U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put "Romul" Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Netom je završeno 33. izdanje kulturno-zabavne manifestacije Osječko ljeto mladih, a on je ostao zapamćen kao možda i najuspješniji prijeratni urednik njegova programa pa je red došao na Gorana Rema, poznatog i višestruko nagrađivanog osječkog književnika, znanstvenika i sveučilišnog nastavnika na Filozofskom fakultetu. Prvo nas je na Srednjici pobijedio u skoku u dalj, zatim nam je na "svojem" košarkaškom igralištu na Sjenjaku pokazao nekoliko basketaških "finti", nakon toga smo u garaži odličnog osječkog benda Even Steven zasvirali bubnjeve i bas gitaru, a na kraju smo uz "Rem kavu" u kultnom Valentinu evocirali uspomene na osječku rock-scenu. Prije pečenja omiljenih "palačinki u šlafroku", u opuštenom razgovoru, u svojem karaktersitičnom stilu, otkrio nam je "drugu stranu Rema".

Većina vas doživljava kao osječku "facu", ali kao mjesto vašeg rođenja stoji - Slavonski Brod. Kako vi doživljavate sami sebe?

- Hm... Kada je jedan urednik prije tri godine priređivao jednu moju knjigu, u bilješci o piscu napisao je: 'Goran je Rem rođen 1958. u Slavonskom Brodu, 1968. u Vinkovcima, a 1978. u Osijeku.' I to je točno. Prvo rođenje je biološko, drugo je tinejdžersko-duhovno s Majkama rock' n' rolla, a u Osijeku sam se do kraja izgradio kao čovjek. Iako me duhovno najviše odredilo naselje Sjenjak u kojem živim.

Jednom ste izjavili "ako je jedna godina bila dobra za nešto započeti ili promijeniti svijet, onda je to 1977." Zašto?

- Pa to je godina kada je krenuo punk, ali i Talking Headsa. Uz to, ja sam u Osijek zapravo došao 1977. i ta će godina zapravo ostati zapamćena po ta tri podatka. (smijeh) Premda, moram priznati, bilo je puno krasnih trenutaka i u vinkovačkom odrastanju koji su me odredili. Istina, kada si tamo, onda ne znaš, nego kasnije shvatiš da je to bilo jako važno.

Hajde, prisjetite se nekih takvih trenutaka.

- Na primjer, shvatiš da si išao u neki klinački disko, gdje se slušalo alternativu i rock i gdje su se kasnije počele rađati Majke. A na ulazu u taj disko čuvar je bio Ivica Čuljak, poznatiji kao Satan Panonski. I to je to. Ne vidim što bih tome još mogao dodati.

A u kojem od druga dva grada žive članovi vaše obitelji?

- U Brodu su još svi Removi koji postoje, osim moje uže obitelji. U Vinkovcima nas više nema, iako sam tamo išao u osnovnu školu i gimnaziju. U djetinjstvu i mladosti pritom me često pratio Josip Kozarac. Naime, moj otac Vladimir je kao prosvjetar stalno dobivao premještaje, a mi smo išli za njim. Tako je moj otac, neposredno prije nego što ću ja krenuti u školu, godinu dana radio u Semeljcima u školi 'Josip Kozarac', a ja sam često tamo provodio vrijeme, s tetama podvornicama. Kasnije sam išao u osnovne škole u Lipovcu i Vinkovcima, a obje su se zvale jednako. Čak sam kao student dobio nagradnu stipendiju koja se zvala... 'ajmo pogoditi kako. (smijeh)

Da nije možda Josip Kozarac? (smijeh) Jesu li ove putešestvije zaslužne što je Slavonija toliko zastupljena u vašem književnoznanstvenom djelu?

-Ah, taj Josip Kozarac. Nikako da se riješim toga. (smijeh)

Dobro, barem tadašnji Pedagoški - a današnji Filozofski fakultet u Osijeku – nije nosio njegovo ime.

- Barem to... Jako volim jednu svoju dosjetku koja glasi: Ja sam osnovao Pedagoški fakultet. To znači da sam bio u prvoj generaciji studenata. I danas više volim naziv Pedagoški fakultet. Imam tu pedagoško-nostalgičarsku crtu, možda zato i što sam tamo postao profesor jugoslavistike. (smijeh) I bez obzira na to što sam kasnije magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pa, jako dobro za nekoga tko uopće nije prvotno planirao to upisati...

- I to znate? Da, prvo sam htio studirati vanjsku trgovinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. To je bila ona priča – studirat ću nešto za što trebaju jezike pa ćeš putovati... Neka dječja ideja o studiju. I sva sreća da sam kod prijave zaboravio osobnu iskaznicu, koju sam tek bio dobio, i uopće me nisu primili na prijamni. Odmah poslije toga htio sam studirati engleski i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali sam imao puno više bodova na francuskom nego na engleskom. Nisam želio da mi francuski bude prvi jezik pa sam i od toga odustao.

Zbilja? Koliko danas znate “parlati” francuski?

- Ma govoriti više baš ne znam, samo čitati.

I, kako ste na kraju završili u Osijeku?

- Nakon što u razmaku od pet dana nisam uspio upisati dva fakulteta u Zagrebu, došao sam u Osijek, gdje je taman Pedagoška akademija prerastala u Pedagoški fakultet. On je tek kasnije dobio dopusnicu za moj studij pa nije niti bilo ljetnog, već samo jesenskog roka. I onda sam cijelo vrijeme studija tvrdio 'ako nešto znam, znam da sigurno neću biti profesor hrvatskog jezika'. (smijeh) I tu svoju rečenicu sam volio. Ono, ma kakav prosvjetar... Kako sam ja to sebi bio zamišljao, to je druga stvar. Nije mi žao, naravno, dapače.

Mukotrpan je put bio i do predavanja na tom istom fakultetu, zar ne?

- Uh, da. U prvih mjesec dana nakon završetka fakulteta skupio sam čak 27 odbijenica za posao. Prvo sam mjesec dana radio u vinkovačkoj gimnaziji pa onda pola godine u osnovnoj školi u Vinkovačkom Novom Selu pa godinu dana u CUO Braća Ribar, a onda 7-8 godina u Tekstilnoj školi. Nakon toga, s obzirom na to da sam bio vanjski suradnik Studentskog centra za kulturne programe, pred sam Domovinski rat postao šef Radne jedinice Centar mladih STUC-a. Tek tada sam na fakultet stigao kao ratni profiter.

Ratni profiter?!

- U zimu '92. prolazim kraj Pedagoškog fakulteta i sretnem jednu profesoricu, koja mi je uvijek bila najdraža, i ona me začuđeno pita: 'Oh, pa ti si još tu?! Zašto? Pa svi su otišli.' Onda me pitala je l' bih možda došao predavati na fakultet jer je mnogo profesora u to vrijeme otišlo. Zahvalio sam se i rekao da moram prvo završiti obvezu prema 'neobičnoj' maskirnoj uniformi u kojoj sam se nalazio. Natječaj za mene bio je raspisan već u veljači, ali je tekao usporeno, da se stignem skinuti iz uniforme. Mislim da sam počeo raditi 5. srpnja.

Važite za dosta nekonvencionalnog profesora. Slažete li se s tim?

- Ma, ja bih radije rekao da sam jedan konzervativan profesor i da više postoji ta druga strana koja prima moj konzervativni nastup i drži ga nekonvencionalnim. Meni je opet prestrašna ta nova birokracija na fakultetu, koja profesorima izrazito širi administrativne obveze i počinje biti nauštrb naših primarnih obveza. To je sada već ozbiljan 'fajt' – kako se obračunati s administracijom da ti ne uskrati komunikaciju s onim bićem koje je najvažnije. To je naravno student.

Sjećate li se koji je student kulturologije na 1. godini studija imao maksimalnih 200 bodova na vašem kolegiju Stilovi medijske kulture? (smijeh)

- Znam da sigurno nije Zen Špehar... (smijeh) Vi ste imali, da. Sjećam se, kada sam to vidio, rekao sam 'OK, hajde onda još jedno pitanje pa da vidimo je li to baš za ocjenu 5.' (smijeh) Doskočili ste najdalje od svih.

Kao i vi u svojem nekadašnjem sportu?

- Volio sam skakati u dalj i imao sam dobre rezultate. S nekih 18 godina skočio sam solidnih 7,06. Međutim, moja su treniranja imala taj problem da, kada god je dolazila zima i počinjale teške kondicijske, tzv. bazične pripreme, tada sam ja prestajao trenirati. (smijeh)

Teško pitanje: Tko je pune 23 godine držao svjetski rekord u skoku u dalj?

- Bob Beamon, naravno. Skočio je 1968. u Meksiku čak 8,90 i to mu je bio jedini takav skok u životu. Dugo ga nitko nije uspio nadskočiti. Inače, najbolji skakač u dalj u povijesti je Jesse Owens, i zbog kvalitete i zbog onoga što je napravio baš 1936. na Olimpijadi u Berlinu. On je baš lijepo letio.

Kada biste u nekoj životnoj grani mogli napraviti takav skok kao Beamon, jedan jedini, po kojemu biste ostali zapamćeni, što bi to bilo?

- Ovo s mjestom na kojem se sada nalazim, potpuno je redefiniralo moj uvid u ono što sam mladežno namjeravao i što me zanimalo. Ovo gdje sam sada – to je to. To je taj skok.

Je li skok u dalj razlog što podjednako volite i – skok-šut?

- Već 45 godina igram redovito košarku, točnije basket, s jednim jedinim danom treninga, ha-ha... On se dogodio 1968. u Vinkovcima kod izvjesnog i kultnog vinkovačkog trenera Milorada koji je odgodio sve moguće vinkovačke generacije košarkaša. Meni je jedan njegov trening bio dovoljan.

Priznajte, tko vas je inspirirao da pokušate trenirati?

- Moj najveći košarkaški uzor je legendarni košarkaš Lokomotive, Nikola Plećaš. Tih 70-ih godina, i prije Ćosića, Petrovića, Kukoča i ostalih, bio je taj koji je u našoj košarci donosio razliku, a njegov razvoj zaustavila je tadašnja 'jugoslavenska škvadra' pa je to nosilo i neku ideološku buntovnu crtu. S jedne strane, nije imao školski, već taj neki 'plutajući međuritam' kretanja, kao neki međukorak. S druge strane, imao je strašan šut i nisu bile rijetke utakmice u kojima je pogađao više od 50 koševa. Sjećam se čestoga naslova u Sportskim novostima – 'Lokomotiva stala, vlakovođa nastavio'.

U kojoj mjeru ste ga pokušavali i uspijevali oponašati?

- Cijeli život pokušavam postići taj Plećašev 'plutajući međukorak'! Možda zato još uvijek i igram basket. Treba mi jedno trideset tih pokušaja oponašanja Plećaša da budem potpuno miran, da ne mogu hodati poslije. (smijeh) Uspio sam 'skinuti' jedan njegov ulaz u lijevu stranu, a zatim šut desnom rukom, s malom zadrškom.

Procijenite, koliko bi vam vremena trebalo da me naučite tu "fintu"?

- Ma, jedan basket i to bi bilo to. Nije teško.

Uz basket, imate li još neke "svoje" načine relaksacije?

- Joj, donedavno su to bili česti odlasci u kino, ali su, na žalost, danas zatvorena. One multiplekse, pleksiglase u trgovačkim centrima ne brojim. Ovo je strašno. Grad bez toga tipa kina je grad bez ljubavi. Ta agresija prostora i buke u multipleksima je vrlo loša. Strašno bih želio da se otvori barem jedno od nekadašnjih pet osječkih kina.

I, da se vas pita, što bi se u njemu puštalo?

- Prije desetak godina kolega Ivan Faktor i ja smo smislili program 'Kino kultura', u sklopu kojega je on u regularnom kinu sklapao filmske cikluse s komornijim i alternativnijim naslovima za koje je nekada bilo nezamislivo da uopće mogu biti u velikom, javnom kinu. Na to sam poticao svoje studente jer su kina zadnje mjesto gdje se meditacijski možete naći u središtu grada. Odvojen, a sa sobom.

Kako se osjećate kada prošetate centrom Osijeka?

- Loše, otkada je centar stradao. Nekada smo mi vrlo rado očekivali da strada centar, koji nam je bio kao neka bljuzga. Kao, svi volimo marginu, manje kafiće na rubu... Ali da će centar grada ovako biti devastiran i da će on prestati funkcionirati kao slika grada... Strašno.

Mnogi kažu da ste bili najbolji urednik Osječkog ljeta mladih. Na koji ste realizirani program danas posebno ponosni?

- Na tu unutrašnju neku međurelaciju između svih programa koji su se slagali iz unutarnje kohezije. Paralelno se održavalo četiri-pet manjih festivala posvećenih različitim granama kulture i – svi su išli na sve! Rockeri su išli na književne večeri, književnici na projekcije filmova, filmaši na izložbe... Danas se možemo samo zapitati: Gdje je nestao čovjek?

Znate li koji je koncert trebao biti održan 27. lipnja 1991., kada se dogodio 'crveni fićo' i kada je OLJM prekinut?

- Te večeri je trebao biti koncert Married Body, požeške glazbene skupine, koja je trebala najaviti i promovirati tek snimljeni album. Oni su imali tonsku probu u 'Rupi', na 20 metara od toga raskrižja. Sa stagea se upravo strovaljivala pjesma 'Great Balls Of Fire', dok su se dva Zastavina vozila, tenk i fićo, raspravljala koje je u pravu.

Mnogi kažu da je takav OLJM danas nemoguć i da ga je zapravo zamijenilo Osječko ljeto kulture?

- Ljeto kulture nema veze s onim što bi trebala raditi mladežna energija i projekcija, odnosno ono je mainstream manifestacija. OLJM-a danas zapravo nema. Traje samo pet-šest dana i obuhvaća niz žanrova na koje načelno nemam prigovora, ali nema tu kritike, provociranja, otvaranja i oslobađanja prostora...

Kada bi danas organizirali OLJM i na raspolaganju imali budžet i tehničke mogućnosti, koga biste doveli?

- Hm, kada bi bila takva situacija da mogu dovesti koje baš želim, to bi svakako bili kultna zagrebačka skupina Sexa, koja više ne postoji. Tu bi bila i ta nesuđena požeška strašna skupina, koja nikada neće postojati, a zove se Married Body. Onda svakako Sonic Youth i Mudhoney.

Na OLJM-u imate jednu večer osječkih bendova. Izaberite "osječku glazbenu reprezentaciju".

- Najvažniji osječki bend je onaj koji je bio nastao u Domovinskom ratu kao više multimedijalni projekt, fuzionirao se instinktom kretanja kulturalne osjetljivosti, a zvao se Noise Slawonische Kunst. Imao je sedam članova, svatko je pripadao drugoj glazbenoj skupini, znali su da su programski privremeni i tu kondenziranost na privremenost iskoristili su da budu organizirani i usredotočeni. Osijek ima odličnu povijest rocka s nizom važnih bendova kao što su THT, Galebovi, Vibra Junkers, Die Hausers, Glad, COG, Praxitens Why Stakla... Neke sam i nehotice zaboravio.

Bili ste jako bliski glazbi i glazbenicima. Kako to da nikada niste uzeli u ruke ni jedan rock-instrument?

- Iskreno, želio sam biti rock-bubnjar. Naime, tih 70-ih godina bio je jedan smiješan stilski stereotip koji mi se sviđao. Najbolji bubnjari na svijetu tada su u svojim solo dionicama na kraju koncerta imali 'grif' da se oponaša dolazak stare klasične lokomotive, od polakog uključivanja preko pućkanja i puštanja pare do ubrzavanja. To mi je zvučalo poput ulaska vlaka u željezničku stanicu, što je i naslov prvog emitiranog filma. Uz to, navijao sam za KK Lokomotiva.

I, nikada to niste ni probali?

- Ne. Do fotkanja za ovaj intervju nisam čak ni sjedao za bubnjeve. Uvijek sam ih promatrao iz sigurne perspektive šanka... (smijeh) No zato sam 80-ih godina nastupio s glazbenom art dark skupinom Roderick, koja je bila zapravo ego projekt izvjesnog Branka Kostelnika, ali je okupio tadašnji glazbeni genij Osijeka. Oni su svirali, a u pauzama između pjesama ja sam recitirao na mikrofon.

Zašto nikada niste postali član barem idejno bliskog AntiMusic Banda, gdje sviračko umijeće nije potrebno? (smijeh)

- Oni su sjajni, ali njima realno ne treba nitko. (smijeh)

Pretpostavljam da se slična glazba sluša i kod vas.

- Čujte, supruga Slađana, zvana Slade, i ja smo sličnog senzibiliteta, a djecu pokušavamo odgajati da razmišljaju svojom glavom i donose svoje izbore. Imam dvoje djece, 18-godišnju kćerku Paulu i osmogodišnjeg sina Benjamina.

Zanimljiva imena. Kako su ih dobili?

- Paula je dobila ime po mojem bratiću Paulu Kempfu koji svira klavijature u grupi Zabranjeno pušenje, a kada se rodila, bio je pobjednik nekog međunarodnog mladežnog natjecanja u klaviru. Benjaminu je ime dala baš Paula jer joj se svidjela legendarna biblijska priča o najmanjem i najhumanijem sinu iz mnogoljudne obitelji.

Za Paulu kažu da je nasljednica "književne dinastije" Rem, koju za sada činite otac Vladimir, vi i ona.

-Ha, Paula realno nije imala šanse da se izmakne od tih deset tisuća knjiga koliko ih imam u kući... Unatoč tome, ona kraj toga zapravo lebdi, ima jedan potpuno drugi senzibilitet za književnost. Inače, među tih 10 tisuća knjiga najčešća je suvremena poezija. Najviše volim Tina Ujevića, kojega se ne može nikako izbjeći ako govoriš hrvatski. Od stranih autora to je Sylvia Plath.

Kao teoretičar i "kvorumaš", koje razdoblje ili pokret u hrvatskoj književnosti smatrate najvažnijim i zašto?

- Najvažnije razdoblje u hrvatskoj književnosti i kulturi zapravo se zove Antun Gustav Matoš. On nije bio hrvatski književnik, već hrvatska književnost. On je autor koji je imao najviše implozijskih tragova u svemu što je hrvatska književnost napisala, te projektivnih bombi koje idu prema dalje. Voljeli ga ili ne, za sve što se u hrvatskoj književnosti događalo poslije Matoša, vrlo se lako može poredbeno pronaći inicijalna 'kapisla' kod njega.

U redu za Matoša, ali koliko je na vas utjecao otac, odnosno koliki je bio teret biti njegov sin?

- Pa, kada me recimo moji frendovi basketaši, mlađi dečki, Zvonimir Tucaković ili Dodig, vide kako šetam sa sinom i kažu: 'Vidim, pratiš sinove prve korake', ja odgovorim: 'Ne zanimaju me njegovi prvi koraci, nego prvi dvokorak.' (smijeh) Moj otac je mene naučio da svim gostima, kada dođu kod nas, dok još nisam imao pojma tko je Tin, na pitanje: 'Hajde, reci nam tko je najveći hrvatski književnik', odgovorim: 'Tin Ujević.' Dao mi je taj mali zametak materijala koji onda zauvijek imaš za provjeravati.

Autor ste niza zbirki pjesama i dobitnik niza nagrada. Izdvojite najbolji svoj ili tuđi stih te najdražu nagradu.

- Najbolji stih... Stih Branka Maleša – 'Tijelo pamti, a ja samo prepisujem.' Od nagrada – Sedam sekretara SKOJ-a. (smijeh)

Čestitam. U zbirci "Koreografija teksta" dio pjesama svojim stihovima ujedno tvori pravilne geometrijske likove. Otkud ideja za to?

- U hrvatskoj književnosti postoji paralelni dvotijek konvencionalne, mainstreamovske književnosti s onom nekonvencionalnom. U ovoj potonjoj, od prvih dana i Marulića postoje autori koji stihovima više vole stvarati prostor koji ni o čemu neće govoriti, već će samo oslobađati prostor. U konvencionalnima se piše o svijetu i o stvaranju svijeta. To pisanje u likovima ujedinjuje i sadržaj i formu.

Je li vam fora što se najveća pjesnička nagrada u Hrvatskoj zove po njemu? Očekujete li da ćete je ikada dobiti? (smijeh)

-Da, to nema nikakve veze s Ivanom Goranom Kovačićem, ha-ha... Pokušao sam pisati neke prigovore organizatorima Goranova proljeća, poslati žiro-račun, ali ništa... (smijeh) Nagradu 'Goran' za mlade pjesnike sam promašio jer, kada sam objavljivao prvu knjigu, za nju nisam ni znao. Kada sam se osvijestio u prostorima, više se nisam mogao javiti. Nagrada 'Goranov vijenac' za životno djelo dodjeljuje se samo starim autorima. Tko zna.

Danas se ponosite time da ste aktivno surađivali u kultnom časopisu Ten, zar ne?

- Oh, da. Ten je jako digao cijeli osječki medijski prostor, a desetci ljudi koji su se tamo pojavili danas su glavni urednici, zamjenici glavnih urednika, urednici fotografija, ljudi koji imaju desetke izložbi, ljudi koji imaju desetke nacionalnih i međunarodnih nagrada. Zanimljivo, uspio je imati institucijsku strukturu i priključiti se na Savez socijalističke omladine Hrvatske i biti nekako financiran iz državnih sredstava. Sjećam se i sjajne Heroine, koja je 1991. bila prvo nešto privatno u tom nekonvencionalnom prostoru slobode. On je smišljen i bio uređivan u kultnom kafiću Valentino.

Ja sam nešto mlađi i rjeđe sam zalazio u "Valoš", no znam da tamo postoji izraz "Rem kava". Objasnite ga.

- To vam je dupla kratka kava kakvu ja uvijek pijem. Valoš je jedno od ishodišta kulture i najvažnijih lokacija u mojem životu. Glavno mi je da i danas postoji, uopće ne moram tamo ići. Najstrašnije bi mi bilo da čujem kako je Valentino zatvoren. Makar više nije što je bio, mali citatni sustavi postoje tamo i dalje.

Čuo sam da pripravljate palačinke "za prste polizati".

- Da, ali malo drukčije. Mi obiteljski imamo pogrešan naziv za to što radimo - 'palačinke u šlafroku'. No zapravo postoje jabuke u šlafroku i palačinke s narendanim jabukama kao opis toga, a mi smo to nešto pogriješili i jednom skratili. I tako su ostale 'palačinke u šlafroku'. Uz to, znam napraviti neka tijesta, i to najbolje varijante sa sirevima, tipa tijesto sa četiri sira. Quattro nešto.

Morat ćete me jednom častiti. (smijeh) Znate li kojeg su pjevača zvali "Čovjek u crnom"? I je li utjecao na vas?

- Znam, Johnny Cash. Ako mislite na glazbu, on je standard pored kojega nikako ne možeš proći. A ako mislite na moje često odijevanje u crno, to nema nikakve veze s njim. Oni koji se svojom osjetljivošću ili interesima nalaze u blizini rock'n'rolla, oni su često u tom tamnom prostoru.

Uključuje li to i crna – odijela?

- Ma, vrlo rijetko. Zapravo, ništa odijela. Nisu mi dovoljno ležerna.

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvolite.

- Hm, STUC ili Portanova? Ne... Kino Narodni ili kino Slavija? Ne, ne, čekajte... Medijska kultura ili Kulturalni menadžment?

I jedan i drugi su mi zanimljivi pa zato sada na diplomskom studiju studiram oba smjera.

- Sretno sa završetkom diplomskog studija.