gruzijske ravne katastrofi. Put će nas koštati oko 5.000 kuna, okupali smo se i u poznatom crnomorskom ljetovalištu Batumiju, a tako ćemo i na povratku – objašnjava Zoran, koji također voli druženje s ostalim navijačima i navijanje, a u autu je putovao s dvije navijačice i prijateljem. Pristupačne cijene pravi su mamac za navijače, dvije i pol litre domaćeg piva košta desetak kuna, cigarete su više nego upola jeftinije nego u Hrvatskoj (Marloboro stoji devet kuna) i sve je lako dostupno, jer većina trgovina radi cijelu noć. Kad se umore od pića, na svakom uglu mogu kupiti kebab (3,5 larija ili dva dolara) i kavkaski specijalitet hačapuri (1 lari - gruzijska pizza sa svježim sirom bez mesa). Tbilisi je poznat i po sumpornim kupeljima (za koje je Puškin rekao da su najbolje na svijetu), a kako smo doznali, mnogi su navijači upravo u toplim banjama završili noć prije utakmice i tako se opuštali nakon dugog puta.
Gruzijska javnost posvećuje dosta pozornosti utakmici, Hrvatsku opisuje kao malu zemlju za veliki odmor, ali uz Shengensku vizu, te spominje kako sve više turista iz te nove EU zemlje dolazi u njihov glavni grad i na Crno more. Gruzija je ukinula vize za građane Hrvatske i ovdje se može bez ikakve papirologije boraviti do 360 dana godišnje.
Čari Tbilisija
Nogometni klub Dila iz mjesta Gori s Hajdukom je igrao na stadionu NK Lokomotiva, najvećem u zemlji. Osim tog stadiona, u Tbilisiju postoji i onaj NK Dinamo, prošlogodišnjeg državnog prvaka koji je manji i kažu - ljepši. Inače, gradić Gori nalazi se u istočnoj Gruziji i najpoznatiji je po tome to što se u njemu rodio ruski diktatori Staljin. Dila igra Umaglesi ligu na svom stadionu Tenqiz Burianadze, pobjednici su prošlogodišnjeg kupa, ali budući da stadion ne zadovoljava kriterije za utakmice „višeg ranga“ s hajdukovcima su igrali u glavnom gradu. Navijači nakon utakmice ostaju još jedan dan kako bi uživali u čarima Tbilisija, dok su oni pristigli zrakoplovom otišli u Zračnu luku s igračima Hajduka pola sata nakon utakmice.
Slobodan KADIĆ
Gruzija ni na nebu ni na zemlji
Sukob s Rusijom dao je svoj danak. Zemlja je od tada u nekoj vrsti krize, iako se investicije vide na svakom koraku. Ljudi teško žive s prosjećnom plaćom od 1.200 kuna mjesečno. Kao i u drugim bivšim sovjetskim republikama, iz skupih automobila koji se mogu vidjeti na ulicama Tbilisija, trešti muzika. Stariji govore ruski, a mlađi taj jezik ne znaju, ali sve više govore engleski, jer ih na to prisiljavaju turisti iz cijeloga svijeta kojih je sve više, posebice iz Poljske, Rusije i SAD-a.
- Kako da preživim s 300 dolara mjesečno. Imam veliku obitelj, a nama je hrana skupa kao i režije. Ne znam kako ću, znam da je novca sve manje, a na koji način sve to platiti – kaže taksist Maksim, koji me vozio iz zračne luke do središta grada za to mi je naplatio 15 američkih dolara uz pola sata vožnje.
Veliki utjecaj na narod u Gruziji ima Gruzijska pravoslavna crkva koja, čini se, katkad 'kroji' zakone koje mladi ljudi ne podržavaju, a stariji im se klanjaju. Ono što je činjenica, ulice i vagoni metroa puni su prosjaka, nama su cijene niske, a lokalnom stanovništvu neizdržive. Sva sreća pa je prijevoz jeftin. Jedna vožnja metroom ili marshrutkama 'kombijima' stoji nešto manje od dvije kune, a ni taksi nije preskup. Stoga, ta egzotična kavkaska zemlja ne nalazi se ni na nebu ni na zemlji.
Hladni odnosi Moskve i Tbilisija
Kada se raspao SSSR, Gruzija je proglasila neovisnost (1991.), ali izbili su sukobi između njene dvije separatističke regije, Abhazije i Južne Osetije, u kojoj su većina stanovnika Rusi. Nakon što su sukobi ponovno izbili 2008., ruski su vojnici izveli invaziju na te dvije regije, te ih proglasili nezavisnim državama, što međunarodna zajednica nije priznala. Uslijedili su hladni odnosi između Moskve i Tbilisija koji još uvijek traju.