Dok su sadašnje vladajuće stranke bile još debelo u oporbi, jedna od njihovih glavnih predizbornih tema bila je decentralizacija Hrvatske. Tako su potkraj kolovoza 2011. godine u Rovinju čelnici Kukuriku koalicije bistrili “borbu za bolju Hrvatsku - za Hrvatsku posla, rada i pravdenosti”, a njihov tadašnji lider i današnji premijer Zoran Milanović ustvrdio je kako “postojeća centralizacija vodi Hrvatsku u stagnaciju.”
“Decentralizacija nije razbijanje Hrvatske na niz slabih točaka, nego jačanje svakog njenog dijela što je namjerno gušeno od 1993. kada se Hrvatska morala centralizirati zbog rasta”, rekao je tada budući premijer. Hrvatska je strašno centralizirana zemlja – ponavljali su čelnici Kukuriku koalicije i mnogo puta prije, a i nakon toga. Milanović je drugom zgodom kazao kako Hrvatska “neće biti moderna država sve dok se ne da ljudima da samostalno odlučuju o svojim životima, obvezama i projektima.” Dočim je tada budući, a danas već bivši prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić na sva usta ponavljao kako nam je zemlja “bolesno centralizirana.”
JAČA SREDIŠNJA VLAST
No, nakon što je ubrzo preuzela vlast, Kukuriku koalicija zaboravila je na svoja nadobudna mudrovanja o nužnosti decentralizacije. I po toj stavci iz “Plana 21” stvar se posve obrnula. Predizborno obećanje i cilj Kukuriku koalicije bio je da se javna potrošnja na lokalnim razinama podigne sa sadašnjih deset na 20 posto, a zatim postupno nastavi dizati sve do 50 posto koliki je europski standard. No, nakon prve godine mandata još nije ništa učinjeno, a s obzirom na to da su ove godine lokalni izbori, teško da će išta biti pokrenuto o tom pitanju. Štoviše, nekim zakonima koje je donijela aktualna vlada centralizacija već ionako previše centralizirane Hrvatske dodatno je ojačana. Konkretno, Zakonom o poljoprivrednom zemljištu kojim se dodjela koncesije, umjesto lokalnim jedinicama, daje u ruke posebnoj državnoj agenciji. Zatim Zakonom o sanaciji javnih ustanova kojim se, prema svemu sudeći, nastoji sve županijske bolnice staviti pod izravnu nadležnost Ministarstva zdravlja. Ili pak Zakonom o strateškim investicijama prema kojem će o njima odlučivati isključivo središnja vlast. Centralizira se i postupak javne nabave, a sve predstečajne nagodbe u slučajevima gdje je dug veći od 10 milijuna kuna rješavat će centrala Fine u Zagrebu. To su samo neki od aktualnih primjera koji govore o nedosljednosti i prijetvornosti sadašnje vladajuće koalicije. Svim spomenutim zakonima i odredbama moć odlučivanja daje se u ruke središnoj vlasti u Zagrebu, dok se lokalnima ne ostavlja i ne prepušta gotovo išta.
JEDINO GRCI GORI
Čak 90 posto javne potrošnje koncentrirano je u Zagrebu gdje su i sjedišta najvećih domaćih poduzeća. Hrvatska je među europskim zemljama s najvišim stupnjem centralizacije upravljanja državom i javnim prihodima. Jedina centraliziranija država Europe jest njezino krizom poharano helensko siroče - Grčka. Ondje središnja država nadzire više od 92 posto proračunskih sredstava. U rangu s Grčkom i Hrvatskom još je i Bugarska. Doduše, među zemljama u kojima su politička moć i proračunska sredstva također visoko centralizirani nalaze se i bogate zemlje, poput Norveške i Danske. S druge strane, prvak decentralizacije je Švicarska, zahvaljujući ponajviše svojoj "referendumskoj demokraciji" budući da se ondje o gotovo svim važnim pitanjima, i državnim i lokalnim, odlučuje referendumom. U Hrvatskoj je takvo što i dalje sanak pusti.
Povrh svega, kriza pospješuje centralizaciju. Središnja vlast uzima pod svoje sve poslove s javnim novcem. Usred recesije, kada se jedva nateže ono što se ima, središnjoj državi neće, recimo, pasti na pamet preraspodjela poreza i trošarina na korist lokalne države. No, u današnjoj vladajućoj koaliciji sve su to znali i trebali uzeti u obzir dok su kao oporba pisali "plan za novi dan" i olako se razbacivali obećanjima o decentralizaciji. Činjenicu da država lokalnoj vlasti olako smanjuje ovlasti mnogi tumače i (opravdanim) strahom vladajuće koalicije da će za nekoliko mjeseci izgubiti lokalne izbore, a time i utjecaj na razini mnogih gradova i županija.
UGROŽENA DEMOKRACIJA
S druge strane, činjenica je da država stenje pod teretom neučinkovite lokalne samouprave. Jedan od najvećih domaćih apsurda jest da je država rascjepkana na čak 577 jedinica lokalne i regionalne samouprave (127 gradova, 429 općina, dvadeset županija i Grad Zagreb, nap.a.) tako snažno centralizirana. U većini tih jedinica lokalne samouprave oko 70 posto njihovih proračuna "pojede" tekuće poslovanje, dok za investicije ostaju preostala, u pravilu nedostatna sredstva. Ako pojedini, osobito veći, gradovi i općine imaju sreću imati dovoljno vlastitih sredstava, njihova je namjena strogo zakonski predodređena tako da im opet ne preostaje drugo nego tražiti pomoć središnje države za svaku iole značajniju investiciju.
No, razloge prevelike centralizacije valja tražiti i u slabim kadrovskim kapacitetima na lokalnim razinama. Govoreći nedavno o tome u tekstu objavljenom u magazinu Lider, Anto Bajo iz Instituta za javne financije ustvrdio je da su mjere koje "provizorno upućuju na centralizaciju sustava uglavnom posljedica administrativne potkapacitiranosti i nesposobnosti dijela lokalnih jedinica da obavljaju zakonom utvrđene funkcije." Problem se, kaže Bajo, javlja kada "njihova administrativna nesposobnost izravno ugrožava i administrativnu sposobnost središnje države i njezinih tijela." Slično je u istom tekstu zaključio i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević rekavši kako je "centralizacija funkcija koje trebaju obavljati lokalne vlasti izraz beznađa, supstitucija nefunkcioniranja cijele države, pa i lokalne."
Prekomjerna centralizacija ujedno je u koliziji s načelom supsidijarnosti, kao jednim od temeljnih demokratskih načela na kojemu počiva i Europska unija. Čim se većina odluka donosi na jednom mjestu i uglavnom u službi partikularnih interesa i krupnog kapitala, ne ostaje mnogo prostora za donošenje odluka na nižim razinama, što bližima tzv. običnim građanima. Osim toga, Hrvatska ne samo da je nakaradno i površno decentralizirana nego je tim nedorečenim procesima ujedno i provincijalizirana. Metropola je pregolema i premoćna za svoje većinom siromašne provincije, naročito one na njezinom "dalekom istoku". Metropoli, koja u ovom slučaju simbolizira središnju vlast, lakše je upravljati osiromašenom i slabašnom periferijom iz koje malo-pomalo odlazi "sve što valja". U tom smislu Zagreb kao prekomjerno moćna metropola danas u svijesti mnogih na periferiji figurira kao "novi Beograd" i živo priziva u sjećanje svojedobni jugoslavenski unitarizam. Čak i da takva rigidna centralizacija nije bila cilj dosadašnjih vlastodržaca, ona je u znatnoj mjeri bila i posljedica spleta "tektonskih" događaja i okolnosti – rata za neovisnost, tranzicije i aktualne recesije.
SNAŽNIJE REGIJE – BOGATIJE ZEMLJE
Da od decentralizacije neće biti ništa, iako se nešto i počelo raditi na tom planu, postalo je jasno dolaskom koalicijske vlade lijevog centra 2000. godine, koja je izmjenama Ustava ukinula dotadašnji Županijski dom Hrvatskog sabora. Iako bez mnogo utjecaja, Županijski je dom bio kakva-takva institucionalna zapreka golemoj centraliziranoj moći, a s vremenom mu se moglo dati veće značenje. Istinabog, tadašnja je Račanova vlada "spustila" na lokalnu razinu neke javne usluge poput obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi i vatrogastva. No, taj proces nije pratio i odgovarajući način financiranja pa su lokalne jedinice opet ovisile o središnoj vlasti. Potom je HDZ-ova vlada na čelu s Ivom Sanaderom dodatno proširila ovlasti lokalnim jedinicama, ali ni njih nije pratila odgovarajuća fiskalna decentralizacija.
Jednu od omiljenih decentralističkih mantri ovdašnjih političara naročito je volio ponavljati upravo notorni Sanader. Ona je glasila da je "Hrvatska jaka koliko su jake njezine regije." I ova vlast o tom pitanju nastavlja politiku velikih riječi, a malih djela i neispunjenih obećanja. Prava decentralizacija podrazumijevala bi preraspodjelu svih poreza i trošarina, od PDV-a nadalje, što je jedan od ključnih preduvjeta za ravnomjeran razvoj cijele zemlje. U rado citiranoj Studiji o decentraliziranosti, koju je izradio švicarski institut BAT iz Basela, ističe se kako su među europskim zemljama gospodarski naprednije one u kojima su regijama dane veće ovlasti u poreznoj, zakonodavnoj i obrazovnoj politici. Pametnome dosta.
Piše: Miroslav FILIPOVIĆ
VELIKA OVISNOST
Plodno tlo za klijentelizam i korupciju pri određivanju prioriteta
"Osim malih i neujednačenih ovlasti, lokalnu i regionalnu samoupravu muči i velik broj samoupravnih jedinica, od kojih mnoge nisu financijskih samoodržive te stoga obilno koriste ustavnu odredbu iz članka 131., stavka 3. koja im omogućava dobivanje novčane pomoći iz državnog proračuna. Velika ovisnost jedinica lokalne i regionalne samouprave o pomoći središnje države pobija sam smisao decentralizacije ovlasti i upravljanja, a istovremeno stvara plodno tlo za korupciju i klijentelizam pri određivanju prioriteta dodjeljivanja pomoći i dodatnih novčanih sredstava gradovima i općinama iz državnog proračuna", tvrdi politolog Višeslav Raos iz Centra za politološka istraživanja u članku "Pitanje decentralizacije i regionalizacije u Hrvatskoj", objavljenom u jednoj od redovitih mjesečnih "think tank" analiza CPI-ja.
ČINJENICE O (DE)CENTRALIZACIJI
Hrvatska je uz Grčku najcentraliziranija zemlja u Europi
Čak 90 posto proračunskih prihoda ostaje središnjoj državi
Postoji 577 jedinica lokalne i regionalne samouprave
Čak 25 posto političkih stranaka u Hravatskoj ima regionalni predznak
Za potrebe EU-a Hrvatska je podijeljena na samo dvije regije
Stručnjaci smatraju da bi optimalna bila podjela na tri do pet regija
Centralizacija funkcija koje trebaju obavljati lokalne vlasti izraz je beznađa, supstitucija nefunkcioniranja cijele države, pa i lokalne
ŽELJKO LOVRINČEVIĆ
577
jedinica lokalne i regionalne samouprave ukupno ima Hrvatska
NEMAJU ZNANJA
Šišljagić: Ova vlast gura nos u sve!
Unatoč teškom stanju u kojem se nalazi Hrvatska, centralizacija se nastavlja, što se vidi i po podjeli na samo dvije statističke regije, ističe Vladimir Šišljagić, predsjednik HDSSB-a, najjače regionalne stranke u RH. "Zadnji primjer je prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim se odlučivanje ponovno seli s lokalnih jedinica u Zagreb", kaže, dodajući kako se od Kukuriku koalicije očekivala ozbiljna decentralizacja, a ne daljnja centralizacija. "Ova vlast ide na centralizaciju svega i želi zabiti svoj nos u sve. Međutim, ona nema ni znanja ni sposobnosti, a niti kadrova da bi to provela. Stoga nastaju zastoji, projekti se odgađaju, a sve se rješava u Zagrebu", smatra Šišljagić, koji kaže da valja ozbiljno razmotriti novi teritorijalni preustroj, ali tek nakon provođenja fiskalne decentralizacije. "Time bi se jedinicima lokalne samouprave omogućio normalan rad i financiranje. Drugim riječima, jedinicama lokalne samouprave sada ide tek 4 posto iz sustava javnih financija. Sve dok je tako, iracionalno je razmišljati o preustroju i decentralizaciji. Najprije treba omogućiti da se kroz porezni sustav slije mnogo više novca u blagajne općina, gradova i županija. A potom, kada vidimo koje to jedinice ne mogu same funkcionirati, treba napraviti teritorijalni preustroj", zaključuje Šišljagić.