ŽUPANJA – Mogućnost zatvaranja Centra za dijalizu u Županji, zbog smanjenja participacije HZZO-a u troškovima postupaka hemodijalize, uznemirila je i zabrinula 35 bubrežnih bolesnika kojima dijaliza doslovno život znači. Jedan od njih je i 46-godišnji Županjac Mario Pahert, diplomirani inženjer građevine, zaposlen u Plinari Istočne Slavonije. U njegovom je slučaju riječ o nasljednoj bolesti, od koje mu je umrla i baka.

Devet je godina maksimalnim naporima, strogim režimom prehrane i discipliniranošću uspio odgoditi odlazak na dijalizu, sve do jesenas kada je situacija postala kritična. Bubrezi, koji u tijelu imaju ulogu čistača krvi jer odstranjuju štetne tvari, a sudjeluju i u regulaciji tjelesne tekućine, ravnoteži elektrolita i održavanju pH krvi, prestali su obavljati svoju funkciju. Dijalizom krv prolazi izvan tijela posebnim cjevčicama, pročišćava se u dijalizatoru i zatim vraća u tijelo. Već sedam mjeseci Mario Pahert dva puta tjedno po četiri sata odlazi na dijalizu. Život mu se, kaže, preko noći okrenuo, i njemu i njegovoj obitelji.

– Svakog utorka i subote sam nikakav, iscrpljen, malaksao, a sve je to uglavnom popraćeno užasnim glavoboljama. Neki dan sam se nakon dijalize na putu do kuće zamalo srušio. Iako živim pet minuta od Doma zdravlja, supruga me više ne pušta samoga, obvezno dolazi po mene i vozi me kući - ispričao nam je Mario.

- Centar za dijalizu u Županji vrhunski je uređen, prema najvišim europskim standardima, u njega su uložena znatna sredstva i zgrozili smo se kada smo čuli da mu prijeti zatvaranje. Odlazak u Vinkovce dva ili tri puta tjedno za nas bi bio katastrofa. Ne kažem da ondje ne rade dobro, ali morali bismo odlaziti u noćnu smjenu, putovanje do kuće u onakvom stanju, koje bi za pojedince iz Cvelferije trajalo i po dva, tri sata, bilo bi pravo mučenje - upozorava naš sugovornik.

Razočarano je ustvrdio da će, ako do toga ipak dođe i ako se Domu zdravlja uskrati financijska potpora kojom će Centar za dijalizu nastaviti rad, biti prisiljen odseliti se iz Županje.

– Imam dva sina, i redovito ih kontroliramo, rano sam ostao bez majke i vjerujte mi da svako dijete pati kada odrasta bez jednog roditelja. Odlučio sam dati sve od sebe kako bih što duže bio uz svoju djecu i kako ona ne bi iskusila što znači ostati bez roditelja - ispričao nam je Mario.

Većina bolesnika na dijalizi psihološki su zdrave osobe koje su najčešće iznenada, neočekivano, suočene s golemim stresom i zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Život na dijalizi često uključuje uzimanje čak i 15-ak različitih medikamenata, intermitentne bolove i umor, nesigurnost u budućnost, strogu dijetu, ograničenost kretanja, ovisnost o drugim osobama za osnovne životne potrebe, suočavanje s dugim transplantacijskim listama i, najteže od svega, s mogućnošću smrti.

– Čovjek se treba naučiti živjeti s tim, dijalizu prihvatiti kao dio života jer drugačije ne ide. Nije nimalo lako, bilo je i još uvijek bude vrlo teških trenutaka, kriza, sve to pogađa i članove obitelji koji su nam velika potpora. I upravo stoga važno nam je da u našem gradu imamo Centar za dijalizu, mjesto koje za mene, kao i sve druge bolesnike, znači život - zaključuje Pahert.