“Ej, oj, dorati, moje zlato suvo, dosta sam vas šparovo i čuvo”, orila se pjesma iz momačkih grla kešinačkom Litvarom, s kola i vozova sijena, što ih u šljiviku pokupiše Zlatko, Đuka, Dino, Mario, Marko, Matej, Stjepan, Stanko, Zvonimir..., sve odreda momci mlađe generacije, a uz njih i oni što će tek u momke stasati.

I dok je topot konja odzvanjao u dodiru s vrelim asfaltom, znatiželjno su Kešinčani glave okretali, ali i oni što cestom prođoše put Vrbice, Mikanovaca, Vinkovaca. Ne viđa se ovakvo što često, tek u podsjetnicima na neka prošla, mirnija vremena, čiji duh nije zamro u genima novih naraštaja tog sela na istoku Đakovštine. Osim što su minule običaje ponovno oživjeli, momci koje smo zatekli u poslu, u šljiviku iza starog groblja, kazali su nam kako njihov potez ima i ekonomsku računicu. “Inače bismo po sijeno došli traktorom i prikolicom, a konje i tako imamo, pa smo odlučili k'o naši stari, sijeno voziti kolima s upregnutim konjima. Znate kako je – gorivo je skupo, a policija zalazi i u polja, provjerava sve moguće dozvole. Za konje vam, osim ljubavi prema tim životinjama i dobre volje, ne treba više ništa”, kazao nam je Zlatko Šebalj. “Smijali su nam se u selu kad smo rekli da po sijeno idemo s konjima. Nije nama to smetalo, sijeno smo pokupili, vozimo ga kući, spremiti ga i da konji imaju što jesti”, dodaju ostali momci. “Za traktor vam treba gorivo, a konjima daj dvije kante vode, dvije kile zobi i mo'š se vozit cili dan”, kaže Zlatko.

Inače, njihova ljubav prema konjima nadaleko je poznata, pa nema manifestacije u Đakovu i okolici, a da njihovi ljepotani ondje nisu svoju raskoš pokazali. “Na ovogodišnjim Đakovačkim vezovima svojom smo kićenom zapregom osvojili peto mjesto”, kazuje Zlatko.

Poslušnog Kalimera te lipicance Bibora i Jadrana ispratili smo pogledom s lenije, dok su u oblaku prašine nestajali obrisi vozova sijena.