Obično rastjerivanje okupljenih vjernika na sjeveru Burundija, države u istočnoj Africi, koje dovoljno govori o stupnju demokratskih i vjerskih sloboda u tom dijelu svijeta, završilo je krvavim sukobom između tzv. snaga reda i građana.

Šestero vjernika je poginulo, a više od trideset ranjeno. Svrha policijske akcije bila je spriječiti moljenje krunice na brdu Businde, nedaleko od grada Gahomboa, koju je trebala predvoditi tridesetogodišnja Zebiya Ngendakumana. Ta karizmatična Burundijka tvrdi da joj se svakog 12. u mjesecu ukazuje Blažena Djevica Marija. Njezine vizije dolazi slušati tisuće ljudi željnih nadnaravnih čuda i okrepljujućih duhovnih poruka, no mjesne su vlasti odlučile takva okupljanja zabraniti.

Namjesnik pokrajine Kayanza Athanase Mbonabuca je krivnju za smrt šestero ljudi svalio na okupljene vjernike koji su na policijsko nasilje spremno uzvratili palicama i kamenjem. Deblji kraj su, kako to obično biva, izvukli civili. Nekada su ovakve vijesti o nasilju nad vjerskim slobodama i pravu građana na okupljanje dolazile iz opskurnih komunističkih i islamističkih zemalja poput bivše Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, Kine ili Saudijske Arabije.

Sjetimo se samo s koliko je nasilja na maloljetne vidjelice i ponekog mjesnog fratra nahrupio represivni aparat socijalističke Jugoslavije 1981. godine u slučaju Međugorja. Zagrebački povjesničar Ivan Lučić u svojoj, nedavno objavljenoj, knjizi “Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1989. do 1992. godine” iscrpno raščlanjuje kakvu su uzbunu među jugoslavenskim komunistima izazvala navodna Gospina ukazanja na brdu Križevac kod Međugorja i što je sve represivni aparat poduzeo kako bi taj oblik katoličke pučke duhovnosti pokušao iskorijeniti. Žrtava u Hercegovini, srećom, nije bilo iz jednostavnog razloga što, osim mlakog pasivnog otpora, nitko nije imao toliko hrabrosti ili, bolje reći, ludosti suprotstaviti se totalitarnom režimu, koji se, naposljetku, zadovoljio, montiranim političkim procesom fra Jozi Zovku, osuđenom na tri i pol godine zatvora. Drugostupanjskom presudom kazna mu je smanjena na dvije godine zatvora, a potom na godinu i pol, koju je odslužio u zatvoru u Foči. U istom kazamatu fra Zovko će susresti još dvojicu svojih kolega, hercegovačkih fratara, Ferdu Vlašića i Jozu Križića, također osuđenih u političkim procesima, kakvih je u bivšoj Jugoslaviji bilo napretek. Fra Jozi Zovku, puno prije donošenja sudskog pravorijeka, presudio je bosanski dogmatski komunist i zadrti antidemokrat, inače u ranoj mladosti pripadnik Hrvatskog domobranstva u NDH, Branko Mikulić. Govoreći za režimski praznik Dan borca, te 1981. godine, s autoritetom predsjednika Predsjedništva SR BiH, i to još na mitskom mjestu jugoslavenskog komunizma, ispred velebnog partizanskog Spomenika bitci na Sutjesci na Tjentištu, Mikulić je za događaje u Međugorje optužio “kleronacionaliste” i “ostatke poraženih klasnih neprijatelja.” Naravno, pod ovim posljednjima Mikulić je mislio na ustaše i domobrane, kojima je i sam početkom Drugog svjetskog rata pripadao, panično skrivajući tu mrlju u svome životopisu. Haranga je mogla početi.

Tih godina najveći imaginarni neprijatelj jugoslavenskih komunista i ocvale ideologije titoizma bio je “kleronacionalizam”, u nešto oštrijoj inačici nazivan i “klerofašizam”. Zatvori u BiH, kako svjedoči Ivan Lučić u svojoj knjizi, bili su prepuni hrvatskih mladića, najčešće iz Duvna (danas Tomislavgrada), ali i franjevaca, koji su bili optuživani da potkopavaju komunistički režim organiziranim odlascima na katolička hodočašća ili pjevanjem zabranjenih pjesama. Zloglasna Služba državne bezbjednosti u to vrijeme je pod “operativnim tretmanom” držala čak 45 katoličkih svećenika u “tamnom vilajetu”, kako je u to vrijeme nazivana BiH.

U Hrvatskoj se svojom borbom protiv kleronacionalističkih vjetrenjača isticao Celestin Sardelić, u to vrijeme član Predsjedništva CK SKH. Njega su Ivica Račan i Stjepan Mesić 2000. godine nagradili veleposlaničkim mjestom u Ljubljani. Svojom borbom protiv “kleronacionalizma” “proslavio” se i današnji ministar znanosti Željko Jovanović. Kako je izvijestio internetski portal Dnevno.hr, on je 1983. kao srednjoškolac, mašući svojom crvenom partijskom knjižicom, tražio izbacivanje školskog kolege M.Č. zbog sudjelovanja na crkvenom hodočašću u Pariz. Srećom, u tome ga je obuzdao razumni ravnatelj škole.

Vratimo se nevoljama burundskog Međugorja. Ono što strši u cijeloj priči oko pendrečenja molilaca krunice s krvavim posljedicama na brdu Businde jest činjenica da je Burundi zemlja u kojoj katolici čine većinu. Koliko su Burundijci osjetljivi na svoje svetinje najbolje govori slučaj bivšeg osječkog političara i povremeno bjelosvjetskog pustolova Vladimira Šplajta koji je 2010., zbog fotografiranja katedrale u Bujmburi, završio u zatvoru, optužen ni manje ni više nego za terorizam! A koliko, s druge strane, ondje drže do same Crkve svjedoči i ubojstvo iz koristoljublja hrvatske misionarke, časne sestre Lukrecije Mamić, redovnice Družbe službenica milosrđa, koje se dogodilo 2011. u Kirembi, na jugu zemlje. Burundi je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. BDP po glavi stanovnika iznosi tek 625 dolara. Prema DHL Global Connectedness Indexu, Burundi je jedna od najzatvorenijih zemalja svijeta. Ondje caruju korupcija i AIDS, a državu dodatno razdire i sukob Tutsija i Hutua. Karizmatična vidjelica Zebiya Ngendakumana tvrdi da joj se Gospa prvi put ukazala kada je imala samo deset godina, no to joj ne vjeruje ni vlast, a čini se ni generalni vikar katoličke biskupije u Ngoziju, mons. Antoine Madaraga, smatrajući je predvodnicom sekte. Koju treba razjuriti pendrekom. Sve to jako podsjeća na maslo Branka Mikulića i Celestina Sardelića.