U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojoj ovaj put markantni fotomodel Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Protekloga je tjedna bila gošća na tradicionalnom Susretu ugode u osječkoj knjižari Nova, pa je red došao na Marinu Filipović Marinshe, mladu, ali već poznatu i nagrađivanu portretnu, modnu i umjetničku fotografkinju. Prvo smo se fotografirali za naslovnicu nove hrvatske knjige o tajnom agentu Jamesu Bondu, zatim čitali knjige o Japanu, nakon toga nas je šminkala i fotografirala u osječkom centru, a na kraju je ipak nismo uspjeli nagovoriti da nas provoza u Glasovom službenom autu. Prije nego što se otišla rolati, u opuštenom nam je razgovoru otkrila "drugu stranu Marinshe".

I, Marinshe, kak' si kaj?

- Ha-ha-ha... Zezaš me jer već osam godina živim u Zagrebu, jel? Evo, super sam! I mogu ti reći da mi se jako sviđa to "kaj". Malo je lakše reći "k" u "kaj" nego "š" u "što". Možda zato jer ja zapravo nisam prava Slavonka.

Nego što?

- Moja baka i deda s mamine strane su iz Zagorja, a ovdje su došli 1962. raditi, jer je Osijek bio jak industrijski grad. Drugi su deda i baka iz Karlovca, a oni su doselili u Našice, gdje se tata rodio i živio. Tu je upoznao i mamu. Ja sam se rodila u Osijeku 1985., gdje od rodbine imam, dakle, samo mamu Jasminu, tatu Stjepana i brata Marija.

U Zagrebu si malo pokupila naglasak. Omiljeni izraz?

- Skužila sam da mnoge izvan Zagreba živcira "fakat", a ni meni baš nije "sjeo". Zato mi je taj "kaj" simpatičan, lako ide preko jezika... Ipak, štokavica ima ljepše izraze i rečenične konstrukcije. Super mi je osječki žargon, posebno "dumina". To mi je definitivno najdraži termin. No, baš mi se ne sviđa "legica", valjda zbog ovog "gica". (smijeh)

Iskreno, kada sam ljudima spominjao da ću s tobom raditi razgovor, neki su mi rekli "Joj, nemoj s njom, ona ti je umišljena". Moj je dojam o tebi baš suprotan, jako si susretljiva. Otkud onda ovo?

- Joj, da, i ja sam to čula, ali nema veze. Možda tako pričaju jer sam nekada malo tiša i suzdržana prema ljudima. Ne znam, ja mislim da su svi ljudi jednako vrijedni i nikada nikoga ne uzdižem pa ni sebe. Sigurna sam u svoj rad i volim izići ususret svima koji to zaslužuju.

Kako je nastalo umjetničko ime Marinshe?

- Moj me deda uvijek zvao Marinče, i to mi je bilo simpa. No, po internetu, po forumima, uvijek je bilo mnogo likova koji su se zvali Marinche ili slično pa se nikada nisam mogla tako registrirati. Onda sam razmišljala što bih mogla napraviti na tu foru, a da bude unikatno. Išla sam u Ekonomsku školu i gledala sam to i s marketinške strane. Marinshe službeno koristim od 2002. i pokazalo se dobro – ima korijen mog imena, "she" na engleskom znači ona, lako se pamti...

Uvijek si imala tog marketinškog i poduzetničkog duha. Sjećam se neke tvoje nagrade u srednjoj školi.

- Kad sam imala 16, dvije školske kolegice i ja preko Ekonomske škole uključile smo se u jedan norveški poslovni program i napravile firmu, Simm Company, koja se bavila web dizajnom. S tom smo idejom pobijedile na državnom natjecanju i za nagradu otputovale u Norvešku na tjedan dana. Tada smo se i ti ja upoznali, jer si pisao priču za novine o nama. To mi je bilo super iskustvo za daljnji rad.

I za Ekonomski faks. Pa dobro, Marina, kad ćeš ga više završiti? (smijeh)

- Joooj, već mi ide na živce što me svi to pitaju, kao da je to javna stvar... (smijeh) Apsolventica sam, imam tri ispita na smjeru marketing menadžment, valjda ću ih jednom dati. Bitno je da sam već mnogo naučila.

Znači li to da si sama dizajnirala blog i web stranicu? Lijepo su napravljeni.

- Blog marinshe.bloger.hr sam radila ja, a internetsku stranicu www.marinshe.com studio Blagonić Brothers. Pomogao mi je i dečko Ivan koji je dizajnirao logotip, on ima uspješan internetski poslovni magazin Netokracija.com, gdje radim kao urednica fotografije. Na fotoblogu već sedam godina objavljujem fotografije, misli, putopise... I naravno – video make-up kreacije.

Kakav make-up ti preferiraš?

- Te neke japanske i korejske trendove. Oni najviše pažnje poklanjaju koži i njeguju je različitim kremama pa onda i puder i korektor dobro izgledaju na njoj. Onda nanosiš malo sjenila na oči i igraš se sjajilima i bojama ruževa.

Dečko čupa kosu koliko potrošiš na make-up? (smijeh)

- Ne, jer na make-up trošim mnogo manje nego prosječna žena. Često kupujem preko online trgovina koji isti make-up nekada nude za trećinu cijene od onoga u trgovini. Također, modni brendovi prate moj rad i s fotkama i make-upom pa mi često pošalju paket svojih proizvoda.

Lako tako. Jesi li zapazila neku javnu osobu s iznimno dobrim make-upom?

- “Vauuu" sam rekla samo za Josipu Lisac. Ona je bila dovoljno hrabra da već prije dvadesetak godina iziđe u javnost s originalnim stylingom. I Severina se uvijek odlično našminka. Rijetko kada pogriješi.

Šminkala si sada i mene. Preporuči mi make-up. (smijeh)

- Pa, za dane kada se ne naspavaš, bilo bi super lagano ispod očiju nanijeti kvalitetan korektor u boji kože. Ne bi bio loš ni prozirni Labello. Dobro ti stoji i onaj "kričavi" ruž, ha-ha... Čuj, nekada su se muškarci šminkali, a i izumili su i lakove za nokte i mnoge trendove u kozmetici.

Tko te je uopće "zarazio" fotografijom?

- Tata! On je bio strastveni fotograf, ali nikada nije išao na neka natjecanja ni javno izlagao radove, jer je bio jako kritičan prema sebi. Međutim, stalno mi je pokazivao fotke, kako se razvija film i fotoaparat mi je u djetinjstvu uvijek bio tu negdje. Prvi kojim sam fotkala bio je jedan stari Zenit... Onda sam, negdje u četvrtom razredu srednje, vidjela prvi digitalni DSLR fotoparat i shvatila što se sve time može. Tada sam se zaljubila u fotkanje i – gotovo.

Koliko ti je vremena i novca trebalo da nabaviš svu potrebnu opremu?

- Jako sam ponosna što sam svu opremu kupila sama, od novca od izrade web stranica i internetskih grafika. Uložila sam dosta, a kupila sam Fuji S3 Pro DSLR i Nikon 80-200 objektiv. Za pravu opremu treba ti par tisuća eura... To mi je i najdraži objektiv, a najviše volim raditi portrete.

Pretpostavljam da opciju "auto" za postavke na fotiću koristiš jako rijetko?

- Nikad! Uvijek snimam manualno i postavke na fotoaparatu radim za svaku sliku posebno. To mi je ostalo još od tog starog Zenita... Kad imaš tada skupi film od samo 36 snimaka, svaku sliku moraš prije dobro promisliti. Tako radim i danas, a važno mi je da ima priču koja je čovjeku jasna bez ikakvog popratnog teksta. "Okidanje" mi je samo zadnja točka.

Molim te, čitateljima objasni što je "zlatni rez".

- Hmmm, nije lako... To je izraz u umjetnosti koji se odnosi na prirodne zakonitosti o proporcijama. Neki skup pravaca što se sijeku po dijagonali, obično na trećini ekrana i tvore trokut u fokusu fotke. Ako uspiješ uhvatiti "zlatni rez", on daje sklad i promatraču fotka djeluje prirodno.

Do sada si svojim fotkama opremila više od 20 knjiga i sedam glazbenih albuma. Priznaj - s kim je bilo najteže raditi?

- Da vidim... Nije bilo lako s Edom Maajkom, ali je odličan model i fotografije koje smo zajedno napravili jedne su mi od najdražih. Voljela bih jednoga dana dobiti priliku napraviti naslovnicu japanskog heavy metala Dir En Grey. Hrvatska publika ih baš ne zna, ali su jako vizualno atraktivni.

Napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija. Mislim da baš i nisam fotogeničan. Je li to točno?

- Iskreno, mislim da si malo ukočen. No, na fotkama ispadaš dosta dobro. Da se malo opustiš, bilo bi jako dobro.

Kada bih te zamolio, na koji bi način ti ufotkala mene?

- Iskreno, ja te doživljavam kao smirenog tipa, bar ovako kao javnu osobu. Stavila bih te ispred neke barokne pozadine, jer ipak pjevaš u Lipi. Možda bi pjevao, a možda bi se samo smješkao. Kao Mona Liza. (smijeh)

Smiren tip? Zbilja me ne znaš... A koliko bi koštalo mene ili nekoga drugoga da mu Marinshe fotka vjenčanje?

- Tebe ništa, a ostale manje nego što misle. O cijenama ne bih... U pravilu, ja fotkam samo neka manja vjenčanja, gdje mogu obuhvatiti sve.

Dobro, a kakve će biti fotke s tvojeg vjenčanja?

- E, sad si me uhvatio, ha-ha... Kao prvo, ne volim te velike i komplicirane ceremonije vjenčanja! Nemam ju isplaniranu kao većina cura. Dapače, nikada u životu to nisam željela. Sve mi je to dosta nakaradno... Udati se hoću i želim, mislim da bračni život može biti divan. Ali te procesije i norme... Fotke s mojeg vjenčanja bile bi spontane, s vrlo malo poziranja. Stavila bih fotoparat na stativ i sama "okidala". (smijeh) Što se tiče outfita, on bi imao crno odijelo i crnu košulju, a ja zelenu haljinu.

Zelenu? Da ide s tvojim šarenim laptopom?

- Može. Što sam starija, to više volim boje! Posebno kod odjeće sve više zazirem od crne, sive, tamnoplave.... Volim kada je nešto strožih linija i jednostavnog kroja, da ide uz tijelo i prati figuru. Najviše volim haljine i suknje, "igrati" se i kombinirati ih s raznobojnim čarapama, raznim cipelama, čizmama... Zimi nosim šarene kapute, a kada je toplije, često uske traperice i tunike.

Mene si, kad si dolazila na razgovor, podsjetila na neku špijunku.

- Da, ljudi mi kažu da ih outfitom podsjećam na neku tajnu agenticu ili špijunku iz filmova. Valjda zato jer često nosim šešire, rukavice i sunčane naočale. Tu možda ima i one "mrvice" glumačkog talenta. Glumila sam četiri godine u osnovnoj školi i rekli su mi da sam vrlo talentirana. No, zapelo je nakon što sam shvatila da gotovo nema uloge u kojoj nije neka ljubavna priča, pa se moraš skidati ili ljubiti na sceni. Volim se ljubiti i grliti, ali sa svojim dečkom. (smijeh) Moglo bi proći u ponekoj ulozi, no u svakoj – ne.

Zanimljivo. Znaš li tko je Margaretha Geertruida Zelle?

- Nemam pojma. Tko?

- To ti je pravo ime špijunke poznatije kao Mata Hari.

Voliš li glazbu skupine Hari Mata Hari?

- Ne. Ali nisu mi baš nešto ni te tajne agentice ili špijunke.

Daj, nemoj me zezati. Pa ti si fotkala za naslovnice nekoliko knjiga o najpoznatijem tajnom agentu Jamesu Bondu?!

- Da, ali to je posao. Nikada nisam voljela James Bonda! Mislim, Ian Fleming odlično piše, ali mi ide na živce s imenima koji naziva žene. Malo je šovinistički nastrojen.

Zato nisu šovinisti autori pjesama. Izaberi koja ti je najbolja, a koja najlošija pjesma posvećena nekoj Marini.

- Aha... Najljepša mi je pjesma Dobriše Cesarića koja ide ovako "Marina, to je noć tajanstva..." Najbolja glazbena mi je ona talijanska - Marina, Marina, Marina... Ne znam riječi, ali znam melodiju. Nema loše ni glupe pjesme s imenom Marina. (smijeh)

Neku od njih mogli bismo i otpjevati?

- Mogli bismo! Već smo zajedno pjevali u Lipi prije nego što sam otišla u Zagreb. Ekipa je bila super, a prije toga sedam godina pjevala sam u komornom zboru župe Preslavna Imena Marijina. To su bili prelijepi trenutci. Naime, nakon glumice, jako sam željela biti operna solistica, a onda mi je tata objasnio kakva to odricanja u životu traži. Skužila sam da mi se ne da toliko žrtvovati i da je fotkanje puno komotnije.

Kada bih dobila priliku snimiti CD, koja bi to glazba bila?

- Već sam snimila jedan, kada sam imala 16, s tim župnim zborom. Ja sam koloraturni sopran, ali jako volim hrapavo pjevati, onako da "grebe", na rock. Zato bi i glazba bila takva. Možda na foru japanskog popa i rocka, to jako volim. Još u srednjoj školi radila sam grafike po internetu, uglavnom inspirirane japanskim popom i rockom.

Moram priznati – malo neobičan izbor.

- Ima stvarno sjajnih! Bila sam u kontaktu s jednom Japankom čiji sam blog čitala. Ona mi je preporučila te bendove i bila sam zatečena jer nikada prije nisam čula nešto takvo. Kasnije sam otkrila cijelu jednu supkulturu vezanu uz njih. Vrlo aktivna zajednica koja mnogo producira i kreira. Ti su bendovi vizualno jako lijepi, oni su jedini koji se za svaku pjesmu fotografiraju zasebno kao za novi album. Naravno, sviđa mi se i cijela japanska kultura.

Postoji li neki poseban razlog za to?

- Nema jasnog razloga zašto sam se tako navukla na Japan. Neobično je to. Uvijek je postojala neka privlačnost, poznatost, neka viša sila. U prošlom sam životu sigurno bila Japanka. Evo, mnogi kažu da imam i malo azijatske crte lica. Nisam nikada bila u Japanu i to mi je prioritet.

Što te je najviše dojmilo na dosadašnjim putovanjima?

- Pariz 2008. Prije dolaska malo mi je išao na živce. No, to je bio prvi grad izvan Hrvatske u kojem sam se osjećala kao kod kuće. Sve je bilo puno grafika i fotografija, čak i reklame su bile vizualno sjajno osmišljene.

Očito si jako vizualan umjetnički tip. Kako onda stojiš s filmovima i stripovima?

- Uh, jako volim oboje. Među filmovima preferiram SF. Blade Runner i Matrix su mi dva najdraža filma, ali volim i starije filmove iz 50-ih, 60-ih, 70-ih... Naravno da gledam fotografiju u filmu, a nedavno me oduševio film Pijev život. Fenomenalan u svim aspektima. Vizualno mi se sviđaju i filmovi o Harryju Potteru, čiji sam veliki fan. Iako su knjige bolje, jer u njima mudrosti i važne poruke J. K. Rowling više dolaze do izražaja.

Ona se prema ženskim likovima odnosi malo drukčije nego Ian Fleming?

- Apsolutno! Ima odlično razrađene odnose između ženskih i muških likova, a pokazuje da međusobno mogu biti dobri prijatelji. Oduvijek se više družim s dečkima, muškarci su mi bolji prijatelji, a ljudi su često krivo gledali na to. U Harryju Potteru se sve lijepo objašnjava.

Objasni, molim te, našim čitateljima što su to mange.

- Mange su japanski stripovi, a ima ih različitih vrsta. Volim ih, kao i talijanske majstore stripa, posebno autor Dylana Doga ili Lazarusa Ledda. Strip-umjetnici danas su definitivno najpodcjenjeniji od svih. Oni rade ono što na filmu radi cijela ekipa – smisle priču, napišu scenarij, nacrtaju... Samo da bi nacrtao strip, moraš jako dobro razumjeti vizualnu umjetnost.

Uz toliko čitanja, gledanja, pisanja, fotkanja... stigneš li se uopće kretati u prirodi?

- Oh, da! Uživam biti u prirodi, na zraku... Primjerice, jako se volim rolati i klizati. Oduvijek imam svoje klizaljke. Na klizanju sam pala samo jednom, na rolama nekoliko puta, ali ništa strašno. Nadam se i da više neću. Mnogo lakše sam u životu naučila klizati i rolati nego hodati.

Što je s automobilima?

- Imam veliku fobiju od toga da vozim auto. Imam neki suludi strah da je taj prometni kaos na cesti nešto što ja ne mogu savladati... Uhvati me panika. Zato nikada nisam položila vozački ispit. U avionu se, recimo, osjećam jako sigurno, a brodom ne bih baš daleko.

Oprosti onda što smo te za fotkanje stavili za upravljač. Čime da te počastimo za ispriku?

- Sorbetom! To mi je omiljena poslastica, ali je, na žalost, na malo mjesta u Hrvatskoj imaju u ponudi. Ako ne znaš, to je zaleđeni voćni sok s malo bjelanca i alkohola. Osim njega, jako volim i druge slastice. Najviše tamne čokolade i neki dobro napravljen desert, poput muffina, nekada i sladoled.

Zbilja? Onda čestitam na održavanju linije. Posebno ako se hraniš kao tipični Slavonci i Slavonke?

- Ne, srećom. I to zbog zdravlja. Prije pet-šest godina otkrila sam da mi tijelo odbacuje gotovo svu prerađenu hranu pa sam počela jesti isključivo sirovu hranu, uglavnom voće i povrće, ali i salate s maslinovim uljem, bez octa. Takva mi prehrana odgovara s obzirom na to da mrzim kuhanje.

Mrziš kuhati?! I ja! Konačno jedan sugovornik u Laganiniju koji nije kulinarski stručnjak.

- Znam mnogo toga skuhati za osobu koja to zapravo mrzi. Recimo, dečku znam dobro pripremiti piletinu, iako ju ja ne jedem.

Prije nego što odemo na sladoled, za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti.

- Evo, prvo mi je palo na pamet: Što najviše voliš u životu?

Uh... teško mi je odgovoriti... Eto, na primjer – smijati se.

Eto, ipak si se snašao. (smijeh)