Mozaik
LAGANINI INTERVJU: ANTUN NIKOLIĆ TUCA

Moj nadimak nije
glagol, nego imenica
Objavljeno 29. lipnja, 2013.
Nepoznata strana tamburaškog virtuoza, rockera, proizvođača orahovca i kulina, skupljača narodnih pjesama i žičanih instrumenata, hedonista, ljubitelja pecanja, te nesuđenog birotehničara

U rubrici Laganini, eto, po 50. put nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put svirač bendža Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Nedavno je proslavio 70. rođendan, a koji dan poslije i imendan, pa je za okruglo 50. izdanje Laganinija idealan bio Antun Nikolić Tuca, legendarni osječki tamburaš, skladatelj, aranžer, glazbeni urednik i producent. Prvo su nas u svojem osječkom domu on i supruga Ljiljana počastili domaćim kulenom i orahovcem, a zatim smo s Tucom zasvirali bendžo, buzuki i balalajku, te skuhali fiš-paprikaš za prste polizat. Nakon toga nam je pokazao kako s deset prstiju spretno kuca po pisaćoj mašini, a na kraju smo otišli pecati na nabujaloj Dravi na Neptunu. Prije nego što nas je pospremio pod stol pomoću odlične, ali jake šljivovice, u opuštenom razgovoru otkrio nam je drugu stranu Tuce.

Odmah na početku moram vas pitati – je li ime, odnosno u vašem slučaju nadimak, znak?

- Ha-ha, ne mogu vam to otkriti. Inače, ja sam rodom iz Županje, a tamo ima puno Antuna koje zovu Tuca. To vam je ono Tuna, Tunica pa su skratili, izbacili "ni" i ostalo Tuca. Od 20 Antuna u Županji njih 18 zovu Tuca, to je tamo često, a u Osijeku sam valjda jedini. Mnogi me zezaju zbog značenja nadimka, a ja odgovaram da to nije glagol, nego imenica.

Znate li neki stih iz kultne dječje pjesmice "Kako živi Antuntun" Grigora Viteza?

- Ah, da... U jednom selu živi Antuntun, u njega je malko "fiju-fiju" um... (smijeh)

Koje selo u Slavoniji nosi najljepše ime?

- Vjerojatno misliš na Antunovac. Tamo imam i dosta prijatelja, išao sam tamo često ovih godina baš za Antunovo. No, čuj, rođen sam u Županji, a ona je tada bila selo. Zato mi je ipak draža.

Sjećate li se kada ste prvi put uzeli tamburu u ruke?

-Tamburu sviram od svoje 6. godine, a prvi nastup imao sam sa starijim bratom Lukom na jednoj školskoj priredbi. Ja još nisam išao u školu, a on je bio 2. razred. Ja sam svirao primu, iako sam u početku znao svirati i brač, a brat bugariju. Publika nas je super primila.

Kako se uopće dogodilo da rođeni Županjac postane legendarni osječki tamburaš?

- U Županji sam završio šest razreda osnovne škole, a imao sam 13 godina kada sam 1956. s roditeljima i braćom doselio u Osijek. Prije toga mama, brat i ja došli smo u Slavonsko tamburaško društvo "Pajo Kolarić" i izveli im neke pjesme. Njegovi voditelji su se čudili kako dvojica klinaca tamburaša mogu tako dobro svirati i pjevati. Bili smo atrakcija i primili su nas, čak su tiskali i razglednice s natpisom "Najmlađi jugoslavenski umjetnici na tamburi".

Tko vas je zapravo naučio svirati tamburicu?

- Ja sam samouk, a prvi me sviranju tambure učio najstariji brat Ilija, sada, na žalost, pokojni. Nakon što sam došao u Osijek počinje moje prvo školovanje što se tiče tambure. Pod svoje me uzeo legendarni tamburaš Jašo baći, podrijetlom Mađar, koji me također čuo u Paji Kolariću. On je svirao na Radio Osijeku, i to primu, brač, violinu, sve što se tiče živčanih, odnosno žičanih instrumenata. On je, onako iskrivljeno mađarski, rekao "Srce moje, ja ću od tebe napravit' dobar tamburaš". Kod njega sam svaki drugi, treći dan išao na vježbanje. On mi je još nabio tehniku, ali sam tada još bio slab s notama.

Imate li ikakvo glazbeno obrazovanje?

- Imam, kako ne. U Osijeku sam završio današnju Osnovnu školu Svete Ane i nižu glazbenu školu, te upisao srednju glazbenu školu. Redovnu srednju školu nisam, jer sam rano počeo svirati i nastupati. Kada smo bili mladi, Krunoslav Kićo Slabinac i ja smo, da bi odgodili vojsku, upisali srednju birotehničku školu. Birotehničku s "b", ne pirotehničku.(smijeh)

Birotehničku?! To je ono s daktilografijom?

- Da. Zahvaljujući njoj, naučio sam na pisaćoj mašini pisati sa svih deset prstiju. I onda mi stave karton ovako i ja ne vidim tastaturu, već samo sa strane tekstt i pišem. Imao sam čak i dobru brzinu, kucao sam nekih 70-80 slovnih mjesta u minuti... Tome je vjerojatno pomoglo i što sam već ranije naučio svirati klavir na teoretsko-nastavničkom smjeru. Trebao sam postati nastavnik glazbenog odgoja, no došle su svirke i gotovo.

Kada bih vam za rođendan htio kupiti pisaću mašinu, koju biste poželjeli?

- Joj, ne znam.. Evo, Olympia. U to vrijeme ona je jedina bila električna. Može ova kraj koje ste me fotkali u Glasu.

Iako za tamburaše često smatraju da su skitnice koje ne drži mjesto, vi ste imali stalan posao, zar ne?

- Točno. Još 1958., sa samo 15 godina, postao sam član Tamburaškog orkestra Radio Osijeka, a kao dirigent primio me danas pokojni Julije Njikoš. Kasnije, 1969. osnovao sam i veliki tamburaški orkestar Radio Osijeka i bio njegov voditelj i glazbeni urednik na radiju, odakle sam 2005. otišao u mirovinu. Ako tamburaši ikada mogu otići u mirovinu.

Zašto je uopće tako dobar tamburaš u mladosti prešao na gitaru?

-Zbog "mačaka", naravno! Cura, jel'. Tada se smatralo da tambure sviraju sve selje-belje, ali gitare... Ustvari, i za ovo je bio kriv Jašo baći. On je kupio neku gitaru i naštimao kao tamburu. Na primi i braču imaš četiri žice, a na gitari šest, koje je on naštimao na kvart sistem. I kaže meni Jašo "Srce moje, uzmi ti gitaru, ona je sada glavna". I tako sam je ja počeo svirati.

Zanimljivo. Koji vam je bio prvi bend?

- Negdje 1959./60. godine Kićo, koji je već tada počeo svirati gitaru i malo pjevati te rock'n'rollove, i ja smo se našli i pala je ideja - 'ajmo napraviti neki bend. Prvi bend zvao se Tornado. Sjećam se da smo imali bubnjara koji je jako lupao, a nekada je znao i svirati (smijeh). Na klavijaturama je bio sjajni klavijaturist Igor Savin. Bili su tu još dva člana, Keco i Lale. Nakon što se Tornado razišao, Kićo i ja osnovali smo Dinamite. Kićo je rekao da nam treba neko bombastičnije ime od Tornada i postali smo - Dinamiti.

Javno priznajte – je li istina da tamburaši i gitaristi često mijenjaju cure?

- O, daaa... Pa to je normalno! Pogotovo u ono doba u Radničkom domu, popularnom Radnjaku. Tamo smo znali svirati plesnjake od 5 do 8 sati navečer, a za to vrijeme moja cura bude tamo i pleše. Ja joj kažem "Vidimo se kasnije na korzu". Međutim, oko pola 9 dođem na korzo, a nje nema, mačka već otišla s drugim... Što ću, morao sam i ja sebi onda naći neku (smijeh). Dobro, znalo je biti i obrnuto.

Hajde, iskreni ste. Što vam danas na to sve kaže supruga Ljiljana?

- Ništa, a što će. I nju sam upoznao na plesnjaku. Te 1969. godine došao sam u bivši Dom JNA, bez veze naišao, onako. Sjeo, slušam dečke kako sviraju, malo plešem... Onda su odjednom došla tri plesa, ono "drugarice biraju", ili "dame biraju". Sadašnja moja je izabrala mene i drago mi je što je to napravila. U braku smo od 1971.

Izgleda da vam je godina Hrvatskog proljeća bila prijelomna? (smijeh)

- Da, iste godine, opet s Kićom i s dvojicom moje braće, osnovao sam tamburaški sastav Slavonski bećari. Sastav se posljednjih desetljeća mijenjao, ali Bećari postoje i dalje i jako su popularni. S njima sam proputovao gotovo cijeli svijet. Eto, lani sam 20. put bio u Americi, a od 1979. naovamo putovali smo i po Europi, Kanadi, Australiji...

Kažu da su tada tamburaši "masno" zarađivali na tim turnejama.

- Ma ne, teško se živjelo, a sve se plaćalo na žiro-račun, ha-ha... Šalim se, naravno. Tada se doista dobro zarađivalo, ali u posljednjih 15-ak godina i Ameri kuže da je kod nas situacija loša pa su jako smanjili iznose. No, ne žalim se.

Nije vam nikada došlo da ostanete, recimo, u SAD-u?

- Svaka turneja trajala je od 25 do 30 dana i bilo mi je dosta. Uvijek sam se vraćao u Osijek, ne znam zašto. Meni je ovdje najbolje. Iako, jedan put me je gospodin Bernard Luketich iz Hrvatske bratske zajednice pitao zašto ne bi ostao na njihovom univerzitetu u Pittsburghu predavati tamburu. No, bio sam već oženjen, imao dvoje djece... Nije mi žao. Ja sam ipak Osječanin.

Što najviše pamtim s putovanja, neki grad ili zemlju?

- Autobus! (smijeh) Imali smo uvijek autobuse s ležajevima, malim WC-om, minibarom... To je bilo odlično, premda se ne može usporediti s iskustvom stečenim u osječkom Varijeteu Kolorado. S njim smo u 8-9 mjeseci proputovali čitavu bivšu Jugu.

Varijete Kolorado? Zvuči kao neki cirkus.

- U Rokovoj ulici Braco Mikulecki je tih 60-ih godina imao Varijete Kolorado, koji je bio smješten iza jedne goleme kapije. Tamo je bilo parkirano 18-20 autobusa, ne znam, u koje su potrpali svu opremu i krenuli smo na turneju koja je ispala jako uspješna. Mi glazbenici iz Dinamita – Berto Krasnić, Rale Divjak, Kićo i ja – imali smo svoj autobus. Šator koji smo vozili i namještali u svakom mjestu i gradu nalikovao je na cirkuski, ali unutra nije bilo nikakvih životinja – slonova, tigrova, lavova i to. Nije postojala ni arena, već su bili postavljeni pozornica i gledalište. Na pozornici su umjetnici izvodili program – žonglirali, gutali vatru i slično, a mi smo ih pratili glazbom.

Opet ću ja biti dosadan i pitati za zaradu. (smijeh)

- Joj, dobijao sam 250.000 dinara mjesečno. Za usporedbu moj stari je kao šuster u Obući imao plaću 35.000 dinara. A ja 250.000 i stan, odnosno smještaj u autobusu. Toga danas više nema.

U svojoj bogatoj karijeri i skladali ste dosta tamburaških pjesama. Koje su danas toliko popularne, da ljudi misle kako su narodne ili tradicijske?

- Aranžirao sam, obradio i od zaborava sačuvao više od 400 pjesama, na što sam posebno ponosan. To je čuvanje narodnog blaga. Samo s Kićom snimio sam pet LP ploča s izvornim šokačkim pjesmama. Dosta sam pjesama i napisao, a narodnom smatraju "Kapo moja poderana". Ljudi jako vole, recimo, i neka kola, zatim "Vukovaru, srećo, dobar dan" i "Sveti Antune".

Da pretpostavim kako vam je sveti Antun ujedno i najdraži svetac?

- Ha-ha... Naravno. Jednom je Tena, jedno od moje petero unučadi, došla kod bake i dide u Draž i komšije su je stale ispitivati kako se zovu njezina mama, tata, ovaj, onaj... Kad su došli do drugog dide, odnosno do mene, ona k'o iz topa izvali: Sveti Antun. Čulo dijete da komponiram tu pjesmu i pjevušim.

Dobra fora. Recite, koju biste skladbu voljeli odsvirati na tamburici, a da nije izvorno tamburaška?

- Hm, čuj, ja sam puno toga odsvirao tih 60-ih i 70-ih, kada sam se s gitare vratio na tamburu. To sam često radio s Kićom. On kaže: "'Ajmo, Tuca, solo", a ja "otpržim" neku rock-solažu na primi. Samo što se malo slabije čulo jer obično mikrofon nije radio (smijeh).

Kod kuće, vidjeli smo, imate i jednu zanimljivu kolekciju.

- Da. Tamburica je nacionalni hrvatski instrument, ali na svojim putovanjima prikupio sam i neke druge živčane (smijeh), pardon, žičane instrumente. Tu su bendžo, balalajka, buzuki... Neki ga krivo zovu i bazuka.

Zbilja?! Pa tko?

- Tamo 1970./71. u Zagrebu je održan jedan koncert gdje je Kićo Slabinac kao goste imao Opatijske suvenire, koji su ga pratili u to vrijeme, i mene. Ja sam prvo odsvirao tamburu primu, a onda i buzuki. Jedan novinar, Kovačić ili Kovačević, ne znam, tada popularnog lista Studio, napisao je "odličan koncert Kiće i Opatijskih suvenira, a gost na bazuki bio je Antun Nikolić". (smijeh)

Genijalno. Što na tim instrumentima znate odsvirati?

- Sve. Iako ni jedan nije sličan tamburici. Recimo, "štim" na buzukiju, koji je četverožični instrument, prilagodim sebi, a on i dalje zvuči grčki. Onaj poznati sirtaki iz filma "Grk Zorba" svirao sam samo tako.

Eh, to je meni velika želja! Prije desetak godina u Grčkoj umalo sam kupio buzuki, samo da bih naučio na njemu izvoditi taj sirtaki. Koliko bh morao vježbati za to?

- Šta nisi rekao... 1966. kad sam bio u Grčkoj, mogao sam i tebi kupiti jedan (smijeh). Da bi ga baš dobro naučio svirati, sigurno par mjeseci s krvavim vježbanjem.

Hm, možda onda ipak neću. Uostalom, vi već imate nasljednika.

- Sin Mario je tamburaš i gitarist, i to jako dobar. Kćerka Mirela zna svirati klavir i čak bismo moglo osnovati obiteljski sastav.

Supruzi ne smeta kad idete hvatati druge ribe? (smijeh)

- Misliš na pecanje? Joj, bilo je sada smiješno kada smo se fotkali kao da pecamo na Neptunu. Kaže jedan mali iza nas: "Tata, ovi nisu kako treba. Oni pecaju, a tu nema ribe", he-he... Tamo više ne idem jer nisam ništa uhvatio. Najviše sam uvijek išao pecati u Bilje ili Topolik, na staru Dravu. Volim se opustiti i uz kartanje bele, što sam naučio na putovanjima.

Pohvalite se nekim kapitalcem kojeg ste uhvatili.

- To je bio som težak 12 kila, u Erdutu na Dunavu. Jedva sam ga izvukao uz pomoć prijatelja. Kada bi me pitali, volio bih jedanput izvući neku veliku morsku ribu, kakve gledamo samo na televiziji.

Som od 12 kila? Da niste malo pretjerali, onako, po ribički?

- O.K., bio je težak 11 kila i nešto pa sam malo zaokružio. (smijeh) Ali nisam izmislio.

Kada ulovite neku ribu, jel' ju imate običaj i skuhati?

- Apsolutno, ali prvo moram zamoliti ženu da očisti i nareže ribu. Volim kuhati fiš-paprikaš, a osnovna je tajna da moraš imati najbolju moguću papriku. Naravno, ne previše, jer tada svi koji jedu viču "Uh, što je vruće"... A zapravo im nije vruće, nego ljuto (smijeh). Paprika je jako važna i za pravljenje kulina, kao i probrano meso.

Da, probao sam kulen, odličan je. Gdje ga pravite?

- Eto, u kuhinji u našem stanu. Kupimo polutku, rastrančiramo je i onda radimo kulin, kulinovu seku i kobasicu. Stvarno ih znamo napraviti, no neću otkrivati sve tajne. I on bude malo "vruć". Uz njega je, naravno, najbolje trgnuti dobru rakiju, kakvu ste popili i kod nas.

Koju rakiju?

- Šljivovicu! Ona je jedina koju se baš naziva rakija, a ostale se zovu po vrstama. Loza, komovica, medovača, dudovača... Pio sam jednom i repovaču, rakiju od repe, također je fina. Kada se toga napiješ, uh... Žao mi je što originalna, prava slavonska šljivovica još nije postala brend, zaslužila je.

A zašto vi onda pravite orahovac, a ne šljivovicu?

- Jer je i to naš, slavonski orah. I ta rakija je odlična.

Iz svega navedenoga jasno je kako ste hedonist. Jel' često znate pretjerati?

- Uživam u jelu i piću, no opet do jedne granice. Imam jednog "policajca" u glavi i kada on počne "cvrčati", kažem sam sebi: Dobro, sada stani i popij kavu ili vodu.

Joj, volio bih ga imati i ja. Kako ste ga instalirali u glavu?

- Boga mi, ne znam. Ali dobro dođe... (smijeh). Inače, ima još odličnih pića, a žao mi je što ne mogu sve kušati jer ne smijem konzumirati ništa hladno i gazirano. Već desetak godina imam problema s glasnicama i doktor mi je rekao da moram paziti. Zato ne pijem hladnu rakiju, ha-ha... A ako je rakija loša, prijeđem na viski.

Vjerujem da ste čuli za knjigu i film "Što je muškarac bez brkova".

- Jesam. Knjigu nisam čitao, no malo sam pogledao film. Nije ono što sam očekivao, priznajem. Znam zašto me to pitaš – zbog brkova koje nosim već... 31 godinu.

Otkud odluka da počnete puštati brkove?

- Mislim da je to 1982. godine. Počeo sam štosa radi pa mi se svidjelo kako mi stoje brkovi. Uostalom, mačke vole brkove. Valjda zato što su mačke... Prošle godine, kada smo išli u Ameriku, nadopunio sam ih ovom malo modernijom bradicom. I to mi se isto sviđa. I to mačke vole (smijeh).

Tko ima najbolje brkove na hrvatskoj glazbenoj sceni?

- Ha, nitko nema baš ono prave brčine, ali može Mišo Kovač. Kićo nije sigurno.

Iskreno, mogu li ja proći kao ozbiljan tamburaš s ovim brkovima i bradicom?

- Mogao bi proći. Samo nauči svirati. I piti rakiju. (smijeh)

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvolite.

- Šta da te pitam... Eto, koji broj cipela nosiš? (smijeh)

Negdje između 42 i 43, ovisi o kalupu. Relativno malo za ovu visinu.

- Kad ih iznosiš, onda daj meni. Ja nosim broj 40-41, bit će mi dobre (smijeh).

Bez puno cifranja

* Da čujemo: Tko je najbolji tamburaš u Slavoniji i Baranji? Može i šire, u Hrvatskoj.

- Pa ne znam... (smijeh) Prosudite sami. Drago mi je što sam zbilja postao dobar tamburaš i da vidim kako me cijene ovi mlađi. Mnoge sam naučio svirati, izravno ili su me "skidali". Imam svoj prepoznatljiv stil i to mi je drago. Dio ovih mlađih "skida" i legendarnog vojvođanskog tamburaša Janiku Balaža, jednog od najboljih koje sam čuo i vidio.

* Vi ste jedan od onih koji se mogu pohvaliti da su čak i svirali s njim.

- Da, s njim sam krajem 1960-ih svirao na Radiju Novi Sad i dao mi je neke savjete. On krene svirati onako po ciganski, ja za njim, a on kaže: Ne, ne,ne, ostani ti svirati onako po slavonski. To tebi leži.

* Opišite nam što znači "svirati tamburu po slavonski".

- Ha, onako jednostavno, čvrsto, oštro, bez puno cifranja, ali od srca.

* Ja ovako malo "nabadam" po gitari. Procijenite, koliko bi vam vremena trebalo da mene, bar solidno, naučite svirati tamburicu?

- Hm, samo da vidim tvoj novčanik i odgovorit ću ti, ha-ha... Šalim se, ovisi koju tamburu.

* Pa koju bih najlakše naučio?

- Možda bugariju. Kontru. Samo udaraš kontru, cap-cap, i to ne na prvu nego na drugu. Uvijek budeš kontra svega.

* 'Ajde, ispalite jedan sočni bećarac za naše čitatelje.

- Hm... Mala moja, evo ti ga, evo / Pa sa njega gledaj Sarajevo. Ili: Ku**in sine, silazi sa strine / Eno strica, prisjet će ti pi**.

* Uuuu... 'Ajde sada jedan tematski bećarac u povodu 50. Laganinija.

- Evo: "Laganini izreka je stara, ugostila i Tucu bećara / Levak 'oće piti kao Tuca, al' mu nešto u glavi škripuca".

PET BRZOPOTEZNIH "ILI-ILI"

* Osijek ili Županja?

- Pa sad sam već jako dugo u Osijeku. Ipak Osijek.

* Bisernica (prima) ili brač?

- Prima. Nju sviram cijeli život. I manja je.

* Kulen ili kulin? (smijeh)

- Kulin. Tako se kaže kod nas u županjskom kraju i logičnije je. Neki žele naći srednje rješenje pa kažu kuljen. Bez veze.

* Dinamiti ili Slavonski bećari?

- Pa Slavonski bećari. Tamburicu su pronijeli po cijelom svijetu.

* Šljivovica ili orahovac?

- Šljiva, naravno.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike