ROBERT SELIGMAN: NEPOZNATA STRANA GOMBAČA, GURMANA, "ČERNOBILSKOG DJETETA", NESUĐENOG EKONOMISTA I NOGOMETAŠA, OVISNIKA O KAVI I PES-U, TE OBOŽAVATELJA OSIJEKA I TVRĐE
Vezani članci
SNJEŽANA BARABAŠ SERŠIĆ, NEPOZNATA STRANA SREDNJOŠKOLSKE NASTAVNICE, INŽENJERKE MATEMATIKE I INFORMATIKE, SKUPLJAČICE ŠKOLJKI, LJUBITELJICE KUHANJA, TE NESUĐENE LIJEČNICE I PIJANISTICE
MARTA NIKOLIN - NEPOZNATA STRANA PJEVAČICE, UČITELJICE, BIVŠE VIOLONČELISTICE TE NESUĐENE MESARICE, STJUARDESE I BUBNJARICE
LAGANINI: GRGUR MARKO IVANKOVIĆ
U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim “facama”. Ovaj put "konj s hvataljkama" Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.
Ovoga mjeseca počinje niz međunarodnih gimnastičkih natjecanja pa je red došao na Roberta Seligmana, poznatog i višestruko nagrađivanog osječkog gimnastičara. Prvo smo se malo vrtjeli na "njegovom" konju s hvataljkama i visjeli naopačke u Sokolskom domu, zatim nas je Robert kao konobar posluživao produženom kavom s mlijekom u svojem omiljenom kafiću Nox, potom smo se zavlačili u skrivene kutke Tvrđe, a na kraju smo hvataljke stavili pravom konju, točnije, kobili Santi, u Konjičkom klubu Osijek. Prije nego što se vratio žestokim pripremama, u opuštenom nam je razgovoru otkrio "drugu stranu Robija".
Imaš međunarodno ime i prezime, pa tako tvoje imenjake na Fejsu nalazim u Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u... Kakvo je tvoje podrijetlo?
- Njemačko, i to iz blizine Hannovera. Otamo su se moji preci doselili ovamo. Moji djed, otac i ja rodili smo se u Osijeku, ali u Hannoveru imam tetku, a drugi je dio familije u Grazu. Dakle, raspoređeni su po Njemačkoj i Austriji. U Hrvatskoj smo jedini Seligmani tatina i stričeva obitelj, još jedan rođak u Pirovcu i – to je to.
Idemo onda ovako: Guten Tag, Herr Seligman. Was ist los? Wie geht's?
- Jooooj, minimalno znam njemački, učio sam ga samo u srednjoj školi... Sad si me malo zbunio, ali dosta sam te razumio. Odgovorio bih da sam dobro. Ich bin gut. (smijeh)
Hajde, eto ti dvojka... (smijeh) Čekaj, tvoji su rođaci u Hannoveru i okolici, a ti, koliko sam čuo, veliki si navijač Bayerna iz Muenchena?! Otkud onda to?
- Pa, otac je oduvijek navijao za Bayern i onda je zarazio i mene. Od malih nogu sam valjda zbog njega toliko i zavolio nogomet. To je možda malo čudno za nekoga tko se bavi individualnim, bazičnim sportom kao što je gimnastika, ali eto... Ipak, nogomet je bila ljubav na prvi pogled, a gimnastika je došla tek poslije.
Rođen si na Međunarodni praznik rada, 1. svibnja. Osjeti li se to u tvojem karakteru?
- Da, ja sam neradno dijete. (smijeh) Ma ne, oni koji me znaju cijeli život kažu da sam vrijedan. Bar što se tiče treninga. To drugi kažu, ja sam o sebi ne mogu govoriti. Discipliniran jesam, možda je to i ta njemačka crta. Znam ciljeve u svojem životu i do sada sam ih sve uspio ostvariti. Neki kažu da sam i prerigorozan prema samom sebi, ali za sada nisam kiksao. Jedino što volim puno spavati.
Priznaj, organiziraš li ikada rođendanske proslave ili se samo "ušlepaš" na prvomajske roštilje? (smijeh)
- Ha-ha... Ma, uvijek organiziram pravu rođendansku proslavu. Kad sam bio mlađi, cijela je familija dolazila na ručak pa nisam dugo osjetio čar toga 1. maja. U posljednjih sam nekoliko godina uvijek okupljao najbliže prijatelje i kumove, prvo na kumovoj vikendici, a poslije u kući u Vatrogasnom naselju, u kojoj živimo cura i ja. Zanimljivo, preselili smo se baš 1. svibnja, prošle godine. Sad ću zapamtiti taj datum. (smijeh) Inače, Seligmani u Tvrđi žive već 300 godina, gotovo otkad ona postoji u današnjem obliku. Stari, pravi Essekeri.
Ako jeste, znaš li onda išta esekerskog?
- Pa, ono malo, klasika, što stari Osječani koriste – ajnfort, ajnpren-juha, frtalj i to.
A reci mi - hoćeš li ikada postati član gombalačkog društva Osijek?
- Navlačiš me, ha? Pa ja to zapravo već jesam! "Gombalačko" je nekadašnji izraz za gimnastičko društvo u Osijeku, koje je postojalo, mislim, u 19. stoljeću. Klub čiji sam član, Gimnastičko društvo Osijek-Žito, zapravo je nasljednik tog društva.
Vidi ga kako zna, svaka čast. Dakle, ti si gombač. (smijeh) A kako te inače zovu?
- Većina me ljudi zove nadimkom Robi, a oni koji me znaju cijeli život - Robo. Nije skraćeno ni od Robocop ni od robot, već samo od imena. (smijeh)
A kako su te kolege učenici zvali kada si stalno kasnio u srednju školu?
- Joj, i to znaš... (smijeh) U prvi sam razred krenuo u II. gimnaziju (jezičnu), ovdje u Tvrđi, gdje sam i živio. No, roditelji su brzo izludjeli s mojim kašnjenjem. Živio sam na minutu hoda od škole, ali svakodnevno sam kasnio na prvi sat! To je bilo nevjerojatno – živio sam tako blizu, a uvijek sam kasnio! Ubrzo sam počeo puno putovati zbog gimnastičkih natjecanja i prebacio sam se u I. gimnaziju (opću), u sportski razred. Tamo su imali više razumijevanja za mene pa moram javno zahvaliti tadašnjem ravnatelju i nastavnicima. Primjerice, samo u četvrtom razredu, kada sam bio četvrti u Europi, deveti na svijetu, išao na devet-deset svjetskih kupova godišnje, izostao sam jako, jako puno. Gotovo cijelo jedno polugodište. Ne znam koliko to smijem reći, ali tada sam imao čak 688 opravdanih sati.
A kakav si bio učenik?
- Bio sam dobar učenik, uglavnom sam prolazio sa tri, a maturirao sa četiri. Većinu testova i ispita polagao sam naknadno, po cjelinama, učeći na putovanjima.
A koliko si, na primjer, imao iz tjelesnog?
- E, pa tjelesni nismo imali jer smo bili sportski razred. (smijeh)
Dobra fora... Onda na tjelesnom nisi čak igrao ni nogomet. Oni koji su te vidjeli kako igraš kažu da si odličan. Kako to da ipak nisi postao nogometaš?
- Vidiš, to je čudno, jer nogomet stvarno jako volim i jer sam, bez lažne skromnosti, jako dobar nogometaš. To mi kažu mnogi koji se kuže u nogoš. Nisam nikada pokušao nigdje trenirati, osim malo na igralištu Elektre, ali i to zbog starijeg brata i jer mi je bilo blizu kuće u Tvrđi. Zato sam jako volio malonogometne turnire, a moja ekipa i ja osvojili smo sve važnije u Osijeku – Ljetko, Zimko... Imali smo zbilja jaku ekipu, sastavljenu od samih sportaša.
Dakle, imali ste pravi "Dream Team"?
- Pa na nekoliko turnira baš smo se tako i zvali! To je bio točan naziv. Na golu nam je bio rukometni golman, obrana i vezni red bili su nam sklopljeni od džudaša i gimnastičara, a u napadu su igrali odlični nogometaši, Aljoša Vojnović, bivši nogometaš NK Osijek, i Mario Meter, koji i danas odlično igra mali nogomet u ligi, u Malonogometnom klubu Osijek. Ja sam uvijek volio igrati obranu, odnosno miks obrane i veznog reda. Volim imati pregled igre i dijeliti lopte. Lako je bilo s njima osvajati.
Lako tako, da... A da složiš takvu ekipu na nekoj računalnoj igrici?
- Mogao bih, da. Najdraže mi je igrati nogometne igrice, konkretno Pro Evolution Soccer, skraćeno PES. Nema posebnog razloga. Ne kužim se pretjerano u tehnologiju i ne privlači me, ali su kumovi i prijatelji uvijek na raznim druženjima na PlayStationu igrali PES pa sam se i ja navukao. Najviše volim igrati protiv kuma Tome. Kada pobijedim njega, kao da sam pobijedio, ne znam, Ronalda. (smijeh)
Priznaj – koliko si noći izgubio na igranje PES-a?
- Joj, kao mlađi znali smo baš kum i ja igrati PES do tri-četiri ujutro. No, nikada zbog toga nije trpio trening. To se događalo samo u vrijeme ljetnog odmora.
Dobro si se izvukao. A koliko si noći izgubio na - kafiće?
- Misliš, kao konobar ili u izlascima? Kao klinac, dok još nisam počeo tako jako trenirati, konobario sam u noćnom klubu Sound, a poslije sam imao i svoj kafić u Antunovcu. Zvao se Vitez jer je bio na igralištu nogometnog kluba koji se tako zvao. To je sada iza mene, ali bilo je to lijepo razdoblje mog života. Stekao sam puno iskustva i upoznao puno ljudi. Naučio sam cijeniti novac i svaku kunu, naučio se odgovornosti i komunikaciji s ljudima, poštovati starije. No, nikada ne bih otvorio noćni klub jer znam koji tu sve mogu biti problemi.
Jesi li kao konobar uspio steći dodatnu zaradu, mimo plaće?
- Ma ne, bio sam premlad, naivan i nedovoljno iskusan. Čak mi se znalo dogoditi da budem u minusu nakon radnog vremena. Danas bih znao bolje, ali ne da mi se više.
Otkrij nam bar neke konobarske trikove za povećanje zarade.
- Hm, reći ću samo – manje je više. Pa sad protumači što to treba značiti. (smijeh) Na svakom se piću može dobro zaraditi ako si vješt.
Vjerujem da možeš skužiti kada ti drugi konobari pokušaju podvaliti nešto.
- Meni ne, ali inače se to često događa. Mali savjet: pogotovo se treba paziti u noćnom životu, tada u čaši ima više leda nego cuge.
Kao što ti paziš u noćnom životu? (smijeh)
- Kojem noćnom životu? Rijetko izlazim, isključivo ljeti, kada imam neku pauzu, i u prosincu, u vrijeme blagdana. To je sve. I tada pijem samo sokove jer sam sportaš.
Nanese li te nekad put na “cajke”?
- Pa, privatno slušam Otvoreni, a ne Narodni radio. (smijeh) Iako ne neku posebnu vrstu glazbe. Na žalost, 90 posto lokala, jer nema drugog izbora, to mora puštati, pa se nekada s društvom zateknem u takvom okruženju. No, nisam ljubitelj.
To mogu povjerovati, ali teško mi je vjerovati da nikada tijekom izlaska ne piješ alkohol.
- Dobro, ponekad se, čak i u sezoni, omakne dobro vino, budući da jesam mlad, ali mogu reći da sam već gurman. Tu su na mene utjecali roditelji. Jako me vesele fine večere i razna jela. Kada sam putovao po cijelom svijetu, isprobavao sam različite kuhinje – od Koreje, gdje je sve iznimno ljuto, do Japana i Kine. Shvatio sam da ono što nama u Europi "prodaju" pod kinesku kuhinju nema veze s pravom situacijom.
I, što si posebno zapamtio?
- Uh, Koreju! Ta ljutina svakog, baš svakog jela, pa čak i juhe... Zbilja je nevjerojatno kako ti ljudi tamo to prežive. Njihova je hrana stoput ljuća od čobanca i fiša, od svega što sam ikada probao. S druge strane, jako mi paše kineska hrana, koja je i zdrava. I u Japanu mi je bilo jako fino. Oni nemaju kruha, tu je sve riža, meso, riba, razni škampi, super.
A njemačka ili hrvatska kuhinja?
- Njemačka kuhinja nije baš sjajna, imaju puno krumpira i sve im je slatko. Hrvatska ima odličnu kuhinju! Obožavam fiš, čobanac, razne ribe, i morske i riječne, slavonske specijalitete poput kulena i kobasice, sve. Volim pojesti i pečenu ribu, osobito kada smo ju tata i ja znali upecati. U slobodno vrijeme nekada znam pecati, to me smiruje, no ne mogu se pohvaliti baš nekim velikim ulovima.
Pa što onda ne voliš jesti?
- Što je najgore – volim jesti sve. Baš sve! Što god sam ikada u životu probao od hrane, sve volim. Od onih slanih inćuna, koje neki ljudi mrze, do onih sirovih priljepaka koje pronađeš u moru... Baš sve.
Nevjerojatno. Kako se onda boriš s debljanjem i kilogramima?
- Joj, teško! Cijelu karijeru imam problema s kilama, pogotovo što svi znaju da volim jesti i stalno me nečim nude. Za konja s hvataljkama kažu da je možda i najteža gimnastička disciplina, jer je sva težina tijela na rukama. Nije normalno hodati na rukama, već na nogama. (smijeh) A ja tih 45-50 sekundi moram hodati na rukama, vrtjeti se i to, pa ja svaku dobivenu kilu osjetim na težini i zglobovima. Idealna težina mi je oko 70 kila, ali znam varirati i do 75. Kada sam u top-formi, onda imam 68. No, to nije često. (smijeh) Srećom da još i ne kuham.
Uopće ne kuhaš?!
- Zanimljivo, ne. Znam ono osnovno, ispeći jaje i to, ali ne kuham. To prepuštam curi.
Pa bar kavu ili čaj, ako ništa drugo?
- Dobro, to... Zato popijem dvije-tri šalice kave dnevno, najčešće espresso s mlijekom. Redovito jedan ujutro, a drugi oko jedan-dva sata poslijepodne, nakon prijepodnevnog treninga. Iako ne znam koliko je to porok, jer stručnjaci kažu da je u malim količinama, šalicu-dvije kave dnevno dobro popiti. Jedino ne volim tursku kavu, zbog onog soca.
Je li te kava držala budnim dok si studirao ekonomiju?
- Baš moramo o tome? (smijeh) Dobro... Da, upisao sam ekonomiju i položio ukupno, valjda, tri ispita. Mislim, engleski, informatiku i još jedan, neki ekonomski.
Bi li znao objasniti razliku između mikroekonomije i makroekonomije? (smijeh)
- Iskreno, ne. Znam da je makro nešto veliko, a mikro nešto malo, ha-ha... Logično bih možda znao, ali pravu definiciju ne.
Zašto si prekinuo studij?
- Hoćeš iskreno ili da te muljam? Pa, kada god sam prešao prag fakulteta i ušao u zgradu, uhvatila bi me temperatura, preznojio bih se, cijela bi mi majica bila mokra... Shvatio sam da to nije za mene, ni taj ni bilo koji drugi fakultet, i odlučio sam upisati školu za gimnastičkog trenera. Tu sam pri kraju, jer nakon karijere želim ostati u gimnastici, posebno jer su najavili dograditi i proširiti Sokolski dom prema originalnom nacrtu.
Onda procijeni, koliko bi ti vremena trebalo da mene, kao veterana koji se nikada nije bavio gimnastikom, naučiš da bar solidno odradim vježbu na konju s hvataljkama? (smijeh)
- Ne želim ti lagati. Ne bih ti dao ni jedan posto šanse. Mogao bi možda napraviti nekoliko osnovnih elemenata, koje rade početnici, djeca od šest-sedam godina, ali baš pravu vježbu – ne. Eto, mogao bi naučiti neki preskok ili napraviti možda salto. Iako, priznajem, solidno si se držao dok smo se fotkali.
Nakon fotkanja na konju s hvataljkama ruke su mi ostale bijele. Od čega?
- Od bijelog praha, što je zapravo magnezijev karbonat. On se koristi i u dizanju utega, u atletici. On isušuje ruke, da se ne bi klizile na spravi tijekom vježbe. Mnogi misle da je to kreda ili brašno, ali neka se ne zeznu, jer su oni vrlo skliski. Kreda je jako masna.
I, kakvog je okusa magnezijev karbonat? Sigurno si ga probao. (smijeh)
- Naravno! Kao klinci morali smo ga probati, a treneri su nam dopustili jer je bezopasan. Jako je suh i nije fin.
Iskreno, koliko su ti ruke oštećene od silnog vježbanja i tog bijelog praha?
- Pa, evo, mo'š vidjeti kako izgledaju... Sada nisu bile na turpijanju, ali svaki drugi-treći dan se dlanovi moraju isturpijati jer se prave žuljevi. Kao što nogometaši imaju problema s nogama i idu pedikeru, mi moramo paziti na ruke.
Dakle, ideš redovito nekamo na manikuru ili...? Ili ti to radi cura? (smijeh)
- Ma, nee, ja sam sebi manikiram i sređujem ruke. Ja sam pravi muškarac, ha-ha...
Za potrebe fotkanja otfurali smo te i na hipodrom, gdje je isplivala jedna zanimljiva činjenica. Hoćeš ljudima reći – koja?
- Pa, valjda to da se malo bojim velikih životinja, pa tako i konja. Eto, na gimnastičkom konju s hvataljkama osvajam medalje, a pokazalo se da mi nije lagodno kraj pravih konja. Već desetak godina imao sam ideju napraviti ovakvu neku fotku s pravim konjem, no vi ste to prvi realizirali. Tako velika životinja u blizini... Nije mi uopće bilo ugodno. Iako, konji su plemenite i lijepe životinje, pametne, pokazalo se, i mirne, ali opet... Možda bih se naviknuo, kad bih se više družio s njima.
Pretpostavljam da ti je najdraža pjesma "Ja se konja bojim"? (smijeh)
- Ha-ha, dobra fora... Da, to je nekada bio hit, dobra je pjesma, dugo ju nisam čuo.
Bi li se usudio zapravo staviti hvataljke na sedlo konja i podignuti se na njima?
- Uh, priznajem da ne bih. Možda tek nakon nekog vremena. Ne bih ni jahao. Što se tiče prijevoznih sredstava, radije ću se držati bicikla ili auta.
Zanimljivo je da, premda si ljubitelj Njemačke, voziš – talijanski auto, Alfu Romeo. Zašto?
- Sasvim slučajno, bio je polovan i povoljan. Alfa je sportski auto, ja sam sportaš pa eto... (smijeh) Dobro mi pristaje, volim ga, ali da je čisto moj izbor, jedini pravi automobili su njemački – Mercedes, BMW i Audi, možda i Volkswagen. Oni su najbolji, kao i Bayern. Njega najviše pratim, ali redovito i stalno i sve nogometne lige.
Prelagano pitanje bilo bi tko su trenutačno vodeći klubovi. Zato mi reci – koji su klubovi trenutačno drugi i treći u svim "ligama petice" i Hrvatskoj nogometnoj ligi?
- Uh, da vidimo... U engleskoj ligi drugi je Manchester City, a treći Chelsea. U Španjolskoj drugi je Atletico Madrid, a treći Real Madrid. U talijanskoj ligi drugi je Napoli, a treći AC Milan, koji je ovog kola skočio. Znam i za Francusku – tamo je drugi Lyon, a treći Olympique Marseille. U Njemačkoj Bayern je, naravno, prvi i neprijeporan, slijedi ga Borussia Dortmund, a treći... mislim da je Eintracht. HNL slabo pratim, ali znam da je Dinamo prvi, Hajduk drugi, a mislim da je Rijeka treća.
Idemo odmah provjeriti... Fulao si nekoliko stvari. Francusku i Španjolsku si potpuno pogodio, no u Engleskoj je treći Tottenham, u Njemačkoj Bayer, u Italiji Lazio, a u Hrvatskoj – Lokomotiva.
- Daj, nemoj me zezati?! Da, više znam ta prva i druga mjesta. Dobro si me uhvatio, morat ću više paziti. (smijeh)
Ako već tako pasionirano pratiš nogometne lige i rezultate, koristiš li bar to za dodatne prihode?
- Misliš, kladionice? Ma ne radim to, ne zanima me. U gimnastici nema velike zarade, ali se može živjeti ako si, kao ja, u kategoriji vrhunskih sportaša. To mi je dovoljno.
Nije ti žao što se ne baviš nogometom, ako ništa, bar zbog zarade?
- Nogometom bih se, recimo, mnogo bolje i više financijski osigurao. No, to nije najvažnije. Najveće bogatstvo tih natjecanja su – putovanja. Obišao sam stvarno puno zemalja i bio na svim kontinentima. Bio sam svuda... I to ne dan-dva, nego po tjedan-dva, mjesec dana. Tako sam dobro upoznao život u drugim zemljama i mogu reći – mi nismo ni svjesni kako dobro živimo! Stalno nešto kukamo i žalimo se, a ni vani nije bajno. Tamo možda žive bolje financijski, ali oni rade od 9 ujutro do 9 navečer, nemaju vremena ni za djecu, prijatelje, društvo... Ni za što.
Koja te se zemlja posebno dojmila?
- Japan! Da mi u Hrvatskoj i Europi imamo pet posto te kulture, poniznosti, skromnosti i pozitivnosti, bili bismo fantastični ljudi. Veseli, susretljivi i nasmijani. Ali, ako želite izdvojiti novac samo za jedno putovanje u životu na koje morate otići, to je New York. On je zbilja poseban, nešto što se ne može ispričati.
Izaberi onda jedan grad ili zemlju u kojoj bi živio.
- Samo Osijek! Ne podilazim. Obožavam Osijek i želim ostati živjeti ovdje. I kada sam imao mogućnosti ostati u drugim gradovima i zemljama, nisam ni pomišljao. Koliko god to stereotipno zvuči, ne mogu bez Osijeka. To je idealan grad za obiteljski život. Ne mogu ni bez Tvrđe. Tu sam odrastao i znam sve njezine skrivene kutke jer smo se kao klinci zavlačili u podrume, igrali nogoš na Trgu Svetog Trojstva, verali se po Bastionu, pravili "sklombe", jeli ringlove pa imali poslije svakakve pojave, ha-ha... Zato tamo dolazim bar jednom dnevno, kada sam u Osijeku.
Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.
- Hmmm... Glas Slavonije ili Jutarnji list? (smijeh)
He-he... Znaš odgovor.
- Znam, ali morao sam te pitati.
Tomislav LEVAK
"Černobilska" generacija hrvatske gimnastike
Ta 1986. vrlo je plodonosna za hrvatsku gimnastiku jer ste tada rođeni ti, Tomislav Marković, Filip Ude, Brez... Objasni, ako znaš, što je bilo tako specifično te godine?
- Katastrofa u nuklearnoj elektrani Černobil! Mi smo svi "černobilska djeca". (smijeh) Valjda se zato toliko volimo vrtjeti, skakati, ludovati... Ja sam oduvijek, posebno kao manji, bio hiperaktivan. Negdje sam morao ispucati tu energiju pa sam valjda našao gimnastiku. Točnije, ona je našla mene.
Kako to misliš?
- Pa, kao što mi danas svake godine odlazimo u osnovne škole i među djevojčicama i dečkima tražimo mlade potencijalne gimnastičare, tako su pronašli i mene kada sam imao šest godina i bio prvi razred osnovne. Čim sam kročio u dvoranu Sokolskog doma, to je bilo u studenom 1992., i vidio sve te strunjače i spužve te da možeš svuda skakati i bacati se da se ne ozlijediš, više nisam izlazio. I tako je sve do danas. Ta želja i strast su me i održali jer ja zapravo uopće nisam talentiran za gimnastiku.
Daj, sada me zezaš?!
- Ne, ozbiljno. Čak nisam imao ni neke tjelesne predispozicije. No treneri su vidjeli koliko sam uporan i marljiv i ostavili su me da treniram. Nakon godinu dana prebacili su me u skupinu koja je trenirala ozbiljno i svakodnevno. Tu sam isplivao, zajedno s Tomislavom Markovićem, koji je veliki talent i ima predispozicije. Od nekih 150 dječaka, nakon četiri godine ostali smo samo nas dvojica. Moja je velika sreća bila da je Aleksandar Černov, ruski trener osječkog gimnastičara Alekseja Demjanova, došao u dvoranu i rekao: "Ovih 15 dječaka su sve veliki talenti, a Robert je najveći radnik". To je moj otac čuo i – bilo je gotovo.
Otkud konj s hvataljkama, na kojemu si tako uspješan?
- Brzo su shvatili da mi to najbolje ide. Što se tiče nagrada i priznanja, do sada sam osvojio svašta, iako nikada nisam ciljao na nagrade. Ipak, stvarno želim do kraja karijere osvojiti neku medalju na svjetskom prvenstvu. Tek ulazim u najbolje gimnastičke godine i vjerujem da ću uspjeti. Iako je malo zeznuto, jer mi na natjecanjima imamo zapravo samo jedan pokušaj i tada moraš biti pravi. Zato dnevno prosječno treniram četiri-pet sati, a kada sam bio mlađi, trenirao sam i po šest-sedam sati. Vrlo je važna i psihička priprema.
5 ILI-ILI
OSIJEK ILI TVRĐA?
- Hm... Osijek, ipak.
TOMISLAV MARKOVIĆ ILI FILIP UDE?
- To je lagano. Tomislav Marković.
KONJ S HVATALJKAMA ILI PRAVI KONJ?
- I ovo je lagano. Konj s hvataljkama, naravno.
KARL-HEINZ RUMMENIGGE ILI FRANZ BECKENBAUER (poznati igrači Bayerna)?
- Ha-ha... Beckenbauer. On je legenda. Stoper koji je davao jako puno golova.
NESCAFFE ILI CAPPUCCINO?
- Između to dvoje – nessica. Imam je kod kuće, ako mi dođu gosti. Inače pijem samo kavu iz aparata u kafićima.