U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put žestoki punker Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Idućeg petka, 31. svibnja, velikim koncertom u dvorištu Galerije Kazamat poznati i popularni osječki punk rock bend Gužva u 16-ercu proslavit će 20 godina uspješnog postojanja pa je red došao na njegova frontmana i pjevača Igora Dmitrića Mutu. Prvo smo zajedno, ljubaznošću lokalnih šefova u Hrvatskoj pošti, razvozili poštanske pošiljke, onda smo francuskim ključem odvrtali i zavrtali vijke, zatim nas je razbio u basketu jedan na jedan, a na kraju smo uz Osječko pivo u njegovu omiljenom Barcelona pubu raspravljali o jakim automobilima i motorima. Prije odlaska na svirku u opuštenom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Mute".

Tko ti je i zašto dao nadimak Muto i je l' te itko uopće zove - Igor?

- Jedino me valjda žena zove Igor... Muto datira još otkad sam bio mali, a mislim da me mama prva tako nazvala. Često sam se znao zabezeknuti ili zagledati u nešto, TV ili bilo šta, i onda zinem kao da sam mutav, kao da će mi muha uletjeti u usta (smijeh). To je čuo kolega iz benda Kemo i u prvoj birtiji u koju smo došli počeo me zvati Muto, posebno jer se zna dogoditi da se za vrijeme neke spike malo izgubim. I, eto, zauvijek je ostalo tako. Često se vadim na nadimak, Muto je odlična stvar.

Svi u bendu imate neke nadimke. Koji ti se najviše sviđa?

- Mengele, definitivno, ha-ha-ha... Tu je i njegov brat Psiho. Zašto – e, to ćeš morati pitati njih.

Imaš i zanimljivo prezime, ne često u Hrvatskoj. Znaš li tko je bio Dmitar Zvonimir?

- Neki hrvatski kralj ili nešto... A što je napravio, nemam pojma. Prod'o Hrvatsku, možda? (smijeh)

Nijeee... (smijeh) Otkrij kako si upoznao svoju kraljicu, suprugu Dajanu.

- Upoznao sam je na jednom od tada čestih tuluma s gitarama. Ja sam upao poprilično pijan i naporan, s gitarom, pa su svi pobjegli od mene, među ostalima i ona. U to vrijeme jako sam konzumirao alkohol, onako po punkerski, i čak sam pao u alkoholnu komu. Sva sreća, dobro sam prošao i još sam živ. Nakon toga sam jedno godinu dana pio samo sok, i to Cherry Cool, i to u birtiji u koju je dolazila i ona. To se njoj svidjelo i na taj način je nastala simbioza. Valjda sam joj bio cool. Dok sam pio, uopće joj se nisam sviđao.

Za divno čudo. I tako je Dajana postala redovita posjetiteljica koncerata Gužve?

- Je, iako baš nije neka ljubiteljica punka, pa tako ni Gužve. Ima par pjesama koje su joj super, ali je redovito dolazila na koncerte, dok nismo dobili djecu. Imamo 12-godišnju kćerkicu Leu i sedmogodišnjeg sina Kimija. On je dobio ime po poznatom finskom vozaču Formule 1, Kimiju Raikkonenu. Zanimljivo, to je odlučila Dajana. Obitelj mi je najvažnija na svijetu.

Lijepo. Dakle, zaključili smo da ti je alkohol porok. Ima još koji?

- Bile su cigarete, ali njih sam odbacio prije tri godine. Samo odjednom. Nema veze ni s pjevanjem ni s ičim, nego mi jednostavno došlo. Zgadilo mi se. Ali sad i bolje pjevam... Inače, dnevna ili noćna mjera za količinu alkohola mi je točno 3,5 piva. Ne tri ili četiri, nego točno tri i pol. Malo sam čudan po tome. Dobro, znam to "presjeći" jednom rakijicom.

Da, uz punk i rock obično se vežu alkohol i zadimljeni klubovi. Koje se piće smatra baš punkerskim?

- Pa pivo! Mislim da nije vino, vino je više, ono, pop. Inače, punkeri dosta nezdravo žive. Smatram da bih sigurno duže živio da nisam punker, ali j*** ga. Zato bih možda bio manje sretan. Ali k'o da to mora biti. Punk > zadimljen klub, smrdljivo sve nešto, valjda radi atmosfere, ali a ne bi trebalo tako biti. Trebalo bi živjeti zdravije.

Na koji način punkeri održavaju kondiciju?

- Isto pivom (smijeh). Ako pitaš je l' vježbam ili pokušavam živjeti zdravo, odgovor je – ne baš. Ipak, popravio sam se otkad su došla djeca, kao i s ludovanjem oko auta i motora.

Objasni nam to – ludovanjem.

- Oduvijek volim dobre motore i aute s puno 'konja'. Jedna od mojih mana je što sam bacao novce, ili ih još uvijek bacam na aute i time dovodim sve oko sebe, posebno mamu i ženu, do ludila. Onda ispravljam pogreške i moram češće svirati da bih zaradio te novce. Kupim auto, popravim ga, sredim i onda ga prodam.

Pa dobro, nema tu ništa neuobičajeno.

- Ima jer ih redovno prodam za manje novaca od onog za koji sam ih kupio. I to ne kupujem normalne aute kao većina ljudi, neke diesele koji malo troše, već malo drukčije i skuplje. Bio je tu, na primjer, i Pontiac Firebird. Onda poslije grizem nokte.

Izdvoji neke najbolje i najgore aute koje si imao ili imaš.

- Vozio sam ja svašta – i fiću i Yuga i Fiat Seicento... No sigurno mi je najgora bila Lada. Jako mi je bilo teško okretati volan na njoj, bio je jako tvrd. A najbolji... BMW 325 IE. U njemu sam imao stvarno sve.

Čovjek bi očekivao da sada, kada imaš četveročlanu obitelj, voziš neki komforni karavan, a ti imaš – Mini Cooper?

- Imao sam stari Mini Morris, baš onaj mali, kao što vozi Mr. Bean. Sad kad sam stariji dečko u godinama, priuštio sam si novi tip, Mini Cooper One, s klimom. Tako sam i objasnio svojima (smijeh). U njemu ima mjesta za obitelj, s njim idemo na more i to. Nisam nikoga oštetio u tom smislu, ne daj Bože.

U kojem filmu je faktički "glavni junak" baš Mini Cooper?

- Hm, znam da je neka pljačka... Četiri neka auta se vijaju, neko zlato, nešto...

Da, novija verzija filma "Dobar posao u Italiji". Također si, kažu, veliki ljubitelj brzih motora?

- Jesam. Moram odmah reći da time ne ispunjavam neke dječačke snove. Imam prioritete u životu, ženu, djecu i to, i naravno da ne iskorištavam svaku moguću priliku. No kako sviramo često, mogao sam si priuštiti motor, koji mi je bila velika želja. Volio bih možda imati i neki jači motor od ovoga, ali ne bih vjerojatno to mogao financijski podnijeti. Imam motor Venox 250 i on mi sasvim odgovara, ide 140-150 km/h. Bili smo žena i ja jednom do Zadra, spavali u šatoru, lijepo se proveli.

Znači li to da često posjećuješ bikerske festivale?

- Ma, ne. Vikendom nastupamo, a vikendom su najčešće ti motosusreti pa jednostavno ne stignem.

Iskreno, koji su ti auto i motor baš velika želja, da bi dao velike novce za njih?

- Sad ću biti, ono, seljačina pa reći – od auta Lamborghini, he-he... Inače, nije mi toliko motor kao motor, više u tom smislu volim aute. Motor mi više označava slobodu, putovanje, spavanje pod vedrim nebom. Zato mi je baš O.K. chopper koji imam.

Koliko brzo voliš voziti?

- Znam biti ekscentričan, ali zna i policija stajati iza ćoška pa ... (smijeh). Jednom sam dečke malo provozao po autocesti s mojim tadašnjim BMW-om IE jer još nismo imali kombi. Nije im bilo svejedno. Mislim da sam u životu najviše išao nekih 220 km/h. Dva ili tri puta su mi oduzimali vozačku dozvolu, ali najčešće zbog malo viška alkohola. Ono, ako je granica 0,5, ja uvijek napirim 0,6 i nešto. Ne ponosim se, ali tako je. Često sam na sudu, što zbog drugih, što zbog samoga sebe.

Kako to misliš – zbog drugih?!

- Vječito sam neki svjedok nečega... Baš sam Muto. Okrenem se i uvijek vidim ono što ne bi trebao vidjeti. I kad sam svjedok, nikada nikoga nisam uvalio, uvijek idem na svoju štetu.

Koliko si se puta razbio s motora ili slupao autom?

- S autom sam imao par nezgoda, ali ništa specijalno. Poštanskim motorom sam pet godina razvozio brzojave i s njega sam padao. Također ništa strašno. I, da, jednom sam se na benzinskoj pumpi okliznuo na led i – pao.

U spotu za pjesmu "Mene više nema" prikazano je čime se bave članovi benda izvan svirke, odnosno njihovi redovni poslovi. Je l' bi mogli živjeti samo od svirke? Čime se bave? Nabroji.

- O.K. Eto, ja sam, kao što vidiš, poštar. Kemo, Saša, trenutačno je direktor financija u jednom sektoru u Hrvatskoj pošti, u Zagrebu, a Jela je dobrovoljni vatrogasac. Ima i neki čin, nedavno je položio. Matak je mehaničar, radi u Hitnoj medicinskoj pomoći. Mengele radi na poslovima vezanima uz poljoprivredu u Baranji, ali u spotu kao prodaje kestenje.

Kemo je direktor u sektoru financija? Dakle, nema brige za isplatu tvoje plaće? (smijeh)

- Ako netko tu prepoznaje nepotizam, evo: ja sam, naravno, Kemi, kao poštar iz Osijeka sredio da dobije taj posao! Ipak sam ja u HP-iu već punih 15 godina, a Kemo samo godinu dana (smijeh).

Biste li mogli živjeti samo od svirke?

- Hm, mogli bi, ali morali bi se baš sva petorica predati glazbi, i produkcijski i financijski. Na žalost, vjerojatno bi se morali početi i 'prodavati'. Zato je bolje ovako.

Koji ti je najbolji stih koji je netko od njih napisao, a koji najgori?

- Najgori je 'Špice i kokice moje ljubimice', koji je nastao davno (smijeh). Najviše volim pjevati stih iz pjesme 'Žmirenje' – 'I tako imo sam te dugo, onda žmirio na drugo (oko)...' Inače, najdraže pjesme su mi 'Vođa plemena' i 'Šupak'. Ima nekih za koje smo razmišljali jesmo li ih trebali snimiti, kao obrade 'Volim te, budalo mala' i 'Govore mi da me varaš', ali jako su prihvaćene.

Meni je, recimo, odličan stih u vašoj pjesmi “McDonald's" – "Otkad je došao McDonald's do naših krajeva, ja svoj ku*ac guram u pitu od jabuka..." (smijeh). Tko je autor?

- E, to je napisao Kemo i meni se isto jako sviđa. Ima još super stihova u toj pjesmi, ali ovaj zapravo sve govori.

Priznaj, koliko često zaboravljaš tekstove na koncertima?

- Često se dogodi (smijeh). Prije sam zaboravljao zbog alkohola i nekih drugih okolnosti, a sada ih povremeno zaboravim jer na koncertima nekad gledam je l' sve u redu, je l' sve štima. Znam malo odlutati jer razmišljam o tome svemu. No maksimalno profesionalno radimo svoj posao i jako smo 'upucani'.

S kojim bi domaćim ili stranim punk-bendom volio snimiti neku stvar?

- Od stranih apsolutno s Ramonesima, da su svi živi. Oni su bili sjajni, čisti punk. Jednom od njih, Markyju Ramoneu, svirali smo kao predgrupa u Makarskoj, to je bilo super. Davno smo, kao mlađi, željeli snimiti nešto s Hladnim pivom, a sada bismo zbilja željeli snimiti nešto s novosadskim Atheist Rapom. Oni su nam jako dragi.

Bi li ikada došao malo usavršiti pjevanje u, primjerice, HPD Lipa? (smijeh)

- Zašto ne? Problem je samo što nemam vremena.

Dogovorit ćemo se. Reci, koliko bi mi dečki i ti naplatili ako bih vas zamolio da zajedno snimimo neku pjesmu? Ili bar da na koncertu nastupim s vama?

- Ne bih ti naplatio ništa, pa znamo se. Mi smo primjer benda koji ne zna s novcima (smijeh).

Zapamtit ću to. Za koliko bi mi novca Gužva došla svirati u svatove?

- I to se možemo dogovoriti. Jednom smo to čak napravili na jednom vjenčanju u Lipiku. Mlada jako voli naše pjesme i mladoženja nas je angažirao bez njezina znanja. Svirao je bend koji je zabavljao uzvanike, a mi smo se sakrili. U jednom trenu smo izišli i odsvirali 5-6 pjesama, kao 20 minuta programa, za mladu koja je ostala u pozitivnom šoku. Cijena će ostati tajna. No nikada ne bismo svirali "tezge". Jedino da ja možda dobijem otkaz u pošti, ali nadam se da neću.

Gdje vam se nalazi nagrada Crni mačić, dobivena 1999. za najbolji novi rock-bend u Hrvatskoj?

- Nećeš vjerovati, ali ona je izložena u jednom nama dragom kvartovskom kafiću Mic mac, koji trenutačno ne radi. To tamo stoji još od 2000., a gazde su mi milijun puta rekli da dođemo po tu nagradu. Doći ćemo uskoro.

Vi kao bend često sudjelujete u humanitarnim akcijama. Ti si se pak sada uključio u akciju "Veliki za male". Otkud to?

- Kada god se ukaže prilika, mi pomažemo i besplatno sviramo, osobito ako su u pitanju djeca. U ovu akciju uključio sam se preko prijatelja koji su me zvali, a nadam se da ću nešto uspjeti pridonijeti.

Malo ljudi zna da po struci nisi ni poštar ni punker, nego...?

- Strojarski tehničar – alatničar! Taj zanat završio sam u tadašnjem EMŠC-u. U doba kada sam ja odrastao većina muških je završavala 'Emšu'.

Dobro, je l' bi mi znao nešto popraviti u kući, neki kvar? I za koje novce?

- Sumnjam. Joj, opet ti o novcu... (smijeh) Ni ja, kao ni bend, ne znamo naplatiti svoje usluge. Vječno idemo na svoju štetu. Što se tiče popravaka, mogao bi ti možda nešto odvrnuti francuskim ključem jer bih vjerojatno pogodio 'fi' te matice. Naravno, ako sam dovoljno snažan da ga odvrnem. Francuski ključ mi je najinteresantniji alat, ima dobre fore, vrtiš ga nešto, naštimavaš... I pajser! On uvijek služi. Za svašta, ha-ha...

Bolje da ne pitam. Kako se dogodilo da si postao poštar?

- Prije 15 godina Hrvatska pošta je tražila ljude. S obzirom na to da sam trebao posao, a imao sam i beneficije, kao aktivni sudionik u Domovinskom ratu, primili su me. To je bilo brzo nakon odsluženja redovnog vojnog roka. Bio sam izviđač diverzant. U Delnicama sam imao strašnu obuku. Tada sam bio najbolje pripremljen u životu, 'pločice' na trbuhu i to.

I, što ti je ostalo od tih znanja danas?

- Naravno. Kada iziđem iz kuće, znam se orijentirati gdje stanujem. I znam se vratiti (smijeh).

Dobar. (smijeh) Što ti je najdraže, a što najmrže u ovom poslu?

- Najdraži su mi sloboda, odnosno taj obilazak po gradu, i ti susreti i komunikacija s ljudima. Najgore je znalo biti zimi na motoru, posebno kada padne snijeg. Teško je voziti, smrzavaš se... Zanimljivo je iskustvo, recimo, bilo kada sam u starački dom nosio mirovine. Kako nam malo treba da budemo sretni, mašemo repom... (smijeh) To su redovi.

S obzirom na iskustva na sudovima, jesi li jako revan kada nekome trebaš uručiti sudski poziv? Ili ipak malo progledaš kroz prste? (smijeh)

- Joj, bude mi uvijek krivo, ali moraš to napraviti. Dosta sam dobar u nagovaranju ljudi, ne samo kao poštar. Kada se nekome nešto ne sviđa ili ima neku primjedbu, pristupim ljudski i argumentirano i vrlo brzo to preokrenem u svoju korist.

Zanimljivo. Što bi napravio da dođeš u bizarnu situaciju da, kao poštar, sam sebi moraš uručiti sudski poziv?

- Ha-ha... Dobar si. Nisam još to doživio, ali da se to dogodi, uručio bih si poziv. Šta ću, moram.

Koliko bi novca tražio od mene da mi hitno dostaviš neki važan paket? Opet ja o novcu, ali moram pitati.

- Hitno? Pa čuj, naplatio bih ti po redovnoj cijeni, a umjesto bakšice, ako bi bilo vremena, otišli bi na pivo.

Sviđaju mi se ove poštanske odore. Je l' bi mi mogao jednu trajno nabaviti?

- A, ne, pravila govore kako odoru ne može dobiti nitko tko nije djelatnik Pošte! Dobio si je za fotkanje, dosta ti je (smijeh). Inače, za ove nove odore radili su neke eksperimente, da je naprave što bolje, odnosno da štiti od vjetra, kiše.... I dobro je. Nešto su konačno pogodili. Meni je najdraži dio odore bila 'pedertorba' , koja je bila lagana, a u njoj sam na motoru nosio brzojave. Dobre su i hlače, s džepovima sa strane. Podsjećaju malo na punkerske.

Koji ti je bolji način raznošenja pošiljki – kombijem ili motorom?

- Kad sam bio mlađi, motor mi je bio super fora, pogotovo ljeti. Sada sam jednostavno naviknuo na taj kombi, osobito kad je zima. Možeš se bar malo zagrijati.

A kakav si sa psima? (smijeh)

- Super! Nikada nisam imao problema s njima dok sam raznosio poštu, osim jednom kada sam ušao u dvorište jedne kuće u Retfali, kada nisam skužio da ih čuvaju psi. Bio sam oprezan, vikao sam da sam poštar i nitko nije odgovarao. Onda sam pozvonio i izletjela su dva velika psa, ja mislim njemački ovčar i još neka psina... Odmah sam 'zagruvao' iza kuće, jedva sam uspio zbrisati. Poslije sam napisao izvješće o nemogućnosti isporuke, bio sam ljut. No, srećom, sve je prošlo O.K.

Je l' točno da poštar uvijek zvoni dvaput?

- Nije. Danas su ovi poštari nestrpljivi. Pozvone jednom - i to je to. Moje je pravilo da odzvoni tri puta 'ciiin' i, ako si kod kuće, moraš se brzo javiti jer poštar ide dalje. Ima puno posla, još puno obavijesti odnijeti.

A kako ti se sviđa taj film?

- Dobar je. Na poštarsku temu bolji mi je film 'Poštar' s Kevinom Costnerom, iako je dobio loše kritike. Pustolovan je. Od pjesama mi je super ona 'Mali poštar to sam ja...' od Jimmyja Stanića. On je cool lik, a to je ultimativni hit.

Osim možda pravila službe, postoji li neka knjiga o temi poštara, a da si je pročitao?

- Ne mogu se sjetiti. Međutim, daleko najdraža knjiga mi je 'Misteriji svijeta' od Arthura C. Clarka. Nju sam čitao jedno sedam-osam puta. Volim maštati pa mi je ona super. Posebno uživam u pričama o Bigfootu i kristalnoj lubanji. Sviđa mi se što je tako tajnovito, a opet osjećam da ima nešto u tome.

Ovo bi trebalo biti lagano pitanja za tebe - kojega su slavnog košarkaša u NBA ligi zvali 'Postman' jer je uvijek 'isporučio' hrpu koševa?

- Čekaj, čekaj, sjetit ću se... Dennis Rodman? Magic Johnson?

Ne, Karl Malone. No znaš zašto sam te to pitao?

- Znam, jer sam se kao klinjo aktivno bavio košarkom. Svakoga dana visio sam na igralištu i igrao basket. I u osnovnoj i srednjoj školi. Igrao sam playmakera jer, kao što kužiš, nemam baš visinu. Zato sam mnogima mogao proći kroz noge i iživcirati ih. Bio sam jako dobar, iako sam visok samo 173 cm.

Zašto si onda prestao?

- Vidio sam i druge zanimljive stvari u životu. Malo sam trenirao na Olimpiji pa se to zatvorilo. I stao sam. Tvrdim da bih, da sam trenirao kako treba, sigurno napravio dobru karijeru. Tih dana na igralištu Partizana, odnosno Sokola, igrao sam s dosta ljudi koji su se poslije bavili košarkom. I bio bolji od njih.

Što bi nazvao svojim najjačim oružjem u košarci?

- Najjače oružje mi je bila finta s driblanjem kroz noge, a imao sam i dosta neočekivana i ekscentrična dodavanja koja su zbunjivala protivnika. Često i moje suigrače. Moje lopte su imale čudne putanje i govorili su: 'Joj, opet ti i tvoje frljoke' (smijeh).

Hajde, narodu objasni izraz, odnosno potez "pick and roll".

- Ne znam. Nisam baš vičan teoriji u košarci, a ni engleskom jeziku. Inače bi Gužva možda napravila i inozemnu karijeru.

S koliko si najviše metara postigao koš u životu?

- S pola igrališta. To mogu ponoviti bez problema kad god hoćeš (smijeh).

Testirat ćemo te. Zaigrali smo malo basket prije ovog intervjua. Kako ti se činim kao košarkaš?

- Odličan si, ali nikako nisi mogao spriječiti da ja ipak zakucam (smijeh).

Što misliš, koji bi rezultat bio da ozbiljno igramo?

- Pa sad, ne znam, pobijedio bi me zbog visine, a i ja nemam kondicije sad trčati dva metra. No u ovom intervjuu, do 'male', rezultat je 11:9 za mene.

Je li? Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti.

- Je li teško biti novinar?

Čuj, vjerojatno teže nego pjevač (smijeh).

- Zašto? Ja ipak mislim da ništa nije lako i da moraš davati sebe u svim profesijama.