Avantura – tako bi se u jednoj riječi mogao opisati doživljaj Kapetanove kuće, seoskog imanja u Srijemu, na samoj obali Dunava u pitomom Šarengradu koji se protegao uz državnu cestu Vukovar – Ilok. Turističko je to domaćinstvo koje unatrag pet-šest godina vode, zaljubljeni u rijeku i svoje selo, otac i sin; točnije tri generacije u obitelji Kovačević – otac Julije (81), sin Krešimir (54) i unuk Luka (26).

Vožnja starim čikljama po Dunavu, ribolov s iznajmljenom ribičkom opremom, bicikliranje obroncima Fruške gore, šetnja kroz prekrasno okružje… samo su dio ponude aktivnog odmora uz, dakako, neizostavne lokalne gastrospecijalitete u domaćem ambijentu.

Novost je i free kamping, a gostima će domaćini pritom u svemu izići u susret.

– Naše domaćinstvo atraktivno je gostima, i hrvatskim i stranim, no u posljednje je vrijeme zamjetno da ljudi imaju mnogo manje novca. Neki iz Zagreba dođu samo vidjeti Dunav! Zaustave se kod nas često biciklisti jer ovim putem prolazi biciklistička ruta Dunav ucrtana na europskim kartama – govori gazda Krešo, za čiji se vrhunski spravljen fiš-paprikaš, isključivo od svježe ribe, nadaleko pročulo pa nerijetko gosti samo zbog tog razloga potegnu i podulji put. Valja se, međutim, na večeru naručiti.

– Gosti nam dolaze po narudžbi jer ne želimo se pretvoriti u uobičajeni restoran. A i hrana je sva domaća, uvijek svježa. Ništa nije iz zamrzavanja, ribu sami ulovimo – objasnit će “glavni kuhar” Krešo. A u Kapetanovoj kući mogu se kušati sve gastrodelicije lokalnog podneblja, iako je na meniju ponajprije riba, dunavska, na sve načine. Fiš, pržena ili pohana, som, štuka, šaran ili smuđ, dok je kesega na talandari specijalitet kuće. Uz dobru hranu idu i dobra domaća, srijemska vina, ali i sve vrste rakija iz vlastite radinosti Kovačevićevih. Višnjevac pravi Julije, imaju i svoju medovu rakiju, prave je i od kruške, marelice.

Dobra hrana u Kapetanovoj kući služi se u domaćem, autohtonom ambijentu.

– Sve smo to sami napravili. Svaki stol, svaki komad namještaja izrađen je od drva što ga Dunav donese. Svaku sam staru ciglu sam uzidao, u šank, roštilj – kazuje Krešimir i dodaje kako njihovi gosti odlaze zadovoljni onim što vide, kušaju, dožive. I onda se iznova vraćaju. A dok Krešo pripravlja objede, Julije će gostima rado ispričati pokoju od brojnih zanimljivosti vezanih uz njihovo imanje na Dunavu. Jer Kapetanova kuća doista je bila kuća jednog kapetana, Julijeva djeda, koji je radni vijek proveo na putničkim parobrodima, a s njim je putovala i baka Elizabeta, koja je govorila sve podunavske jezike.

– Posljednja plovidba s djedom Josipom bila mi je 1941. godine. Djed je i kupio ovu kuću u Šarengradu, bio je rođeni Šarengrađanin. Brodovi su njemu, starom kapetanu, trubili kad su prolazili jer je kuća uz sami Dunav i tako joj je ostao naziv “kapetanova” – priča Julije o ladanjskom imanju koje je 1926. godine na jedinstvenoj lokaciji pokraj rijeke dao sagraditi jedan profesor iz Zagreba za svoju tamošnju prijateljicu… Pričat će i o negdašnjem životu u Šarengradu dok su još putovi bili kolski, a Dunavom plovile brojne čiklje i na Šarengradskoj adi uzgajani konji. No reći će i da su današnji mladi iznova “počeli živjeti s Dunavom”. Julije će dometnuti i kako je sa sinom i unukom u seoski turizam uplovio manje zbog zarade, a više zbog druženja, što je oduvijek i bilo svojstvo njihove Kapetanove kuće.