Vezani članci
HRVOJE SEP PRED NOVIM IZAZOVIMA
Još uoči nedavnog pojedinačnog prvenstva Hrvatske u Zadru, Ante Čepo, član Boksačkog kluba Osijek i jedan od najboljih boksača grada na Dravi u novom mileniju, najavio je kraj karijere.
Obećao je i osvajanje jedne od medalja, te donio kući srebro poslije finalnog poraza u poluteškoj kategoriji (-81) od “razarača“ iz Vrbanje Hrvoja Sepa. I odmah po povratku ispunio - i drugo obećanje.
- Mislim da je petnaestak godina bilo dosta, kanim se oženiti, zasnovati vlastitu obitelj, a u boksu bih ostao kao trener, rekao nam je Ante (28), opisujući potom sve najznačajnije što je proživio tijekom karijere u „magičnom četverokutu“ i oko njega.
– Počeo sam još kao 13-godišnjak, sasvim slučajno, zajedno s prijateljem Slavenom Milićem, tada susjedom u Divaltovoj ulici. Našli smo se u Dvorani za borilačke sportove gdje nas je prihvatio trener Damir Lepoša. Ja sam ostao, Slaven se brzo odrekao rukavica. S prvim trenerom uvijek sam imao superkorektan odnos, a sporazumno smo se rastali, jer često učenik nadmaši učitelja. Prešao sam u tek osnovani Boksački klub Osijek, gdje me sve do kraja karijere usavršavao Matej Matković.
Pamtit će Zadar
Prethodno, još dok je bio “mladostaš“ i trenirao na Sjenjaku, stekao je status reprezentativca Hrvatske u kadetskom i juniorskom uzrastu (nastupio i na EP-u, nap.a.), a domogao se i drugog mjesta (-69 kg) kao debitant na seniorskom prvenstvu države, 2007. u Sl. Brodu. Prijelaz u novu sredinu, pak, nije došao slučajno, dapače. Matković je uspješno nastupao za Posavina Kunu iz Sl. Broda, s Antom je bio “cimer“ u vrijeme nastupa u reprezentaciji, razmjenjivali su zajedničke dodatne treninge, pa kad je Osijek dobio drugi boksački klub – Čepo ni jednog trenutka nije dvojio.
U novoj sredini munjevito je napredovao, postao prvak Hrvatske u Zadru u srednjoj kategoriji (-75), iste, 2008. boksao je i na EP-u u Liverpoolu, a popisu najvećih uspjeha pridodao je dva treća mjesta i nedavno zaključio karijeru naslovom viceprvaka Hrvatske (-81). Zanimljivo, to posljednje odličje Čepo je donio iz grada u kojem je, još kao srednjaš, ostvario najveći uspjeh karijere.
- Uh, od Sepa sam u toj posljednjoj borbi u Višnjiku dobio dobre batine, mnogo više nego u naša prethodna tri međusobna obračuna kad me također pobjeđivao, priznaje Ante dominaciju Vrbanjca koji boks shvaća posve drukčije i od Čepe i njegova trenera Matkovića.
Štoviše, tandem Osječana tjelesno ni ne pripadaju u krug onih kojima je u tzv. „plemenitoj vještini“ najvažnije istući i nokautirati suparnika!
- Ne mogu reći da me nadmašio samo zbog toga što su u Zadru poslije tridesetak godina boksači-amateri prvi put skinuli kacige. Bio je bolji od mene, u vrhunskoj formi zbog nastupa u Svjetskoj ligi, pa je sreća što sam i ja bio vrhunski pripremljen, ali da primim mnogo udaraca, a da ne budem nokautiran! Za kraj karijere, priznajem, Sep mi je dao dobre batine!
I dok mu je posljednji meč zasigurno bio najteži u karijeri, Čepo se rado sjeća i onog najdražeg:
- Nedvojbeno, bilo je to u Zadru, kad sam '08 u finalu srednjaša nadmašio Sanjina Pola Vrgoča. Prije toga baš me on pobjeđivao u pet navrata, kao kadet, junior i senior! Za sve sam mu uzvratio.
Sklon nadmudrivanju
Rukavice su već obješene o klin, Čepo će ih dakako još navlačiti, ali samo kao trener. Sigurni smo da će i na svoje nasljednike, kao što je on (na)učio od Lepoše i Matkovića, prenositi istinski sportsku filozofiju:
- Za mene je svaka borba bila sve samo ne ulična bitka! Uvijek sam težio nadmudrivanju, a ne nokautu, pa su moje borbe prije bile partije šaha nego tučnjava. Nakon svake pobjede u meni nije bilo osjećaja u stilu „uh, kako sam ga istukao“, nego „eto, nadmudrio sam ga“. Štoviše više sam volim izgubiti od nekog boljeg, nego pobjeđivati objektivno slabije od mene.
Razmišlja Čepo i o svojoj bliskoj i daljoj budućnosti. U prvom planu mu je steći trenersku diplomu, želi se više posvetiti vojničkoj karijeri, na godinu se kani oženiti, pa od možebitnih teškoća spominje tek usklađivanje obveza na redovnom radnom mjestu i onima u svom klubu.
Za kraj razgovora, simpatični Osječanin još će jednom oslikati neke karakterne crte:
- Možda sam nekad i požalio što sam, posebice u mladosti, propustio nešto od onoga što su prolazili moji vršnjaci. Ali kad se danas osvrnem u meni je duboko usađen zaključak da bih sigurno kad bi se sve ponovilo - trenirao još žešće! Budem li imao sina, iako ga neću usmjeravati prema boksu, volio bih da bude sportaš. Neka odabere sport koji želi, ako će i badminton, a ako hoće i boks. Sport pravilno oblikuje mlade ljude, u što sam se i sam uvjerio.
Dragutin KERŽE
Kratka biografija
Ante Čepo rođen je u Osijeku, 20. veljače 1985. Pohađao je prvo OŠ Frana Krste Frankopana, pa Elektrotehničku i prometnu školu, stekavši zvanje tehničara za elektroenergetiku. Zaposlen u HV-u, studira na osječkoj Višoj trenerskoj školi pri Kineziološkom fakultetu Zagreb, na odjelu za izobrazbu trenera. Boksom se, nakon karatea i rukometa u ranom djetinjstvu, aktivno bavio petnaestak godina, tijekom kojih je imao dvjestotinjak mečeva. Bio je viceprvak (-69) u Zadru 2007., kao srednjaš (-75), prvak Hrvatske u srednjoj kategoriji (2008.), a kao poluteškaš (-81), nakon trećih mjesta u Vukovaru ('09) i Koprivnici ('11) karijeru je okončao nedavnom titulom viceprvaka u Zadru.
perspektiva osječkog boksa
Divaltova ulica, nekad davno, u sportskom se Osijeku najčešće spominjala po braći Koehler, koji su ostavili dubok trag u osječkom boksu. Manje je poznato da je iz Divaltove i Zvonko Čelebija, majstor karatea jedan od najuglednijih djelatnika tog sporta u Kanadi, gdje živi i radi više od 40 godina. Listu je, eto upotpunio i Čepo…
- U osječkom boksu nema seniora. No, trojica juniora BK Osijek imaju velik potencijal (Raič, Mažar, Rebolj, nap.a.), ali moraju biti svjesni da treniraju najteži sport uopće, što su dokazala i istraživanja. Pridodat ćemo da je i Luka Pratljačić, kadet osječke Mladosti, osvajanjem naslova prvaka Hrvatske u Zadru, najavio uspješnu karijeru. Perspektikva, dakle, postoji!