VIŠNJEVAC - Višnjevačka je priča, zapravo, logična iako čelnici tog aktualnog hrvatskog trećeligaša nisu prije 15 godina mogli ni zamisliti u kojem će se ona smjeru razvijati. U mjestu sa zapadne periferije Osijeka, jednim od rijetkih s ovih prostora s pozitivnim prirodnim prirastom stanovništva, tada nije postojao nogometni klub koji se uoči Domovinskog rata natjecao u (naj)nižim tadašnjim ligama da bi dolaskom sadašnje garniture vodećih ljudi napredovao i postao respektabilan u istočnoj Hrvatskoj.

Od početka je postavljen na zdravim temeljima s poznatim, praktički, neformalnim vlasnikom i transparentnim financiranjem koje je, uglavnom, išlo iz džepova klupske vrhuške i namicanjem sredstava vlastitim akcijama te malim dijelom iz gradske blagajne. Usporedno sa stvaranjem momčadi izgrađivana je infrastruktura. Izdvajaju se komforne svlačionice i prateće prostorije te glavni i dva pomoćna travnjaka od kojih je središnji sa sjedalicama i dijelom natkriven, a na njemu se mogu igrati i noćne utakmice budući da su instalirani reflektori između kojih postoji i elektronski semafor. Brojna i složna logistika, predvođena predsjednikom Antom Ćurićem, gotovo svakodnevno animira i organizira tamošnju mladež i stanovnike koji svoju djecu primarno usmjeravaju na funkcionalni Centar gdje stoga ima veliki broj registriranih nogometaša u svim postojećim natjecateljskim kategorijama. Česte se bile i humanitarne akcije Višnjevčana među kojima se posebice ističe gradnja i darovanje kuće lokalnoj obitelji beskućnika...

Da je klub poželjno odredište najbolje govore migracijske aktivnosti koje se uglavnom u dolazećem smjeru. Nitko, praktički, ne odlazi iz kluba, ako to nije na znatno bolje kao što je bio ovozimski slučaj s Ivanom Jakovljevićem i Brunom Krstanovićem koji su prešli u Osijek a da Višnjevčani nisu imali ikakvih potraživanja. Nenametljivi po prirodi nisu stremili (osobnoj) promociji, ali je proces išao prirodnim tijekom te su postali poželjni suradnici i partneri kako na regionalnoj, lokalnoj tako i na međunarodnoj razini. Nedavno su tako gostovali u Pečuhu. Upravo su Višnjevčani bili zadnji protivnik tamošnjem profesionalnom sastavu PMFC-a uoči nastavka mađarskog prvoligaškog prvenstva.

- Kada sam prije 15 godina preuzeo ulogu vođenja kluba primarna mi je želja bila organizirano okupiti mladež Višnjevca koja tada nije imala, praktički, nikakav izvanškolski sadržaj, počeo je priču predsjednik Višnjevca Ante Ćurić.

- Ulazeći sve dublje u to logično se nametalo da im treba omogućiti uvjete, a kada nešto radim, zajedno sa suradnicima, tada to napravimo kako treba tako da sada imamo Centar na koji smo iznimno ponosni.

Višnjevčani razmišljaju kako još poboljšati radnu okolinu.

- Malo-malo organiziramo neku složnu akciju. Iz okruženja je više igrača dolazilo, ali smo usporedo gradili vlastiti potencijal te možemo reći da smo u tome uspjeli i omogućili stabilnost oslanjajući se na kadar poniknuo u vlastitoj sredini. Veliki nam je iskorak i priznanje bilo gostovanje u Mađarskoj gdje smo odigrali susret s prvoligašem koji sigurno slučajno ne bira protivnike kao i tajming odigravanja. Bio nam je to prvi službeni nastup izvan Hrvatske i to odmah na tako visokoj razini gdje nismo razočarali unatoč našoj trenutačnoj pripremnoj fazi i izostanku nekolicine ozlijeđenih igrača - skromno je govorio predsjednik Ćurić bez kojeg sigurno, bar ne u ovom obliku, ne bi bilo Višnjevca iako ni njega, kao i najbliže suradnike, aktualna recesija ne mazi. Ne misli, međutim, odustati... D.Lekšan