Mozaik
LAGANINI S DADOM TOPIĆEM

Dugačkom sam kosom
liječio svoje komplekse
Objavljeno 13. srpnja, 2013.

Nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Ovih dana je, u jednom od rijetkih posjeta, zbog privatnih razloga na nekoliko sati boravio u Osijeku, gradu koji ga je proslavio, pa je red došao na poznatog rock- glazbenika Dadu Topića. Koliko je ovdje popularan, shvatili smo u pokušaju fotografiranja u središtu Osijeka, kada su, prepoznavši ga, brojni i stariji i mlađi Osječani i Osječanke tražili zajedničku fotku s Dadom ili autogram od njega, na što je on spremno pristajao. Kada smo ga uspjeli istrgnuti iz "klinča" obožavatelja, prvo smo obišli bivšu zgradu njegove Gimnazije "Sara Bertić" u Jaegerovoj ulici (današnje Pučko otvoreno učilište), a zatim smo kao ulični svirači prikupljali sitniš od prolaznika u Kapucinskoj ulici. Nakon toga smo Topića odveli da pogleda stare topove u Tvrđi, a na kraju smo u prostorijama Boksačkog kluba Osijek u dvorani Gradski vrt odmjerili snage u ringu te jedva izbjegli nokaut od boksačkog veterana. Prije nego što je otputovao u Marinu kod Splita, u opuštenom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Dade".

Mnogi Vas, pa i ja, doživljavaju kao Osječanina pa bi ih, kao i mene, zasigurno iznenadilo da ste zapravo rođeni u – Novoj Gradiški.

- Moje točno mjesto rođenja je Siverić! Dalmatinska zagora, zaleđe Šibenika, na brdu Promina, blizu rudnika lignita koji je tamo već od polovine 19. stoljeća. Eto malo povijesti: kada je na Krki napravljena hidrocentrala za potrebe toga rudnika, onda se i Šibenik spojio na nju pa je Siverić bio prvo mjesto na Jadranu koje je imalo električnu energiju.

Siverić? Čekajte, zašto Vam onda kao službeno mjesto rođenja stoji Nova Gradiška?

- Kolonizacija Slavonije nakon Drugog svjetskog rata, poznati vlak bez voznog reda, filmska priča... Moj otac se s mojom majkom jednostavno maknuo iz toga kraja jer tamo nije bilo crkve, svećenika, zakona, vladala je otimačina. Vojska je uzimala ovce, hranu, žito, sve pa je otac s majkom pobjegao u Slavoniju, gdje je imao neke prijatelje iz rata. Došli smo u Novu Gradišku, gdje je otac dobio posao u tvornici namještaja "Sekulić". Tamo su me krstili u katoličkoj crkvi i zato je zapisana kao mjesto rođenja.

Ovo ste vjerojatno već negdje ispričali, ali kako i zašto su vas nazvali Adolf?

- Pa, krsni kum mi je bio Židov Adolf Koenig. Moj otac je njemu pomogao u ratu, pri razmjeni zarobljenika, a ovaj njemu nakon rata, iz kojeg se vratio kao partizanski pobjednik. Razvilo se veliko prijateljstvo, koje je okrunjeno tim kumstvom i ja sam dobio ime po njemu.

Zanimljivo. Priznajte, koliko ste problema u životu imali zbog imena?

- Na žalost, dosta. Adolf je meni postao jasan kao negativac još u djetinjstvu. Rano sam shvatio da ljudi u tom imenu prepoznaju personifikaciju lika i djela onog poznatog Adolfa, u negativnom smislu. U svojoj djetinjoj, kasnije i pubertetskoj duši pokušavao sam sebi objasniti zašto ljudi imaju toliki animozitet samo zato jer ja na papiru imam nekoliko slova koje čine moje "krivo" ime. Dugo sam patio zbog toga.

Jeste li Vi onda inicirali da vas radije zovu Dado?

- Ma ne, do toga je došlo prirodnim putem. Oduvijek, još od pete, šeste godine imao sam nadimak Dado. Valjda je to išlo ono – Ado, Dado... I ostalo. Naviknuo sam se, iako volim svoje pravo ime.

Izbačen iz škole zbog imena Adolf

A kako i zašto mali Dado stigao u Osijek?

- Moj otac nije bio podoban pa je tamo, sredinom 1950-ih, dobio otkaz u "Sekuliću". Preko prijatelja uspio se zaposliti u Tvornici žigica Drava i doselili smo u Osijek. Tamo je počeo moj pravi život, tamo sam prošao sazrijevanje, školu, početak bavljenja rockom... Bez pretjerivanja - Osijek je od mene napravio čovjeka. Tu sam čak naučio i plivati. Kada smo stanovali u Podravlju, vidio sam one virove koji su se u Dravi stvarali ispod željezničkog mosta. Ja sam se bojao, ali kaže meni danas pokojni brat: "Dadac, hajde pokušaj, ovo ti je kao kolo. Samo se opusti i malo radi rukicama". Jednom sam poslušao brata i potonuo sam. On je, srećom, zaronio i izvukao me.

U najavi ste mi rekli kako ste imali dosta teško djetinjstvo.

- Točno. Naša obitelj bila je siromašna. Bili smo stalno podstanari po Osijeku – prvo u Podravlju pa u Jadranskoj ulici, zatim smo provalili u jedan stan na Vijencu Boris Kidriča, koji nam je bio obećan, ali ga nismo dobili. Onda nas je tadašnja milicija deportirala u prinudni smještaj u Retfali, u jednu baraku od 35 kvadrata, bez vrata i prozora. Onda smo to sami ugradili, kao i podove. I još sam radio mnogo poslova sa strane, da zaradim.

Teško ih je sve i nabrojiti, zar ne?

- Joj, da. Svake zime sam u Namu s ekipom utovarao više od 150 tona ugljena. Građevinske zanate sam "položio" na Jelaševoj gostionici u Retfali, pomažući radnicima. Tamo sam dobio prvih 50 dinara. Tako je počela moja profesionalizacija i zarađivanje (smijeh). Radio sam i u Tvornici tekstila "Mara", brao jagode i višnje, radio u kampanji šećerne repe, u Kanditu... Prodavao sam i stari bakar u Sirovinama Bjelovar na Čepinskoj cesti, kod Gutmanna smo išli utovarivati šećer, gdje smo znali namjerno probiti neku vreću, stavljati šećer u "fišeke" od papira i nosili svatko svojoj kući... Tako se živjelo u to vrijeme. Bez obzira na to, Osijek mi je ostao u prekrasnom sjećanju.

Je l' zato nije sve išlo glatko u školi?

- Je, u osnovnoj (smijeh). Kasnije sam završio Gimnaziju "Sara Bertić", gdje sam doživio predivne trenutke kao adolescent. Imao sam sreću da je direktorica škole bila jedna predivna profesorica, inače psihologinja, koja me i primila u tu školu, nakon što sam 28 dana lunjao po Osijeku jer sam bio izbačen iz Gimnazije "Ivo Lola Ribar" u Tvrđi.

Izbačen iz škole? S kojim razlogom?

- Zbog jednog malog ekscesa. Jedna profesorica me malo provocirala zbog imena Adolf. Sve ostale đake prozivala je po prezimenu, a jedino mene po imenu, užasno začuđena što u razredu ima jednog Adolfa. Ja sam osjećao jednu vrstu srama i nekakvog poniženja, i to u trenutku kada sam upoznao buduće prijatelje. Malo sam žestoko reagirao i vjerojatno bio malo preslobodan ui izražavanju svojih emocija (smijeh). I dobio sam ukor s isključenjem.

Opa, dakle, bili ste problematičan učenik?

- Ne, osim toga događaja. Uvijek sam bio odlikaš i to me kod kuće spašavalo svaki put kad bih imao neku čudnu želju za nečim. Prešutno se prelazilo preko mojih želja i snova jer sam bio odličan u školi. Mojim roditeljima jedino je bilo žao što nikada nisam završio fakultet, iako sam upisao čak dva u Zagrebu. Prvo elektrotehniku pa izvanredno vanjsku trgovinu. Nisam ih završio jer sam bio dijete siromašnog radnika i nisam to uspio financirati.

Zbilja? Mislio sam da glazbenici zarađuju mnogo više.

- Kasnije da, ali tada... Moji mama i tata kao podstanari su živjeli u Splitu pa sam ja, kada sam od bivšeg Jugotona dobio neki avans za prvi album grupe Time, i u Marini pokraj Splita kupio zemlju i sagradio ocu, majci i meni kuću. Prvu kuću koja je bila baš naša, a u njoj danas živim sa suprugom Mirjanom, s kojom sam već 28 godina.

Zašto baš u Marini kod Splita?

- Jer je blizu Šibeniku i Drnišu, a i moj otac je uvijek patio za morem. Mi smo u Siveriću more gledali samo s brda Promina, a tata mi je govorio: "Vidiš, Dado, sine, tamo ti plovu parobrodi." Meni je more izgledalo kao polje dijamanata, toliko je svjetlucalo i bljeskalo na suncu. Bilo mi je fascinantno za gledati, ali tamo negdje daleko. Zato sam sagradio kuću na moru.

Htjeli ste studirati elektrotehniku. Jeste li u svojoj kući uvodili struju?

- Ne, to su ipak radili majstori. No, bez problema znam i uvoditi i popravljati strujne elemente.

Hajde, za koliko novca bi mi Dado Topić došao u stan i popravio neki kvar? (smijeh)

- Ovisi koliko novca nudiš... (smijeh) Ma, šalim se. Napravio bih ti to besplatno, za reklamu.

Držim Vas za riječ. A znate li išta vezano uz drugi faks, vanjsku trgovinu?

- Tu sam shvatio osnove, ali život me naučio onom što ni na jednom faksu ne mogu naučiti... U ovom slučaju, znam čak i nove terminologije, kao što su transport trgovine, ugovaranje kapitala, korporativne djelatnosti... Imam čak svoju definiciju razloga raspada jugoslavenskog self-menadžment sustava, odnosno samoupravljanja. Bilo bi predugačko da ih sada iznosim i obrazlažem pa ću to jednoga dana objaviti u jednoj debeloj knjizi.

Sagradio cijelu kuću vlastitim rukama

Jedva čekam. Što točno znači da ste "sagradili svoju kuću"? Napravili nacrt i platili majstore, ili...?

- Ne, ozbiljno sam je cijelu sagradio vlastitim rukama! Moja majka bila je domaćica, a otac je slijedio zadani obiteljski kod prema kojemu su svi bili ili stolari ili kamenoklesari. On se razumio u zanate, znao je i jedno i drugo. To sam naslijedio od njega, a nešto sam naučio i sam, ja sam ipak s toga krša. (smijeh). Cijela Dalmatinska zagora je u kamenu dolomitu ili krečnjaku i to joj daje jednu harmoničnost.

Djelujete dosta fascinirani tim prirodnim kamenim oblicima?

- I jesam! Tu postoji jedna posebna stilizacija tih figura koje su uglavnom morski organizmi. Najviše me fascinira moguć trenutak nastanka tih sedimenata, koje zahvaća čak i vrijeme krede ili jure. Sve što je nekada živjelo u moru – to je sada kamen. Skamenjeno more koje možeš uzeti u ruku.

I, koji je najljepši ili najbolji kamen?

- Hm, cijela moja kuća je od bijelog mramora iz toga kraja. Ima puno dobrih vrsta kamenja, recimo oniks ima božanstvenu strukturu. Onako paučinasto-maglovito-oblakičasta... Trodimenzionalan prostor, u kojemu vidite finu strukturu kamena.

Hm, a tko pjeva "Zbog tebe bih tucao kamen"?

- Oliver Mandić, odličan beogradski glazbenik. Ima dosta dobrih pjesama, a ja sam ga i upoznao.

Koliko bi me stajalo da mi isklešete cijelu kuću od kamena? Po kvadratu?

- Da vidimo ovako... Kubik kamena za gradnju kuće stoji 750 eura, a kada bih iz njega isklesao kamene blokove dimenzija 60 x 30 x 30 cm i kvalitetno ih spojio, to bi dalo idealne uvjete za život vlasnika, ali bi ga izišlo jako skupo. Moje ruke bi svakoga dana stajale jednu litru domaćeg crnog vina, svježe ulovljene srdele i jako puno bijelog luka i maslinovog ulja (smijeh).

Dogovoreno! Iz ovoga vidim da znate pripravljati jela, bar neka?

- Znam skuhati sve što je iz mora, a u ostale stvari baš ne razumijem. Možda bih mogao napraviti krasnu salatu, ali nešto drugo. Riba je laka za napraviti, nju svatko zna ispeći.

Đavolji eliksiri i Flash Gordon

Prvi vaš bend zvao se Đavolji eliksiri. Otkud to neobično ime?

- Ime sam mu dao po jednoj odličnoj SF knjizi koju sam pročitao kao klinac. U njoj je autor pokušao afirmirati ideju da svemir nije takav kakvim ga zamišljamo i da će nam se u budućnosti dogoditi kojekakve opomene i argumentirane potvrde širokog utjecaja svemira i svemiraca na nas. Ta je knjiga iz 19. stoljeća bila preteča Dänikena i ostalih koji su elaborirali tu temu. Mi klinci palili smo se na svemir i na sve nepoznato. Bilo je fascinantno iskustvo čitati takve knjige, a glavni strip junak bio nam je Flash Gordon. Mickeya Mousea i Paju Patka upoznao sam tek kasnije... (smijeh) Svi smo crtali rakete i svemirce.

A kako ste onda iz Đavoljih eliksira prešli u legendarne Dinamite?

- Tu je važno ime sjajnog Josipa Bočeka, s kojim sam išao od 1. razreda osnovne škole. Bio je izvanredno talentiran, sve je znao svirati deset puta bolje od svih nas! On je bio naš uzor i idol. U Đavoljim eliksirima svirao je gitaru, a ja sam svirao bas. Kada su Kićo Slabinac i dio ekipe originalnih Dinamita otišli u vojsku, Berto Krasnić i Rale Divjak 1967. zvali su nas dvojicu. S obzirom na to da je Berto već svirao bas, ja sam preuzeo ritam gitaru i počeo pjevati. Svirali smo blues, soul i rock-obrade i to je bilo zbilja izvrsno. Strašno mi je žao što iza te postave nije ostao ni jedan snimak, ni studijski ni live.

Stvarno šteta. Blues, soul, rock... To volite slušati i privatno?

- Otprilike. Iako zapravo najviše volim slušati glazbu norveškog pijanista i skladatelja Edvarda Griega. Otkrio sam ga dok sam u glazbenoj školi htio nastaviti svirati trubu, ali nisam uspio jer sam već profesionalno svirao na plesnjacima iza tadašnjeg kina Papuk.

Samo malo – trubu?

-Pa da. Kao klinac počeo sam s Vatrogasnim društvom Mačkamama svirati flugelhorn, odnosno onu malu, solističku trubu.

Fora. Je l' bi znali odsvirati potresnu trubačku skladbu "Tišina" na nekom pogrebu?

- Čekaj, da se prisjetim kako ide... T-t-t-t-t... Hm, prije bih znao odsvirati neku koračnicu na trubi, što sam i radio kad smo išli kroz grad. Nešto veselije i lakše, ovo su već ozbiljne solističke teme. Zanimljivo, nikada poslije ni na albumima ni uživo nisam svirao ni koristio trubu kao instrument. Ali sam često razmišljao o varijanti da kao gosta pozivem genijalnog osječkog trubača Ladislava Fidrija. Možda to još i napravim.

Osječki "superbend"

Hajde, izaberite osječki "superbend". Može i u proširenom sastavu.

- Uh, u vrijeme kada sam ja tražio razloge zašto da vjerujem u glazbu i u svoju ljubav prema glazbi, onda je u Osijeku bilo toliko odličnih glazbenika kojima ste se mogli diviti... Da vidimo. Na bubnjevima svakako Ratko Rale Divjak, na klavijaturama Igor Savin ili Đula Njikoš, solo gitaru svirao bi Josip Boček, bas gitaru Berto Krasnić, a trubu svakako Fidri. Da je Ićo Kelemen živ, on bi bio prvi trombonist, a treba nam i jedan dobar saksofonist kojeg se sada ne mogu sjetiti. Sebi bih neskromno dao mjesto pjevača, iako je jednom Džeger na izravnom natjecanju dobio više glasova.

Kada i gdje je to bilo?

- To se samo može dogoditi u Osijeku. Jedne večeri u Radničkom domu, Radjaku, odgovarali smo na gradsko pitanje: Tko je bolji pjevač – Dado iz Đavoljih eliksira ili Džeger iz Lavina? Bilo je strašno puno ljudi i puno više njih je glasalo za Džegera. No, ja sam imao satisfakciju da smo prvi put u Osijeku zasvirali "Hey Joe" od Hendrixa i da smo obojica bili junaci te večeri. O nama je pričao cijeli grad. To je bilo sjajno.

Sada izaberite najbolju pjesmu koju ste vi potpisali.

- Teško je definirati zašto je jedna pjesma najbolja... Neka ima bolju ili lošiju harmoniju, neka ritam, neka tekst, neka glazbu. No, opredijelio bih se za jednu moju ranu temu, "Za koji život treba da se rodim". Zašto? U njoj je intrigantan i višeznačan tekst, odlična melodija, ritam, sve.

A postoji li neka koju biste danas snimili ponovno, drukčije?

- Ne, to je zabranjeno! Nema ponovnog snimanja filma ili pjesme. Ono što napraviš u tom trenutku, to je nevjerojatno bitan svjedok vremena i onoga kakav si ti bio baš tada.

Otkrijte nam – jeste li ikada u Hrvatskoj imali problema zbog svojeg srpskog dijela karijere, odnosno pjevanja u Beogradu, odakle je i Vaša supruga Mirjana?

- Ne. Iz Osijeka sam otišao krajem 1969., kada sam iz Beograda dobio poziv da postanem pjevač tada jako popularne Korni grupe. Tamo sam "stažirao" devet mjeseci, ali sam bio nezadovoljan svojom pozicijom i glazbom koju smo svirali pa smo u rujnu 1971. u Zagrebu napravili bend Time. Dakle, u Srbiji sam živio kratko, iako i danas često odem tamo, poslovno i privatno. Naime, Mirjanina majka živi u Beogradu. No, zna se tko sam i što sam, dokazao sam to i pomaganjem u Domovinskom ratu.

Čuo sam da Vam neki konkretno zamjeraju stihove "Cijeli život čekam priliku da pjevam u Beogradu rock'n'roll".

- To je bila pjesma čiji se tekst prilagođavao. U kojem god je gradu Time svirao tu pjesmu, reklo se ime toga grada. Budući da smo taj album snimili za beogradski PGP RTB, zato je snimljena s Beogradom u tekstu... To je bila naša aviza, pozdrav gradu u kojem sviramo.

Sada nastupate s bendom prigodno nazvanim Time after time. Biste li voljeli ikada opet okupiti svoju postavu Dinamita i zasvirati zajedno bar jedan koncert?

- Hm, ne znam koliko bi to njima bilo lijepo i drago, ali ja bih bio jako sretan. To bi za mene bilo nešto božanstveno.

Strašno ružan kao dijete

Otkada znam za Vas, imate dugu kosu. Zašto se nikada ne ošišate na kratko?

- Duga kosa ima svoj razlog. Kao dijete sam bio strašno ružan. Moje lice je bilo jedan izduženi "Y", s naglašenim ušima koje su bile previše odvojene od lubanje (smijeh). Nisam volio što sam svako jutro gledao u ogledalu. Moj jedini spas bile su popularne duže kose članova Beatlesa i Stonesa i tada sam konačno mogao početi liječiti kompleks ružnoće. Lice mi se ispravilo, a na dugu kosu sam naučio pa je ostala.

Gotovo sam dvostruko mlađi od vas, a imam više sijedih. Čime bojite kosu?

- Ni sa čim! Imam jako puno sijedih, ali se ne vide. Tu je i dobra genetika. Recimo, moj otac je sa 75 godina imao samo bijele zulufe. Važna je i higijena kose. Recimo, maslinovo ulje ima mnogo ljekovitih preparata. Zato maslinovo ulje pijem po čašu dnevno, kao vodu, a svakih 15-20 dana njime polijem i kosu, uz redovito pranje. Kosa bi mi bila još bolja da ne pušim.

Baš sam Vas htio pitati za taj očiti porok (smijeh).

- Ako su cigarete porok, prihvaćam svaku moguću pokoru i kaznu. Međutim, počeo sam relativno kasno, s 42-43 godine, pa mi je to opravdanje. Zato nikada nisam prekomjerno pio. Alkohol je napravio toliko trauma u krugu bliske rodbine i prijatelja, da sam ga uvijek izbjegavao.

Koliko sam vidio, česta putovanja obavljate u lijepom crnom Mercedesu. To je Vaš idealan auto?

- Meni su zapravo najdraži mali sportski automobili, ali oni pravi stoje jako puno novca i nisu mi dostupni. No, ne žalim zbog toga. Meni je auto potreban samo da bih stigao iz "grada A" u "grad B" pa se snalazim i ovako.

A što je sa sportskim životom? Ide li to zajedno s rockom?

- Kod mene ide. Recimo, na osječkom korzu bio je lijep ustakljeni prostor, pisalo je "Boksački klub". Došao sam na audiciju pokazati nešto talenta za boks. Moj partner me odmah udario u nos, iako je bilo rečeno da nema udaraca. Meni je procurila krv, ja sam pogledao trenera, navalio na partera i počeo ga udarati natrag du-du-du-du-du... Trener nas je razdvojio i rekao: "Vi nikada neće biti boksači. Vi ste obični divljaci i ulični tučeri. Napolje iz ovog prostora, da vas moje oči više nikada ne vide!" Tako je završila moja boksačka karijera.

Što mislite, kako biste prošli sa mnom na stvarnom meču u ringu?

- Ne, nije u mojoj duši da nekome nanosim bol. Kad bih te stvarno udario, mene bi više boljelo nego tebe. Zato boks nije za mene, već eventualno neka obrambena vještina kao džudo. Time sam se i bavio kao mali. Imao sam iznimno dobrog trenera i pedagoga Ernesta i voljeli smo dolaziti na treninge. Najljepše mi je bilo kada smo uoči treninga morali držati gard sa svim mišićima napetima, a on nam je držao smirujuće govore i pojašnjavao zen filozofiju.

I, gdje je onda zapelo s džudom?

- Stigao sam do narančastog pojasa, ali kasnije nisam više stizao trenirati. No, jako mi je drago što sam imao tako sjajnog pedagoga. U životu je najvažnije birati prave puteve i prave ljude na tim raskrižjima. Netko krene stazom koja ga vodi do zvijezda, a netko se totalno izgubi. To je potrošen život. Ja vjerujem da sam ja u prvoj skupini, iako, primjerice, nemam hobija kao mnogi.

Koji je razlog za to?

- Hobiji su svojstveni ljudima koji imaju mnogo slobodnog vremena ili su uspjeli tako urediti život. Ja jednostavno nemam vremena. Imam obitelj zbog koje živim i radim, u prvom redu Mirjanu i sinove Danijela i Reu. Prvi je dobio ime po jednom francuskom bubnjaru, a drugi po Chrisu Rei, kojega smo slušali u autu kada smo Mirjanu vozili na porođaj. Nisam neki čovjek koji ima pet minuta slobodno pa gleda oblake... I da imam neki hobi, vjerojatno bi bilo racionalno donijeti odluku da tu malu sebičnost zaboravim jer imam mnogo obveza prema drugim ljudima. Ja sam sebi uvijek na 10. mjestu.

Pohvalno. Koliko ste onda uopće stigli učiti neke jezike?

- Pa, s engleskim stojim jako dobro.

O.K., onda ću Vas pitati: Znate li hrvatski prijevod složenice "Yes to little cannon".

- Kako? Yes to...? Ne znam.

Da-do Topić.

- Aha... Kužim. Ha-ha... Jako dobar štos.

I, za kraj, imate Vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram odgovoriti.

- Je li moguće kroz razgovor od 40 minuta upoznati čovjeka ili bar neku osnovnu "arhitekturu"?

Čini mi se da može.

- Hvala što ste me zvali za ovaj razgovor.

Svemirce bih radije nazvao bogovima

Vjerujete li da nismo sami u svemiru?

- Apsolutno! Sad ne znam jesu li i koliko točne ove popularne teorije o tome tko nas je doveo na Zemlju, jesmo li mi u fazi nekog eksperimenta, koliko smo sposobni daleko evoluirati, je li evolucija uopće završena ili još imamo nekakvu šansu, hoće nam dopustiti da se sami poubijamo ili će oni to učiniti jednim potezom kista, ne znam. Ali nekako taj scenarij izgleda sve realniji.

Da? Na temelju čega to zaključujete?

- Pa, ako pogledate filmsku produkciju, Hollywood i to, te naznake i opomene su jako egzaktne i sve češće. Ta viša bića možemo zvati i svemircima, ali 'ajmo ih zvati bogovima. To je nekako bliže istini. Kada pogledate mitologiju starih, kulturnih i plemenitih naroda, uvijek vidite da su njihovi pogledi okrenuti prema nebu i uvijek se Bog pojavljuje u blještavilu i svjetlu. To navodi na pomisao da je netko došao s neba i da će vjerojatno jednog dana otići. Hoće li netko od njih otići s njima – e, to je pitanje.

Tvrdite da ste vjernik. Vi smatrate da Bog ili bogovi zapravo dolaze s nekog drugog planeta?

- Mislim da religije nisu uspjele u cijelosti pojam Boga približiti širokim slojevima ljudi. Oni slijepo slijede jednu zadanu dogmu o Bogu. O tome treba pročitati neke stvari i onda svatko ponaosob donijeti svoje verzije te priče, kako bi se saživio s tim i dao puni značaj tom svom duhovnom biću. Mi ljudi smo racionalni i svjesnom potragom u sebi istražujemo neke vrijednosti. Bog i vjerovanje potrebni su svima nama.

Prema Vašem mišljenju, postoji li jedan ili više bogova?

- Eh, sad, to je malo teško pitanje. Vjerujem da, gdje god postoji neka harmonija, neki sklad, odgovoran je jedan. To ne može biti timski rad. Posebno kada je ta arhitektura tako čvrsto postavljena, da je Bog stvorio nas po svom liku. Na muški i ženski dio bića raspolovio nas je valjda da upoznamo ljubav i tu neku harmoniju među sebi sličnima. Više sam sklon nekoj zamisli da je to jedno biće, a je l' izgleda kao ti i ja ili nekako drukčije, ostavit ćemo za trenutak kad ga sretnemo.

Dinamiti ili Time?

- Ne mogu se odlučiti, kada su isti igrači u igri.

Boks ili džudo?

- Džudo. Ali onaj koji ne ozljeđuje protivnika.

Elektrotehnika ili vanjska trgovina?

- Najviše - književnost.

Bijeli mramor ili granit? (vrste kamena)

- Ipak bijeli mramor. Od njega sam sagradio i svoju kuću.

Morska ili riječna riba?

- Morska. Mada sam prvuljubav prema vodi, ali i strah, upoznao na Dravi.

Možda ste propustili...

U SKLOPU EUROPSKOG TJEDNA MOBILNOSTI U OSIJEKU

Besplatni koncert benda Koza Mostra

IGOR DELAČ POVODOM NOVOM SINGLA “U KRVI SI”

Glazba je doista moja ljubav, strast i život i definitivno mi je u krvi

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKI TAMBURAŠKI SASTAV GOSTOVAO U SLATINI

Džentlmeni: U pop-tamburi
se i dobro snalazimo
i dobro osjećamo

2

KONCERT OSJEČKOG BENDA U ZAGREBU

Gošće Fluentesa bit će pjevačice Jelena Radan i Lu Jakelić

3

NAJVIŠE NOMINACIJA IMA “IGRA PRIJESTOLJA”

Prijenos 71. dodjele nagrade Emmy bit će uživo na HTV1