Magazin
PROF. BRANKO CRLENJAK AKTIVAN I U 83. GODINI ŽIVOTA

Sudbinska veza s Dunavom i Srijemom:
Nemirnom Branku za sve ostalo se fućka!
Objavljeno 1. lipnja, 2013.

Volim Vukovar i Dunav mi je najljepša rijeka na svijetu. Jednostavno, ne bih znao objasniti... A sve to zapravo i nije važno, to kažem tek tako, jer ja ipak nalazim radost u onome što radim. Za sve ostalo mi se fućka.

Riječi su to Brane Crlenjaka još s početka 1968. godine iz predgovora što ga je, neuobičajeno, sam napisao za svoju izložbu skulptura u ondašnjoj vukovarskoj tzv. Šegrtskoj školi, pokraj znamenitog Bećarskog križa. U svom gradu na Dunavu i Vuki, s kojim je rastao, i neraskidivo godinama srastao, postao je desetljećima poslije svojevrsnom legendom. Brane je, pritom, pseudonim po kojem je danas 83-godišnji prof. Branko Crlenjak poznatiji u umjetničkim krugovima, a njegov je život u konačnici – život posvećen umjetnosti.

U ATELIJERU PODNO FRUŠKE GORE

U 66 godina umjetničkog stvaralaštva, nemirna duha, uvijek spreman na bunt, nestrpljiv i predan, ostvario je izniman opus. On je slikar, kipar, medaljer, crtač, grafičar, pisac i pjesnik. Njegovo cjelokupno umjetničko djelo svojim stvaralačkim zanosom i radom stoposto je vezano uz Vukovar, što je Crlenjaka svrstalo i u red kroničara mijena života jednog grada. U svom atelijeru, tik uz vječno inspirativan Dunav, za sebe će bez ustručavanja reći da nije umjetnik.

- Nisam ja nikakav umjetnik. Ja sam obrtnik, samo što radim malo uspješnije. Dobar zanatlija, znate - tvrdi prof. Crlenjak iznoseći usporedbu s nekadašnjim vukovarskim šnajderima.

- U Vukovaru su bila tri šnajdera; odijela sam davao šivati kod jednog jer drugi nisu znali. Ako ne znate, uzalud vam trud svirači! A ne smatram se umjetnikom, pa danas su svi nekakvi umjetnici... - kazuje dok, utonuo u fotelju, pred štafelajem, u atelijeru u potkrovlju obiteljske mu kuće, kistom i bojom vuče poteze još jedne vukovarske ulice, na koju pogled pada kroz prozor. Priznat će da je oduvijek bio “oštra jezika” pa i sada zna žustro prigovarati kad u vremenskoj prognozi sluša o “istočnoj Slavoniji”.

- Ja sam u Srijemu! Iznad kuće mi je Fruška gora! Nisam Slavonac, nego Srijemac i ne želim se odricati Srijema - kaže i nadomeće da se zna da je u Vukovaru most preko Vuke granica - do mosta Slavonija, od mosta Srijem.

U nedavno izdanoj monografiji na 150-ak stranica povjesničar umjetnosti Zdravko Dvojković iz vukovarskog Gradskog muzeja nazvat će Crlenjaka “dobrim duhom Vukovara”, koji je ostavio tako duboke tragove da će u budućnosti netko teško dostići “takvu razinu interesa i ljubavi”.

- U Vukovaru i za Vukovar živi svoju sudbinu, svoj život i svoju nadarenost potvrđujući identitet grada i svjedočeći za njega svojim radom i svojom umjetnošću – napisao je prof. Dvojković, zaokruživši na stranicama toga izdanja znatan dio Crlenjakova višedesetljetnog rada.

SIGURNIJI NA VODI

Zdravlje ga dobro služi, Brane Crlenjak aktivan je i u 83. ljetu, premda, priznaje, manje. S težinom kamena više se ne može nositi, o tom njegovom opusu sada progovaraju skulpture uronjene u raskoš dvorišnog zelenila, no zato udovoljava svojoj ljubavi prema modeliranju gline. Taj prastari, mek i podatan, materijal u kojem oblikuje ženske aktove, svoj vječni motiv.

- Muške nikada nisam radio. Žene imaju puno ljepšu formu - šali se prof. Branko, kojem su uvijek, kaže, inspiracija bile dame s Vukovarske ade, pa i Dvojković u knjizi o Crlenjaku opisuje kao je on “ljubav prema Vukovaru često mijenjao za ljubav prema ženi” u svim oblicima: od skice, crteža, slike do plastičnog oblikovanja u senzualnim prikazima ženskog tijela na medaljama i plaketama i malim terakotama i sitnoj plastici u bronci, siluminu, olovu, kamenu...

U svom dvorišnom kiparskom atelijeru, za koji u svom osebujnom stilu, lica razvučena u osmijeh, zna kazati da je “firma jaka sa sokaka”, i sad strpljivo dovršava jednu damu u bronci, oblina prekrivenih slojem patine. Iz prašnih zakutaka skučenog atelijera, posvud zatrpanog alatom i brižljivo odloženim radovima, odnekud vadi još jednu damu čiji obrisi izranjaju u bakrenoj plohi po kojoj je “čekićem i dlijetom kuckao, kuckao i kuckao”. Pred vratima atelijera, pak, mali glineni autoportret koji je napravio - ne sjeća se kada, ali u svakom slučaju “dok sam bio zgodan”.

- Volim Vukovar, Dunav je moja vječna fascinacija, a modele imate besplatno - priznaje Brane Crlenjak, koji cijeli svoj umjetnički “curriculum vitae” modelira, slika i crta svoj Vukovar.

- Još se kupam u Dunavu, i sigurniji sam kad plivam nego što sam sad na suhom - reći će pokazujući na štap oslonjen u predsoblju koji ima tek “za svaki slučaj”. Govorit će o vukovarskim ulicama, surducima, koje pamti i iz nekih davnih vremena svog djetinjstva, i detaljno poznaje svaki gradski zakutak. Osim što ih slika, njegova knjiga o vukovarskim ulicama upisana je u raritetnu literaturu.

ARTISTIČKI BARD VUKOVARA

U svom slikarskom opusu Crlenjak ima više od 400 slika posvećenih isključivo Vukovaru. Međutim, njegov posebno naglašen opus, koji i sam smatra kapitalnim, jesu medalje, gdje je u malom zadanom formatu u stanju ispričati jasnu portretnu ili neku drugu priču, uz prepoznatljivu originalnost. U medaljerstvu prof. Brane Crlenjak ostat će visoko pozicioniran na domaćoj, ali i svjetskoj sceni.

- Ma teško mi je izbrojiti koliko sam tih medalja napravio, jako puno – kazuje nabrajajući mnoga poznata imena iz hrvatske prošlosti ili sadašnjosti čiji je lik našao mjesto na njegovim medaljama. Jedna je bila otišla i papi Ivanu Pavlu II. u Vatikan. Na isti je način prikazao i svoju obitelj, suprugu ili kćer, dok su njegovi obiteljski portreti rijetka ostavština, dana kroz razne umjetničke izraze. Mnoge medalje pokazuje u svom dunavskom atelijeru, vadeći ih iz teških kutija i odmatajući iz novinskog papira.

- Što da radim? Zar da sjedim? Godine pritišću, ali inspiracija je u svakom vukovarskom detalju – govori prof. Crlenjak, taj neumorni “artistički bard Vukovara”, kako ga u svojoj knjizi naziva likovni kritičar Zdravko Dvojković opisujući kronološki jedan život posvećen umjetnosti od rođenja, 1930. godine u vukovarskoj Ribarskoj ulici, preko školovanja u Vukovaru i Zagrebu, profesure na Gimnaziji i likovnog stvaralaštva kao glavne Crlenjakove preokupacije, počevši od 1947., putovanja svijetom, umjetničkog uzora u velikom francuskom slikaru Paulu Cezanneu do mnogobrojnih izložbi, kolonija, stalnog angažmana na braniku očuvanja hrvatskog i vukovarskog duhovnog identiteta..., zbog čega ga se i naziva dobrim duhom Vukovara. Djela nekad strogog gimnazijskog profesora Crleta danas su na mnogim javnim mjestima, no velik je broj nepovratno izgubljen u ratnom vihoru 1991., u godinama koje je autor proveo u progonstvu, u Zagrebu.

- Dio je “nestao”, biste i skulpture, neke slike su mi vraćene, no izbrazdane gelerima – kaže Crlenjak, kojem je, zaključit će, uvijek bilo važnije da ga ljudi cijene i poštuju ne kao umjetnika, već kao - čovjeka.

PJESNIČKI ZAPISI
U ritmu rijeka Vuke i Dunava

Za proputovanje kroz Crlenjakov umjetnički svijet valjalo bi proći dugim putem, razne pravcima i, kako to veli prof. Dvojković u monografiji “Život posvećen umjetnosti”, zaplesti se u ribarske mreže raširene na obali Dunava. Jer Crlenjakovo je djelo toliko mnogoliko i sveobuhvatno da ga je teško bilo sažeti i među koricama knjige, a kamoli u novinskom tekstu o vukovarskoj legendi kojoj je njezin grad vječna zaokupljenost. O tome je i sam progovarao i u svojim pjesmama. “Moje slike su zaustavljeno vrijeme kroz mitsko oživljavanje prošlosti. Zato moram iskoračiti iz povijesti i smjestiti likovni izričaj izvan sadašnjosti i budućnosti, pa sintetizirajući sebe preinačiti boju u umjetnost, dati ono što izvire iz moga rendgen-mozga i provincijskih dispozicija izvanvremenskih utjecaja. Uronjen u Dunav i Vukovar oslikavam složenu konstrukciju kontrastnih skladova ploha i boje...” dio je pjesničke zbirke “Zapisi” Branka Crlenjaka iz 2008./2009.

POGLED KROZ PROZOR
Dok poraste praunuk Roko...

O Brani Crlenjaku i njegovu umjetničkom opusu pisali su brojni pisci, a dobitnikom je i mnogih priznanja i nagrada. Među njima se 1999. godine našla i Spomen medalja Vukovar, poslije i jedna vukovarska nagrada, ona za životno djelo, a sredinom 90-ih godina mjesto u njegovoj komodi našao i Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića. Autor je ili suautor desetak knjiga, dakako redom o njegovu Vukovaru, a jedna od njih knjiga je o arhitekturi i urbanizmu “Razvitak vukovarskih ulica”. Dok je po komodi u svom dunavskom atelijeru tražio zlatnik i srebrnjak - hrvatski kovani novac koji je za HNB izradio 1996. godine, pod ruku su dolazile nagrade, no nije ih smatrao nužnim pokazivati, spomenuo je zanimljivost da su mu i zlatnik i srebrnjak svojedobno bili – ukradeni. I danas prof. Crlenjak prati sva zbivanja, redovito čita “i po tri knjige odjednom”, nalazeći inspiraciju već i promatrajući svoj Dunav iz vlastitog dvorišta... Dok čeka da poraste praunuk Roko, kojeg još nije naslikao.

Crlenjaku je, zaključit će, uvijek bilo važnije da ga ljudi cijene i poštuju ne kao umjetnika, već kao - čovjeka.

Ja sam u Srijemu! Iznad kuće mi je Fruška gora! Nisam Slavonac, već Srijemac i ne želim se odricati Srijema, kaže Crlenjak

U Vukovaru i za Vukovar živi svoju sudbinu, svoj život i svoju nadarenost potvrđujući identitet grada i svjedočeći za njega svojim radom i svojom umjetnošću.

ZDRAVKO DVOJKOVIĆ

Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: PREDBLAGDANSKI KONZUMERIZAM (I.)

U prosincu trošimo, u siječnju se kajemo

TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (II.)

Čerepinko: Saborski zastupnici su odraz građana koji ih biraju