Objavljeno 3. srpnja, 2013.
Prošlih godina Hrvatska je nastojala kroz različite programe ojačati poljoprivredni sektor i učiniti ga konkurentnijim.
Kakav je položaj poljoprivrede sada kada smo postali članica EU-a i koliko su hrvatski seljaci spremni nositi se s jakom konkurencijom, upitali smo Stipana Bilića, poljoprivrednog analitičara, koji je ovu tematiku pratio od samih početaka pretpristupnih pregovora i usklađivanja naših zakona s onima iz EU te je u to najbolje upućen.
- Prije svega valja reći da ako za razinu poljoprivrede uzmemo za baznu godinu 1991. godinu, kad je Republika Hrvatska postala samostalna, danas je naša poljoprivredna proizvodnja manja za više od 50 indeksnih poena. Hrvatska je tada u trgovanju s hranom do 1993., imala pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu. Ako se uzme 2002. godina za bazno razdoblje, od kada su donesene odluke i od kada je počeo proces intezivnog pregovaranja o ulasku u EU, danas je poljoprivredna proizvodnja manja za više od 30-indexnih poena nego te bazne godine. Smanjenje proizvodnje i pogoršanje položaja naše poljoprivrede dogodilo se u uvjetima kada smo samostalno donosili sve odluke i samo je o nama ovisilo kakvu ćemo ekonomsku politiku voditi prema poljoprivredi. A mi nismo htjeli ili nismo znali ili nismo mogli ništa učiniti na poboljšanju položaja naše poljoprivrede i približavanja volumena ukupne poljoprivredne proizvodnje volumenu iste proizvodnje u EU, a u tim zemljama u ovim godinama nije došlo do smanjenja poljoprivredne proizvodnje već naprotiv, proizvodnja je povećana.
Naše probleme neće rješavati EU
Kolika je danas ukupna tržišna vrijednost naše poljoprivredne proizvodnje?
- Danas tržišna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u EU je cca 360 milijardi eura, a kod nas je cca 1,5 milijardi eura i mi ćemo imati udjel od 0,42% u EU proizvodnji, a u broju potrošača imamo udjel od 0,88%. Dakle, mi imamo dvostruko veći udjel u potrošnji od udjela koji imamo u poljoprivrednoj proizvodnji. Ove brojke demantiraju sve one koji tvrde da nas čeka više od pet stotina milijuna potrošača a da ne navode da nas čekaju proizvođači koji su neizmjerno konkurentniji i njihova proizvodnja paritetno je dvostruko veća nego potrošnja. Dakle, nisu oni naše tržište već smo mi njihovo tržište. Drugo, a možda još važnije, je da mi imamo po geodetskoj izmjeri iz vremena Austro-Ugarske više od 3,2 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta. Sva gradnja putova, kuća i gospodarskih objekata nije mogla oduzeti više od cca 200.000 ha, pa bi mi trebali imati oko 3 milijuna hektara poljoprivrednih površina s kojima ulazimo u sustav pljoprivredne politike EU. Međutim, „stručnjaci“ iz EU potpomognuti našima, nama su 2002., utvrdili da imamo 1,299.000 ha poljoprivrednog zemljišta i mi iz sustava EU poljoprivrednih potpora izostavljamo oko 1,7 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta. I u slučaju kada budemo imali isti nivo poticaja kao i stare članice EU (u početku iznosi poticaja iz proračuna EU neće biti isti za nas i stare članice) u biti dobivat ćemo manje od 50% poticaja u odnosu na poljoprivredu drugih europskih zemalja.
Treće, do sada je godišnji uvoz poljoprivrednih proizvoda i hrane bio 2 - 2,5 milijarde eura pa uz prosječnu carinu od cca 15%, u naš državni proračun trebalo je ići preko 300 milijuna eura carina. Ulaskom u EU prihod od carina ide u poljoprivredni proračun EU, a koliko mi je poznato (a stvarne informacije o poticajima koje ćemo dobivati nemam - a dosadašnja praksa EU je da novopridošle države dobivaju 25% od iznosa koje dobivaju po jedinici koja se potiče u starim članicama EU) mi nećemo dobiti više od 80-100 milijuna eura.
Znači li to da je Hrvatska loše ispregovarala poglavlje koje se odnosilo na poljoprivredu?
- Prema mojoj ocjeni, naši pregovori koji su vođeni o poglavlju o poljoprivredi bili su neuspješni jer u tom segmentu nismo ispregovarali ništa pozitvno i nikakav objektivni interes naše poljoprivrede nije ispregovaran. A sve druge zemlje nisu prepolovile vlastite poljoprivredne površine, a ugradile su neke svoje interese u poglavlje o poljoprivredi. Nama se često mažu oči obećanjima o investicijskim mogućnostima za našu poljoprivredu u EU i fondovima koji to financiraju. Međutim, da bi mogli koristiti te fondove moramo dokazati isplativost te investicije a u uvjetima kada zbog objektivnih razloga kod nas investicije u poljoprivredi nisu donosile dobit već gubitke, onda obećanja o mogućnosti korištenja tih fondova služe samo za pranje nečiste savjesti pregovarača. Četvrto, što je možda i najgore, mi sebi nećemo priznati da smo loše ispregovarali, pa da pođemo od realnog stanja već se zavaravamo da će naši problemi u poljoprivredi biti riješeni u EU.
U poljoprivredu trebamo uložiti 15 milijardi eura
Kakva je onda budućnost hrvatskih seljaka u EU?
- Svaka poljoprivredna proizvodnja ima smisao ako ima potrošnju po prihvatljivim cijenama. Danas se cca 80% potrošnje podmiruje preko prehrambene industrija, koja treba jeftine i kvalitetne poljoprivredne sirovine a u cca 20% potrošnje koriste se neprerađeni poljoprivredni proizvodi. Naša država ima dovoljno poljoprivrednog zemljišta, ali u posljednjih 50-ak godina izostala su ulaganja (kakva su bila u razvijenim zemljama) pa je većina našega poljoprivrednog zemljišta proizvodno niskog inteziteta i većina neuređenog zemljišta ne može davati proizvode koji bi bili jeftini i kvaltetni pa tako prihvatljivi i za prehrambenu industriju i za direktne korisnike. Bez velikih investicija u poljoprivredu (procjenjujem na cca 15 milijarde eura) nije realno očekivati opći polet u poljoprivredi. U EU različita je veličina seljačkih imanja a takva poljoprivreda je rezultat državne politike koja se bori i zalaže za opstanak takve poljoprivrede i ruralne naseljenosti. Kod nas ne postoji nikakva naznaka smišljene poljoprivredne politike, pa ulaskom u EU poljoprivredni proizvođači će biti izloženiji konkurenciji efikasnijih proizvođača koji imaju poljoprivredne viškove. Po onome kakvo je sada stanje stvari, mislim da će opstati samo ona proizvodnja koja je organizirana na velikim površinama i oni manji proizvođači koji imaju uhodanu proizvodnju i koji nisu kreditno previše opterećeni. Svako naše dosadašnje otvaranje prema svijetu 1993., 1995., 2002., imalo je učinak da se odustajalo od proizvodnje, pa umjesto nekadašnjih 1,690.000 ha koji su obrađivani (u vremenu koncem osamdesetih), danas obrađujemo cca 800.000 ha, a slijedom toga vjerujem da ćemo u sljedećem godinama obrađivati 600.000 -700.000 ha. Na tim površinama proizvodnja će biti jeftinija i intenzivnija, ali ćemo ukupno proizvoditi manje.
Može li se sada išta učiniti da se stanje popravi?
- Sada je popravljanje stanja mnogo teže nego bi to bilo prije deset do petnaest godina, ali bi se stanje moglo popraviti samo ako političari dogovore posebne izuzetke za našu poljoprivredu od opće nivelacije u EU, te ako bi donijeli suvislu poljoprivrednu politiku i osigurali da bankarski sustav investira (uz nisku kamatu) cca 15 milijardi eura u poljoprivredu. A kako vidite, šanse su veoma male.
Zdenka RUPČIĆ
Novije članice tek će 2015. imati 150 eura/ha poticaja
Kakvi će biti poticaji u EU?
- Doneseni i primijenjeni poticaji u poljoprivredi teško se mijenjaju i u zemljama EU, a također i kod nas. Zemlje EU donijele su politiku poticaja 2002., a trebale su je primjenjivati od 2005., i to tako da su sve dotadašnje poticaje morali svesti na poticaje po hektaru - a to je trebalo 2005. biti cca 300 eura po hektaru i onda iznose poticaja smanjivati i to tako da poticaji u 2015., budu 150 eura po hektaru. Poticaji pojedinih proizvoda mogli su ostati samo za nekoliko proizvoda i oni bi se ukinuli 2015. godine. To smanjenje se zbog otpora starih članica nije provodilo. Prema tada usvojenoj politici, novoprimljene zemlje (tada Poljska, Mađarska, Češka isl.), svojim ulaskom trebale su dobivati 25% od poticaja kojega su dobivali proizvođači u starim članicama EU prve godine, taj iznos bi se godišnje povećavao, a 2015., izjednačio bi se na 150 eura po hektaru €/ha.
Težak dogovor oko poticaja
- Koliko mi je poznato, još nema dogovora o poljoprivrednoj politici EU za razdoblje 2015.-2022. i mislim da se ne mogu dogovoriti baš o visini poticaja. Iskreno, ne vjerujem da će stare članice EU pristati da Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska, Bugarska, Rumunska, ali i ostale novopridošle države, koje imaju ogromne poljoprivredne površine jednako participiraju u poticajima. Vjerujem u EU budućnost, a u jednake poticaje ne vjerujem. U ovakvim prilikama mi moramo biti svoji i sebični, a najprije moramo javno, jasno i pošteno definirati naše interese u poljoprivredi i te interese braniti. Treba znati da svi koji zagovaraju liberalizam i čisti tržišni odnos koji mora postojati u poljoprivredi, u biti su protiv naše poljoprivrede i time zastupaju interes i korist poljoprivrednika iz ostalih država ili područja.