Objavljeno 30. srpnja, 2013.
Mađari, Talijani, Slovenci i ostali ratarske nusproizvode pretvaraju u toplinsku i električnu energiju
BELI MANASTIR - I dok je prošle godine slamu prodavalo samo nekoliko baranjskih poljoprivrednika, taj je “biznis” postao sve popularniji u regiji između Dunava, Drave i Republike Mađarske. Upravo na posljednje spomenutoj destinaciji završava na tisuće tona tog ratarskog nusproizvoda. - Prošle godine Belje je slamu plaćalo šest lipa po kilogramu, a ove je godine cijena kud i kamo viša - priča Sabo Šandor, poljoprivrednik iz Karanca, naglašavajući da s jednog hektara od prodaje slame može zaraditi stotinjak eura. Većina slame završava u Mađarskoj, točnije, u mađarskom gradu Pečuhu.
- Prema mojim informacijama, slama i ostali slični prešani nusproizvodi griju cijeli grad, a stvara se i višak struje. Mađari slamu sami baliraju i odvoze, a za gorivo upotrebljavaju i kukuruzovinu, slamu od soje, drvene otpatke te slično - objašnjava. Većini seljaka osnovni je razlog zbog kojega prodaju slamu - gospodarska kriza.
- Prije je vrijedilo - vrati zemlji zemljino, što se odnosilo upravo na slamu, koja je služila kao gnojivo. Međutim, vremena se očito mijenjaju - kaže jedan od mnogih seljaka koji je sklopio ugovor s mađarskim otkupljivačima, objašnjavajući kako su prije muku mučili sa sjeckanjem slame (posebice oni čiji kombajni nemaju sjekače) i njezinim zaoravanjem, a sada iz klimatizirane kabine prate kako to rade mađarske “balirke”, iza kojih ostaju prava mala remek-djela, težine otprilike pola tone.
- Novac još nisam dobio, ali čujem da plaćaju redovito, otprilike desetak dana od preuzimanja robe - tvrdi, pitajući se kako to da Mađari, Talijani, Slovenci i ostali ratarske nusproizvode pretvaraju u toplinsku i električnu energiju, a mi smo i dalje samo obična sirovinska baza. Slama nam, očito je, ne treba. Stočara je sve manje, a poduzetničke se ideje do hrvatske žitnice teško probijaju. No nije baš sve tako crno. Kako prenose portal Agroklub i TV Nova, neki se baranjski poljoprivrdnici griju pravo na slamu.
Stipan Prčić, naime, sam je napravio ložište, a kao gorivo koristi sojinu slamu. Grije 200-tinjak četvornih metara i godišnje potroši slame s pet hektara vlastitih površina zasijanih sojom. Grijanje ga, kaže, stoji 500-tinjak kuna.
Ivica GETTO
100
eura može se zaraditi od prodaje slame s jednog hektara
Baranjski seljaci željno očekuju početak kolovoza kako bi konačno saznali cijenu pšenice. Za sadašnje priče o mizernih 1,05 kuna za kilogram ne žele ni čuti. “Pšenica je u silosu i čekamo na cijenu” kažu, ističući da neke informacije govore kako Slovenci pšenicu otkupljuju za 1,50 kuna (bez PDV-a). Ako se nešto ne promijeni, većina seljaka “spas” će potražiti među slovenskim otkupljivačima. Inače, prinosi pšenice ove su godine odlični. Prosjek je nešto više od pet tona suhog zrna po hektaru, a u pojedinim dijelovima Baranje i više od sedam tona. Neka pokusna polja rodila su s čak devet tona. “Onaj tko je primijenio zaštitu, nije mogao proći ispod pet tona po hektaru”, kaže struka. (I.G.)