Dr. Drago Štambuk, veleposlanik RH u Brazilu, od 1991. do 1994. godine bio je u Londonu opunomoćeni predstavnik RH u Velikoj Britaniji.

Upravo je on 1991. godine uspio doći do Margaret Thatcher, koja se odmah na međunarodnom planu zauzela za Hrvatsku i postala naš možda najmoćniji lobist u diplomatskom ratu koji se vodio daleko od bojišnice, no nije bio manje važan. Evo kako Dr. Štambuk opisuje dramatične trenutke 1991. godine i susrete s Margaret Thatcher:

U teškim trenucima, kada se Hrvatska osjećala potpuno usamljenom na karti svijeta, došao sam, za svojega liječničkoga istraživačkoga rada u Londonu (1983. - 1994.), preko prijatelja do gospođe Thatcher i, osjetivši njezinu naklonost i otvorenost, počeo ju redovito brifirati o razvoju situacije. Prisjetit ću se u ovom tužnom trenu odlaska gospođe Thatcher dvaju krucijalnih momenata. Prvi se zbio na moj rođendan, zato i pamtim taj dan, 20. rujna 1991., kada su dodatni srpski tenkovi napuštali Beograd na putu prema Vukovaru. BBC je izvještavao o jačanju vojnog pritiska Srbije na Vukovar, a jedina osoba kojoj sam mogao bez ostatka i prijepora otići na razgovor i zatražiti pomoć bila je gospođa Thatcher. Čim sam je nazvao, rano ujutro, kaza mi: Dođite k meni u ured, u njemu sam za deset minuta. Upoznao sam je s ozbiljnošću velikosrpskog najnovijeg vojnog pritiska na grad mučenik, koji je jedva izdržavao i dotadašnje pritiske. Prvo je otišla u svoju radnu sobu, povela me sa sobom i kazala: Ovi razgovori koje ću sada telefonski obaviti pred vama nisu za javnost. I tako sam svjedočio njezinom povijesnom telefoniranju brojnim svjetskim liderima u kojem ih je upozoravala na zloćudnost velikosrpske agresije i na potrebu da se ona zaustavi te da se na silu uzvrati silom. Bila je vrlo odlučna: svaki je njezin razgovor počinjao ovako: Ovdje Margaret Thatcher! - a nakon kratkog kurtoaznog uvoda slijedila bi politički jasna, izravna i pritišćuća poruka da je krajnji trenutak da se Zapad, jer uglavnom je telefonirala zapadnim vođama, odupre komunističkoj agresiji Beograda.

Pisali smo zajednički izjavu za medije, a kako se htjela bolje upoznati s vojnom situacijom na terenu, pitala me znam li nekoga tko je dobro informiran o potonjoj. Sjetio sam se Edwarda Cowana, bivšeg vojnog atašea u Beogradu. Čim sam ga pozvao i kazao mu tko ga traži, doletio je bez duše. Rasprostrli smo kartu regije na pod. Slijedilo je Cowanovo objašnjenje srpskog okruženja i pritisaka na Vukovar te u jednom trenu reče: Nacionalisti su s obje strane! Barunica je bila vrlo osjetljiva i intuitivna, primijetila je moju nelagodu i zamijetila sjenu koja mi je preletjela licem. U trenutku dok jedna strana krvari nasmrt i bez prave je obrane – govoriti o nacionalistima s obje strane za mene je bilo povrjeđujuće i ponižavajuće. Gospođa Thatcher okrenu se dvaput k meni, dvaput k onomu koji to izreče, skupi svoju desnicu u pest i udari se njome po prsima nekoliko puta, nagne nad Cowana i reče: Ja sam britanski nacionalist, ima li išta loše u tome? Dotični se posve izgubio, zbunio i počeo mucati... Dalje smo raspravili smjerove srpskih napada i njihovu moć te hrvatsku slabu obranu, koju je mogao kompenzirati samo naljudski napor zaljubljenika u svoju grudu i svoj grad.

Kada je Cowan otišao, Thatcher mi se vragolasto nasmijala i rekla: Nismo li ga naučili lekciju?

Dogovorili smo naći se sutradan kod nje kod kuće s dva njezina savjetnika (Mark Withington, MP; Robin Harris), kada smo morali napisati definitivno priopćenje za medije. Bila je vrlo odrješita i određena u svom javnom pozivu za međunarodno zaustavljanje velikosrpske agresije na hrvatski Vukovar. I kada smo dovršili tekst i faksirali ga iz njezinog doma Associated Pressu – uz okrjepu sherryjem koji nam je nudio Denis Thatcher, njezina velika potpora i oslonac u životu - prije samog izlaska iz sobe, jedan je savjetnik komentirao njezino djelovanje: Gospođo Thatcher, britanska će vas vlada pribiti na križ zbog ovoga što činite.

Nikada neću zaboraviti sljedeći trenutak; okrenula se napola k nama, na izlazu iz sobe, i iz poluprofila onako lijepa i odlučna izgovorila rečenicu koja mi se za vazda usjekla u pamćenje i koju bi trebalo urezati u Zid najvećih prijatelja Hrvatske. Odgovorila je, odlučno i jasno, ponosno i neuništivo: Ako je u pitanju da se na križ pribije mene ili Hrvatsku, onda bolje da se na križ pribije mene nego Hrvatsku.

Kada joj je u rujnu 1998. predsjednik Tuđman u Zagrebu uručivao odlikovanje (nakon što sam joj osobno prije u Londonu, na povratku s veleposlaničkog mandata iz Indije, odnio njegov poziv da posjeti Hrvatsku), iz mog za predsjednika prigodno napisanog teksta koji je obrazlagao njezino odlikovanje - predsjednik je citirao istu tu rečenicu.

Drugi je trenutak kojeg mi se prisjetiti u ovom trenu sljedeći:

Imao sam njezin kućni telefonski broj, i često sam znao otići na čaj kod nje i Denisa da je upoznam s daljnjim razvojem situacije u bivšoj državi. Uvijek me pitala što je sljedeće, jer se uvjerila da su moja predviđanja bila točna. Jedne subote, dan nakon vijesti o srpskom bombardiranju u istočnoj Bosni, kada su poginula brojna djeca i kada je nezadovoljstvo međunarodne zajednice velikosrpskom agresijom bivalo sve veće, zvao sam ju i nisam ju mogao dobiti sve do nedjelje na večer, kada mi se javio Denis. Predstavio sam se, a on je uzviknuo: Margaret, ovdje je tvoj hrvatski doktor! I kada sam je upoznao sa situacijom, nekoliko je puta kazala: Aren't they animals?! (Zar nisu životinje?!) Odgovorio sam na njezine eksklamacije: Gospođo Thatcher, vi to znate, ja to znam, ali to nije dovoljno – valja to dati na znanje na pravi način britanskoj javnosti i svijetu. Valja nešto poduzeti protivu zla. Odgovorila je: Ne brinite se, učinit ću to sutradan. Ujutro je pozvala više televizijskih ekipa, zajednički im se obratila i pozvala međunarodnu zajednicu da na srpsko nasilje odgovori vojnom silom.

Bio je to odlučujući trenutak kojim se zahuktala ideja o neophodnosti intervencije protivu velikosrpske vojne mašinerije. Reakcije na izjavu gđe Thatcher prenio je cijeli svijet i u tom se trenutku počelo sustavno govoriti o vojnoj intervenciji. Bila je neophodni katalizator i znala je galvanizirati javno mnijenje.

Zbog narečenih i mnogih drugih njezinih akcija koje su bile melem na hrvatske rane, a ovdje ih zbog manjka prostora i vremena ne mogu nabrojiti, ne smijemo ju nikada zaboraviti. Gospođa Thatcher ugradila se u našu hrvatsku domovinu u najtežim njezinim trenucima i postala dio povijesne legende i blistavo lice istinskoga prijateljstva...