U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama".

Ovaj je put Levakova sugovornica hrabra osječka djevojka Ena Šarac, čiju je bitku sa zloćudnom bolešću pratila cijela hrvatska javnost. Protekloga joj je tjedna, nakon 11 godina, konačno uklonjen zloćudni tumor mozga, pa je bila logičan izbor za Laganini. Prvo smo s Enom lakirali nokte u njezinoj obiteljskoj kući te, s mamom Biserkom, posjetili njezin razred u Ekonomskoj i upravnoj školi, gdje su Enu izgrlili i izljubili oduševljena ravnateljica Lidija Žaper, razrednica Marija Rumbočić Pezelj i kolege učenici. Potom smo Eni ispunili želju i prošetali središtem Osijeka, pri čemu su je mnogi sugrađani zaustavljali i čestitali joj na pobjedi nad tumorom. Pred Hotelom Osijek poklonili smo joj omiljeni cvijet, ružu, iz donjogradske cvjećarnice Florami, a na kraju nam je, na terasi kafića The Kavana, pokraj osječke konkatedrale, u opuštenom razgovoru otkrila "drugu stranu Ene".

Još jednom ti od srca čestitam na pobjedi protiv tumora, zbog koje te hrvatska javnost nazvala heroinom, a dobila si i nagradu "Ponos Hrvatske". Kako ti gledaš na to?

- Jednostavno, ne vidim zašto me zovu heroinom, ni zašto sam baš ja dobila tu nagradu, iako mi je draga. Što sam ja tako posebno napravila, osim što sam, nadam se, pobijedila tumor? Treba li bi ju onda dobiti svi kojima to uspije.

Uistinu si skromna. Imaš još nadimaka kojima ti izražavaju divljenje, poput "lavica", ali samu sebe u objavama na svojem Facebook profilu nazivaš šašavicom. Otkud to?

- Pa tako, to mi odgovara, jer sam šaljiva, prava pravcata šašavica. Znam se često šaliti i na račun svoje bolesti. Eto, na primjer, kada smo bili na pregledu u Bruxellesu, prozvali su me, ali su izgovorili "Ena Sarak". Zvučalo je kao “Ena sa rakom”... Upitala sam mamu: "Zašto ovdje prozivaju po dijagnozi, a ne po imenu? Je l' sad na redu Žorž S Upalom Bubrega ili tako nešto?" (smijeh)

Uh, zbilja crnjak. Otkud ti toliki optimizam i životna energija? Zavidim ti.

- Ne znam, valjda sam se takva rodila. A takva je i moja cijela obitelj s kojom živim – mama Biserka, tata i deda Đuro i baka Katica. I moji su prijatelji divni. Zato imam običaj svako jutro mami i tati skuhati kavu i čaj i napisati pisma s lijepim porukama jer ih jako volim, kao i ostale članove obitelji. Snagu mi daje i vjera u Boga. U životu nisam mnogo puta bila na misi, ali se u miru, kod kuće, svake večeri pomolim i zahvalim Bogu za sve što mi je dao.

To si činila i cijelo vrijeme borbe s tumorom?

- Da, jer mi je Bog također dao snagu da pobijedim bolest. I ne smeta mi kada me ljudi zaustavljaju i pozdravljaju na ulici, imam osjećaj da im dajem neku snagu.

Kakav ti je bio osjećaj kada smo te odveli u tvoju školu?

- Joj, prekrasan! Super su me svi dočekali. Imala sam u životu sreće s razrednicama, i u osnovnoj i u srednjoj školi. Predivne su, puno su mi pomagale i pomažu.

Jednom si, nakon silnih izostanaka u srednjoj školi zbog liječenja, morala položiti hrpu ispita u nekoliko dana. Kako je to izgledalo? Kako si uspjela?

- Pa da, položila sam 15-16 ispita u samo osam radnih dana. Škola i nastavnici izišli su mi u susret, a ja sam mnogo učila. Ono, čuj, do dva-tri ujutro i to... Nisam kampanjac, učim temeljito. Nije mi problem, bez obzira na bolest. Dok nije spremno za pet – ništa. Zato kod mene prevladavaju četvorke i petice.

Bravo. Sada te čeka žestoko učenje za polaganje državne mature. Što ćeš, uz obvezne predmete – hrvatski jezik, matematika i strani jezik – uzeti kao izborni?

- Željela bih latinski! To mi je najdraži predmet, uz povijest. Iako, svi su mi predmeti O.K.

Idemo onda, Ena, provjeriti tvoje znanje. Prevedi mi izreku "Mens sana in corpore sano".

- Joj, zvuči mi poznato, ali sad se ne mogu sjetiti što znači.

Nešto što ti je jako blisko, "U zdravom tijelu – zdrav duh".

- To je istina, iako sam ja i bolesna uvijek imala zdrav duh. Meni je omiljena izreka “Historia est magistra vitae”, što znači “Povijest je učiteljica života".

Zbog bolesti si puno izostajala iz škole. Priznaj, bi li ikada bježala iz škole, recimo, ako nisi naučila za test?

- Nikad nisam to radila, a i ne bih. U školi se uči, a i u 11 godina borbe s bolešću izostala sam iz škole ukupno četiri godine. Računale smo mama i ja.

Da, ne bi zbilja imalo smisla. Nakon položene mature planiraš li upisati neki fakultet?

- Svi mi kažu da bih sada trebala ići studirati medicinu, ali neću. Dosta sam se nagledala svega toga. Nedavno sam se malo bila razočarala. Dok sam ležala u bolnici, k meni su došli studenti pete godine medicine i počeli smo razgovarati. Ja sam im rekla koje terapije primam, a oni nisu mogli zaključiti što mi je! Ja sam ih ispitivala, a oni nisu znali odgovore. Da su oni bili prva, druga godina medicine, ne bih ništa rekla, ali oni su mjesec dana poslije trebali liječiti nekoga! Očito je da im je na fakultetu falilo prakse.

Prakse koju ti imaš... Dobro, a što bi onda studirala?

- Svi kojima kažem da bih studirala dječja prava i njihovu zaštitu odgovaraju me i upozoravaju da takvog fakulteta još nema u Hrvatskoj. A ja im kažem da imaju rok od još godinu dana da to otvore. (smijeh) Želim se baviti pravima djece, posebno bolesne djece, jer sam na vlastitoj koži osjetila da su zakinuta. Prije nego što sam se razboljela, željela sam biti učiteljica. To je bilo u prvom razredu osnovne škole, a u drugom su mi otkrili tumor.

Zašto baš učiteljica?

- Ne znam, to mi je onda djelovalo zanimljivo i to je lijep posao. Sada se jedino hoću baviti dječjim pravima. I, naravno, objaviti knjigu. U njoj će biti objavljeni dnevnici koje sam vodila cijelo vrijeme, a zvat će se "Kroz pakao s osmijehom". Imam već izdavača, a knjiga će, eto, imati sretan kraj. Još ga moram napisati, ali završit ću ju također s osmijehom.

Naslov ne treba posebno objašnjavati. Jesi imala neki književni uzor?

- Zbog problema s vidom nisam mogla puno čitati, no u pamćenju mi je ostao "Mali princ". Krasna knjiga. Od onoga što sam imala za lektiru nisam voljela čitati basne. Priče su u redu, ali nije mi se sviđalo pisati o njima, koje su pouke... Životinje su mi, inače, super, posebno neke.

I ti sigurno voliš pse, zar ne?

- O, da! U slobodno se vrijeme rado igram i s našim kućnim ljubimcem, maltezericom Becky. Ima godinu i pol, a obožava banane, za razliku od mene. Psi su mi, inače, najdraže životinje, ali zanimljive su mi, recimo, i ptice. Osobito papige, i to are. Valjda zato što su šarene i znaju pričati. (smijeh)

Dakle, ako netko želi, smije ti pokloniti papigu?

- Joj, ne znam baš, mislim da bi se Beckyca bojala. Čim malo ojačam, planiram ju šetati, za početak ovdje, po susjedstvu. No najljepše bi mi bilo šetati je po Promenadi. Tamo mi je jako lijepo, a do danas dugo nisam bila.

Dugo nisi bila i bez bolničke hrane. Što najviše voliš jesti?

- Najviše volim jesti hobotnicu, i to ispod peke. Volim i druge morske plodove, školjke, lignje, dagnje, morsku ribu i slično. Fiš, čobanac i riječna riba baš mi nisu fini, a uopće ne volim kulen, kobasicu, slaninu... Od mesa mogu još puretinu i piletinu. Ništa suhomesnato i masno.

Da? Tko te naučio jesti takvu hranu?

- Nitko, tako je, jednostavno, ispalo. Probala sam jesti to sve, ali ne valja mi. Ispalo je zapravo dobro jer to i ne smijem jesti zbog dijabetesa. Možda je to zato što jako volim more. Nemam nikoga na moru, tako je oduvijek. Povrće mi je sve jako ukusno, a od voća najdraže su mi trešnje.

Pa ti kao da si rođena Dalmatinka, a ne Slavonka! (smijeh) Dakle, ne bi ti bio problem iz Osijeka odseliti se na Jadran?

- Hmmm... Velika mi je želja živjeti na moru, ali ne mogu se odvojiti od Osijeka. Da se Osijek nalazi na moru, bilo bi idealno. Drava je u redu, ali ne može zamijeniti more. I još da mi je ploviti čamcem po moru, jooooj... Jednom sam to radila. Preklani sam bila u Puli i vozili smo se malom barkom s prijateljima po otvorenom moru. Ja sam sjedila na prednjem dijelu, mama me držala za ruku, a valovi su nas prskali. Uživala sam ko nikada!

Tvoja sam potpuna suprotnost po izboru hrane i uopće ne volim morske plodove. Otkrij, kako bi me uvjerila da ih ipak počnem jesti?

- Pa, priredila bih ti hobotnicu ispod peke. Zaljubio bi se u to jelo, sto posto. (smijeh)

Ti znaš nešto kuhati?

- Uh, znam gotovo sve. Jako mi je to zanimljivo i posljednja četiri mjeseca, na primjer, kuham samo ja. Ne dam mami ni ikome drugome. Kuham dva ručka svaki dan, sebi dijabetički, a ostalima redoviti.

Onda moraš konzumirati i pića za dijabetičare?

- Moram piti moj voćni pripravak za dijabetičare, a da smijem, pila bih Schweppes. Da sad s tobom pijem kavu, naručila bih Dolce Gusto, i to cappuccino. No ne smijem piti ništa gazirano, a i s kavom moram biti oprezna. Nikada u životu nisam kušala alkohol niti imam želju.

Čuo sam gotovo nevjerojatnu stvar - da u životu nikada nisi izgovorila ni jednu psovku.

- Točno. Nije se dogodilo ni da sam se, primjerice, udarila i opsovala nešto u ljutnji. Ljudi su mi čak nudili po 1000 kuna da opsujem bilo što, da me čuju, ali sam uvijek odbijala. Psovke su ružne i nepotrebne, posebno na televiziji.

Zbog problema s vidom, od svih lijekova i operacija, rijetko gledaš televiziju. Kada to ipak činiš, što gledaš?

- Jako volim gledati humoristične serije, i to najviše "Dva i pol muškarca". Kažu da je to "muška" serija, ali meni je baš šaljiva i zanimljiva. Sapunice su mi, recimo, bez veze, ne gledam ni sada popularnog "Sulejmana". Možda nekad pogledam seriju "Ruža vjetrova". Možda baš zbog toga što je ruža u naslovu. (smijeh)

Kada bi ti netko rekao: “Evo, biraj što želiš dobiti za rođendan”, što bi izabrala? Mama tvrdi da nemaš nikakvih materijalnih želja.

- Pa i nemam! Lijepo je dobiti poklon, ali radije volim dati drugima. Nekidan mi je baka dala 400 kuna, a ja sam taj novac odmah dala mami i zamolila ju da ih uplati jednoj bolesnoj djevojčici iz Zagreba.

Hm, a neki auto? Bicikl? Motor?

- Nisam neki ljubitelj tih stvari. Bilo bi lijepo jednog dana položiti vozački ispit i mislim da bih bila dobar vozač, ali ne privlači me ni jedna marka auta, kao ni bicikli ni motori. Volim puno šetati. Uskoro ću se upisati u teretanu, zbog trake za trčanje. Kada ojačam, onda ću trčati po prirodi.

Uz trčanje, imaš li još neki omiljeni sport? Kod tebe u kući vidio sam kalendar NK Osijek.

- Ah, to je tatin. Navijam za NK Osijek, no baš ne pratim nogomet. Više mi se sviđa rukomet. On mi je dinamičan i energičan. Ni jedan rukometaš nije mi glavni, jer ako nisu svi dobri kao tim, onda ne vrijedi dobar pojedinac. Ipak, nedavno sam upoznala izbornika hrvatske reprezentacije Slavka Golužu. Privlače me i ekstremni sportovi, kao što su bungee jumping i padobranstvo. To mi je velika želja, ali još ne smijem. Jednom, dok sam bila bolesna, mami sam u šali rekla: "Idem skočiti s bungeejem, možda mi tumor izleti iz glave". Sada ću moći skočiti bez njega. (smijeh)

Uh, opet crnjak. Za takve aktivnosti treba ti i sportska odjeća i obuća, zar ne?

- Pa da. Ja sam više sportski tip. Oduvijek nosim trenirke i patike, puno su mi udobnije. I to nikakve markirane. Nikada nisam htjela cipele. Čak smo išli posuditi cipele koje sam nosila kada sam se krizmala.

Koliko paziš da ti šminka ili nakit budu usklađeni s odjećom i obućom?

- Ne volim se baš šminkati, a od nakita nosim samo narukvicu koju mi je baka poklonila. Zato mi se jako sviđaju ručni satovi. Nema posebnog razloga, samo su mi cool. Ima različitih dizajna koji su mi lijepi, a najviše bih voljela imati neki s tirkiznom narukvicom. (smijeh) To mi je najdraža boja. Uz taj sat – tirkizni lak za nokte.

Očito opet referenca na boju mora. Lakiraš nokte?

- Obožavam lakove za nokte! Sviđa mi se što ih ima toliko raznih boja, a sviđa mi se i taj miris. Imam veliku kolekciju lakova za nokte, gotovo njih 270, i – svi su različiti. Ako su dva iste boje, nisu iste vrste.

Da sam znao, umjesto ruže donio bih ti lak za nokte...

- Ne, ne, i ovo je super! Ruža mi je najdraži cvijet. Još jednom hvala što ste mi ju poklonili. Jednog bih dana voljela imati kuću s ružičnjakom punu figurica anđela.

Da, vidio sam da imaš mnogo figurica anđela. Je li bolest razlog što si ih počela skupljati?

- Zapravo, da. Prvog mi je anđela poklonila baka, a poslije su mi ih ljudi nastavili poklanjati. Čak su mi ih slali i poštom. Jako su mi dragi ti anđeli.

Vjerujem. A što si skupljala dok si bila dijete?

- Naravno, Barbike! Neke još uvijek imam, a druge sam podijelila kada sam odrasla.

Kada bi mogla birati neku facu, koji bi glazbenik nastupio na tvojem vjenčanju?

- Tony Cetinski, naravno! Draga mi je takva pop-rock glazba, klasika baš i ne, a uopće mi se ne sviđaju narodnjaci. Ipak, slušam isključivo Tonyja. Imam sve njegove albume.

Imaš li sluha? Planiraš li javno pjevati ili nešto svirati?

- Ne zanima me to baš, ali naravno da bih snimila duet s Tonyjem. Može i ona jedna pjesma s Ninom Badrić. Nju nisam upoznala, a voljela bih.

Znaš li pjesmu "Ena" skupine Haustor?

- Znam. Mislite, zbog imena? Nije mi sad to nešto posebno, iako mi pjesma nije loša.

Imaš neki osobit razlog što se potpisuješ kao Eny?

-Ne, samo fora. To mi je tako palo na pameti i sada se tako zovem i na Fejsu. Sjećam se, na ovoj majici koju ste i vi odjenuli potpisala sam se s “Eny”, a njih smo radili za jedan koncert u Zagrebu, u klubu Roko. Tamo su se humanitarno prodavale te majice pa smo kod susjede napravili radnu akciju. Ja sam se potpisivala na svih 250 majica, a moji su peglali. (smijeh)

Izvukla si se. (smijeh) Koliko si uopće uspjela razgledati gradove, Bruxelles i Muenchen, gdje si bila u bolnicama?

- Bruxelles baš i ne, ali uspjela sam prošetati Muenchenom. Predivan je, jedino mi se baš ne sviđa njemački jezik. Zato sam s doktorima bez problema razgovarala na engleskom, posebno kad je bila frka. Nisam ni sama znala da ga toliko znam. (smijeh)

Osim zbog liječenja do sada nisi stigla baš puno putovati. Postoji li neka zemlja koju bi voljela vidjeti?

- Ne znam... Možda Grčku.

Grčku?! Voliš latinski jezik, a ti bi u Grčku?!

- Pa da, to je zanimljivo. Vjerojatno također zbog toga što je tamo toplo i ima more.

Iskreno, koju svoju osobinu smatraš najboljom, a koju najgorom?

- Ne znam. Mislim da je dobro što sam tako nesebična, a najgora... Mama misli da nije dobro da sam tako tvrdoglava i uporna, najviše jer sam jednom doktora natjerala da mi "naživo" operira, odnosno reže upaljeno meso u koje mi je urastao nokat. Prije toga su se mjesec dana liječnici dogovarali kad će mi to operirati i koliko će mi anestezije dati jer imam trombocitopeniju. Na kraju smo otišli tom kirurgu i rekla sam da ne idem dok mi to ne riješi. Iako me jako boljelo, viknula sam doktoru: "Divkoviću, reži!", zagrizla ručnik i izdržala operaciju. Ne bih ni za što promijenila tu svoju tvrdoglavost i upornost. I te osobine su zaslužne što više nemam tumor.

Javnosti je poznato da si tumor nazivala podstanarom. Razlog?

- Tako mi je bilo lakše to podnositi. Uvijek sam vjerovala da ću uspjeti. Naravno, sad mi je puno ljepše živjeti samoj, bez "podstanara". (smijeh) Jedino mi je već malo muka od liječnika i bolnica, ali dalje ću liječenje podnositi puno lakše. Posebno jer se ne plašim igle.

Ne bojim se, ali ipak malo zazirem od igle. Kako bi me uvjerila da ju trebam doživljavati normalno?

- Meni je čudno da netko uopće zazire od igle... Jednostavno, smirila bih te i rekla: “Nije to ništa”.

Lijepo. Zauzvrat, ja ću tebe, recimo, držati za ruku kad budeš bila kod zubara.

- Ne treba, ne bojim se ni zubara! Možda zato što imam jako dobre zube i do prije nekoliko godina uopće nisam trebala ići zubaru. Jednom sam mislila da me bolio zub i tražila sam da mi ga zubar popravi. Zapravo su me boljele desni i zub je bio zdrav pa mi ga je bez veze radio. No bila sam znatiželjna kako to izgleda.

Mnogi su bili podrška i pomoć tebi. Čiji te postupak ili potez najviše ganuo?

- Ma, svi su toliko divni da mi je nemoguće ikoga izdvojiti. Bilo je tu puno donacija i humanitarnih koncerata, poziva, poruka, svega. Hvala svima još jednom. Možda su mi najdraže bile poruke koje sam dobivala na mobitel ili Facebook profil.

Koje je tvoje mišljenje o Facebooku? Narušava li on privatnost?

- Ovisi na koji se način njime služiš. U mojem je slučaju pomogao. Na Fejsu imam oko 1600 prijatelja, s tim što nikada u životu nisam poslala zahtjev za prijateljstvo. Uvijek su slali meni, a ja sam sve prihvatila. Bilo bi fora okupiti sve te prijatelje na jednom mjestu uživo. Može i negdje na moru. (smijeh)

Više puta si izjavila da ti je laptop, dok si bila nepokretna, bio svojevrstan prozor u svijet. Koji bi laptop voljela imati?

- Da, laptop bi mi jako falio. On je uvijek bio moja virtualna veza sa svijetom. Nije mi važno da bude neki super laptop. Neka normalno radi i ima dobru internetsku vezu.

Dobro, ali kada bi dobila neki veliki novac na lotu, na što bi ga utrošila?

- Pomogla bih obitelji i prijateljima, ali ponajprije bolesnoj djeci.

Mnoge si fascinirala svojom dobrotom i hrabrošću kada si, iako i sama u teškom stanju, nedavno javnosti poručila da prikupljeni novac daju drugoj teško oboljeloj djevojčici Nori Šitum umjesto tebi. Nije li te bilo strah za vlastiti život?

- Nori su bili u pitanju dani pa joj je pomoć bila potrebnija. Ja sam uvijek vjerovala da će sve ovo moje završiti dobro. Željela bih da se jednoga dana, uskoro, nađemo nas tri – Nora, Stephanie Milda, još jedna oboljela djevojčica, i ja. Nedavno sam se čula s Norom, a sada sam čula da je jako loše. Nadam se da će ipak sve biti u redu s njom.

Kada bi te, kao na izboru za Miss svijeta, pitali za želju za koju bi voljela da se ispuni, što bi to bilo?

- Prije svega - da nema više bolesnih.

Ena, moram priznati da si zbilja nevjerojatna cura i da mi je čast što sam te upoznao i intervjuirao. Kako je bilo tebi? Koga bi mi od Osječanki ili Osječana preporučila za buduće sugovornike u Laganiniju?

- Meni je bilo super! Zabavilo me fotkanje i odlično mi je što sam konačno pričala o puno drugih stvari osim o bolesti. Za sugovornike bih vam preporučila tvoje kolege novinare, Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza. Divni ljudi, ne samo jer grade školu u Africi. Super su prema meni.

Hvala ti. Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvoli.

- Može! Naravno: Koji je tvoj najdraži pjevač?

Uuuu, smijem li odgovoriti išta drugo nego Tony Cetinski?

- Ne smiješ, naravno. Samo Tony! (smijeh)