Objavljeno 27. ožujka, 2013.
Vezani članci
POLJOPRIVREDNI INSTITUT OSIJEK
Prema nekim procjenama, svjetska proizvodnja kokičara veća je od 500.000 tona godišnje, uz sve veću potražnju, ne samo u SAD-u, koji tradicionalno troši gotovo četiri petine tih količina nego i u ostatku svijeta.
"Utrci za kokicama" ubrzano se pridružuju Indija i Kina, dvije najmnogoljudnije nacije današnjice, time kreirajući povećanje tržišta za kokice za više od 8 % godišnje, što navodi na razmišljanje o uključivanju što većeg broja hrvatskih farmera u proizvodnju kokica, budući da je naše područje klimatski istovjetno s najboljim površinama "kukuruznog pojasa" u SAD-u, gdje se i proizvodi gotovo devet desetina svjetskog kokičara.
Prednost Hrvatske je to veća jer na našim poljima ne uzgajamo GM usjeve, ni kukuruza ni soje, što uvelike limitira izvoz kokičara iz SAD-a, Argentine i Australije u EU.
Prosjek na svjetskoj razini je 3 t/ha prinosa kokičara, iako novi hibridi (primjerice i domaći, BC 513) mogu dati između 5 i 7 t/ha. Cjenovno, cijena kokičara prati dvostruku cijenu merkantilnog kukuruza na svjetskim burzama, što znači da uz manje proizvoda farmer ima višu zaradu po hektaru.
Uz adaptaciju agrotehnike sama zarada može biti i veća, napose u "kriznim" sezonama, kad takva cijena u odnosu prema cijeni merkantilnog kukuruza sigurnije vraća uložena sredstva.
Kukuruz kokičar (lat. Zea mays L. everta) specijalna je vrsta kukuruza tvrdunca, a najvjerojatnije je prvi kukuruz koji su urođenici obaju američkih kontinenata upotrijebili u svojoj prehrani, jer ga je bilo dovoljno samo ubaciti u vatru da bi zrna postala jestiva. Tragovi drevnih civilizacija Južne i Sjeverne Amerike često podrazumijevaju i klipove kukuruza kokičara, a neki arheolozi navode da su uspjeli "iskokati" kokičar stariji od 5.000 godina. Uz to, lončarija nađena u grobnicama pretkolumbovskih civilizacija u Peruu, osim što je po obliku bila namijenjena kokičanju, također je sadržavala ostatke kokica.
Zašto dolazi do stvaranja kokice? Naime, zrno kokičara ponaša se kao lonac pod tlakom - toplina pretvara vodu u paru, kojoj čvrsti omotač (perikarp) ne dopušta izlazak. Naravno, nakon što tlak preraste određenu vrijednost (gotovo 1 me gapaskal), perikarp popušta, a para gura škrob iz supke (endosperma) uokolo, formirajući pri toj eksploziji tzv. kokicu. Kokice su čvršće zbog tvrdog (tzv. staklastog) škroba, a mekše su one koje sadrže više mekog (tzv. brašnastog) škroba. Kokice se najčešće po obliku nakon rasprskavanja dijele na "gljivaste" (okrugle) i "leptiraste" (raširene), a omjer oblika selekcijom se može usmjeriti prema više jednih ili drugih oblika. Naime, "gljive" su tražene za proizvodnju pakovina tvornički ispucanih kokica s preljevima, a "leptiri" su željeni u mikrovalnim pako vinama, jer ista količina zrna ima veći volumen rasprskavanja nego "gljive". Inače, "čarobni broj" je 40 kubičnih centimetara dobivenih kokičanjem 100 g zrna kokičara, pa selekcija novih hibrida uglavnom ispunjava taj kriterij, uglavnom većim brojem "leptira" nego "gljiva". Preneseno iz Agroglasa /Priredio: prof.dr. sc. Bojan Stipešević s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku
Specifičnosti agrotehnike
Sama tehnologija uzgoja (agrotehnika) nije mnogo zahtjevnija od proizvodnje "običnog", merkantilnog, kukuruza, iako ima svojih specifičnosti. Primjerice, zbog sitnijeg, okruglijeg zrna treba prilagoditi sijaćicu i njezinu dubinu za što precizniju sjetvu, napose zbog ujednačenijeg nicanja i ravnomjernijeg sklopa. Sjetva se može obavljati i no-till sijaćicama, što je prevladavajući način sjetve kokičara i u SAD-u i u Argentini, čime su ulaganja u mehanizaciju na razini od najviše trećine ulaganja koje ima naš farmer.