Objavljeno 11. svibnja, 2013.
Bilo je nekoliko pokušaja oživljavanja IPK Osijek, no u tome se nije uspjelo
OSIJEK - Nakon 52 godine u povijest odlazi IPK Osijek - nekadašnji moćni poljoprivredno-prehrambeni kombinat. Postalo je to posve izvjesno nakon što je nedavno IPK-u Osijek odbijen prijedlog predstečajne nagodbe koji su, kako nam je izjavio Stjepan Čuraj, predsjednik Uprave IPK Osijek, predali jer su to bili obvezni prema novom zakonu. Naveo je i kako je IPK Osijek u blokadi od 2007. godine, a donedavno je imao samo jednog zaposlenog i nema imovine. Čuraj je dodao kako će IPK Osijek u stečaj.
Prije nekoliko godina bilo je nekoliko pokušaja oživljavanja IPK Osijek, no u tome se nije uspjelo.
Neuspio pokušaj dokapitalizacije
Prethodni predsjednik Uprave IPK Osijek Drago Pleš, posljednjih je godina intenzivno radio na pokušaju unosa imovine nekadašnjeg osječkog poljoprivrednog kombinata koja se nalazila na okupiranim područjima, u temeljni kapital. Riječ je pretežito o građevinskom i poljoprivrednom zemljištu na potezu od Osijeka, Tenje, Dalja i Erduta u vrijednosti od približno pola milijarde kuna. Međutim, budući da država koja je većinski vlasnik IPK Osijek nije bila voljna dokapitalizirati to društvo, a kako je privatizirana i posljednja tvrtka iz sustava IPK Osijek - IPK Tvornica ulja Čepin, njegovo postojanje više nema svrhe te egzistira još samo na papiru.
IPK Osijek ove je godine trebao obilježiti 52 godine od osnutka i neki naši sugrađani s kojima smo razgovarali sjećaju se da je nekad raditi u IPK-u Osijek, dok je posao cvjetao, bio prestiž, a njihovi direktori u društvu vrlo cijenjeni.
Propadala tvrtka po tvrtka
No danas gotovo nitko od osoba koje su nekad bile na vodećim pozicijama u IPK-u Osijek ne želi javno govoriti što se doista događalo i zbog čega je iz godine u godinu propadala tvrtka po tvrtka, koje sada sve odreda pod palicom novog gazde, odnosno vlasnika, uspješno posluju. Neki od “ipekaovaca” tek sa žaljenjem ističu, ali neslužbeno, da se IPK Osijek, uz samo malo više sluha određenih institucija, mogao spasiti.
Cjepkanje IPK Osijek, odnosno privatizacija njegovih tvrtki, krenula je 2003., kada je IPK Ratarstvo - stočarstvo s više od 20.000 hektara koje je tada obrađivao i niz farmi od svinjogojskih govedarskih pa čak i ovčarskih, za dug koji nije ta tvrtka mogla vratiti za plaće i tekuće poslovanje, preuzelo osječko Žito.
Jedan od sugovornika koji je dobro upućen u rad i djelovanje bivšeg osječkog kombinata kaže da do početka Domovinskog rata IPK Osijek nije nikada radio s gubicima. “Okupacijom je bilo izgubljeno 13.000 hektara najplodnijeg obradivog zemljišta, a na okupiranom području ostale su farme tovne junadi, čime je naglo bio prekinut redoviti dotok deviza od izvoza junadi, kukuruza, voća i povrća te ostalih proizvoda koji su se pretežito izvozili u Italiju i Grčku. Ratne 1991./92. izgubljena je kampanja prerade šećerne repe, a IPK-ova Tvornica šećera zbog ratnih djelovanja nije radila. Međutim, iako je veći dio sustava bio okupiran, bankama su se morale plaćati sve obveze, jer je sjedište IPK bilo na slobodnom području”, kaže naš sugovornik.
U ratu iscrpljene sve rezerve
Prema njegovu mišljenju, bio je to početak kraja IPK Osijek, jer mu se tada dogodila najveća tragedija koja se može dogoditi jednoj kompaniji. U razdoblju ratnih djelovanja izgubljeno je tržište i cijela ljetina, stoka i vino, sustav je pretrpio i znatne ratne štete, a istodobno su plaćali poreze i doprinose. Od 1991. do 1998. godine, odnosno do mirne reintegracije, navodno su stoga iscrpljene gotovo sve rezerve koje su imale IPK-ove uspješne tvrtke. Proces restrukturiranja započet je 1998. s izdvojenim tvrtkama iz Našica i Slatine. Poslije se izdvojio i Žitar iz Donjeg Miholjca, Teina, Slavonka, donjomiholjački ribnjaci, Lintex... Sve te izdvojene tvrtke poslije su završile u stečaju.
Zdenka RUPČIĆ
U ZENITU
Više od 20 poduzeća
U svom zenitu, IPK Osijek je oko 1985. godine u svom sastavu imao Tvornicu šećera, Kandit, Tvornicu mlijeka, Tvornicu kruha, keksa i vafla Sloboda, Pivovaru, Oranicu, Frigis, IPK Ratarstvo-stočarstvo, IPK Poljoprivredno-znanstveni centar, Robnu kuću IPK, čepinsku uljaru, Kudeljaru, Papuk Našice, Erdutske vinograde, Žitar Donji Miholjac, tvrtku u Slatini, Namu, hotel Turist u Osijeku i hotel u Opatiji, Ribnjačarstvo Donji Miholjac. Tada je obrađivano oko 70.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega 60.000 hektara oranica, a ostalo su bili pašnjaci.
IPK Osijek je prije rata imao i svoju internu banku spremnu pomoći svakoj od svojih članica
13.000
hektara najplodnijeg obradivog zemljišta izgubljeno okupacijom
500
milijuna kuna bila je ugrubo procijenjena šteta od ratnih djelovanja
PLANIRALI UJEDINITI ŠEĆERANE
Jedna do vizija koju su imali čelnici IPK Osijek poslije Domovinskog rata bila je ujediniti sve tri hrvatske šećerane. U županjskoj Sladorani IPK Osijek je čak bio i većinski vlasnik, a s virovitičkom, odnosno nizozemskim Cosunom, počelo se pregovarati. U čepinsku Uljaru investirano je tada 35 milijuna kuna i planiran je bio godišnji prihod od 500 milijuna kuna. Predviđeno je bilo i jačanje linije žitarica, odnosno povećanje proizvodnje i popunjavanje silosnih kapacitete ne samo u IPK-u Croatia već i onih u Slatini i Donjem Miholjcu. Za liniju mljekarstva pripremljen je projekt 15.000 mliječnih krava po “domino-efektu” od Erduta do Slatine, a projektom Svindos planirano je značajno povećanje proizvodnje svinja na ovim prostorima.
U okupiranim tvrtkama i oni koji nisu radili u IPK-u
Od mirne reintegracije vodstvo IPK Osijek, unatoč tomu što je tvrtka bila u nezavidnoj situaciji (na radnim mjestima na okupiranim područjima navodno zatekli i one koji nisu nikad radili na IPK-u) izradilo je jasnu strategiju postavljanja sustava na zdrave noge. Tada je uprava IPK Osijek imala viziju ponovnog stvaranja velike kompanije koja je trebala imati godišnji prihod od pet milijardi kuna - unatoč tomu što je tada veći dio sustava bio razrušen, štete procjenjivane na više od 500 milijuna kuna, a neplaćene kamate iznosile su više od 300 milijuna kuna.
DRŽAVA OTPISIVALA DUGOVE
Do 1999. u IPK-u Osijek provedena je financijska konsolidacija, između ostalog i na način da su međusobno podmirivane obveze prema IPK grupi. Dio obveza otpisala je i država i dobavljači. Iste godine upućen je zahtjev za dobivanje koncesije nad poljoprivrednim zemljištem koje je obrađivano prije. Budući da je prije toga došlo i do promjene vlasničke strukture IPK Osijek, kada su, na temelju Zakona o privatizaciji radnici postali vlasnici polovine u svakoj od tvrtki, stvoreni su svi preduvjeti za privatizaciju prema modelu radničkog dioničarstva koje je tada zagovarala IPK-ova uprava. U vlasničku strukturu planirano je bilo uključiti i seljake, zadruge i proizvođače roba te umirovljenike. Međutim, tadašnja koalicijska vlada navodno nije željela takav koncept. Preko Ministarstva poljoprivrede planirali su spajanje hrvatske industrije, ali bez osječke Šećerane, Kandit pripojiti Krašu, Mljekaru Luri, Uljaru Agrokoru... Kako bi izbjegli Vladinu namjeru da ovo područje pretvori u sirovinsko, u IPK-u su prešli na drugu strategiju - spasiti što se god moglo spasiti. Potporu tom konceptu dao je tadašnji Nadzorni odbor i bitka za IPK je započela preko Kandita, jedine zdrave tvrtke. Preko Kandita spašena je osječka šećerana, Tvornica stočne hrane, bivša farma Orlovnjak (sada Holstein), IPK svinjogojska farma Lipovača-Prkos Erdut te tvrtke Zavod za ekonomiku i Premisa. No, ni taj koncept nije zaživio i gotovo su sve te tvrtke u konačnici završile u vlasništvu osječkog Žita.