U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojem ovaj put mesarski šegrt Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Upravo je prošlo Valentinovo, Dan zaljubljenih, a ona je poznata po ljubavmim pjesmama. Jučer (petak, 15. veljače) bio joj je i rođendan pa je red došao na Martu Nikolin (Horvat), poznatu osječku pjevačicu ponajprije tamburaške glazbe. Prvo nas je u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana, gdje predaje razrednu nastavu, neuspješno pokušala naučiti matematiku, a zatim je u trgovini autodijelova Gas kupovala filtar zraka i brisače od mlađeg brata Zvonka. Nakon toga smo joj u studiju njezinog starijeg brata Željka probili uši svojim falš pjevanjem, a na kraju smo "trančirali" plećku i but u jednoj mesnici. Prije nego što je otišla kuhati ručak, u ležernom i opuštenom razgovoru otkrila nam je "drugu stranu Marte".

Nedavno sam imao Laganini intervju s Miroslavom Škorom, s kojim si snimila svoj možda i najveći hit "Tajna najveća". Odmah na početku otkrij - tko ili što je tvoja tajna najveća?

- Ma da, svakako... Tajne se ne otkrivaju, nema šanse!

Dobro, ali ja ću u ovom razgovoru ipak pokušati... Dakle, kako si se uopće počela baviti glazbom?

- Kao prvo, dolazim iz glazbene obitelji. No pravi je početak bio na jednom festivalu pjevača amatera koji se održavao u osječkom Bastionu. Imala sam 16 godina i došla sam slušati, ali su me, oni koji su znali da malo znam pjevati, rekli: 'Hajde, ti nešto otpjevaj!' Kad su me nagovorili i kad sam uhvatila mikrofon, moj iznenađeni tata, koji je bio u žiriju, ustao je i otišao. Da ne ispadne blesavo. (smijeh)

I kako je završio prvi javni nastup?

- Dobila sam prvu nagradu! Kao i na finalnoj večeri toga natjecanja, Fortuna festu, u dvorani Zrinjevac. Tamo su me 'isfićkali' jer su mislili da je namješteno, ali nije bilo, iako su članovi žirija znali moje roditelje. Za otpjevanu meni dragu pjesmu 'Opusti se', jednu lijepu, nekomercijalnu baladu Magazina, dobila sam nagradu žirija i zajedno s danas poznatom opernom pjevačicom Sanjom Toth otputovala u Zagreb na veliko finale Fortuna festa. Tamo su bili pjevači amateri iz cijele Hrvatske i - opet sam osvojila prvu nagradu. Tu nitko nije znao ni mene ni moje roditelje.

Moram priznati, i ja ih ne znam. Nešto sam mlađi...

- Kako ne znaš?! Ma svi znaju tko su oni! Pero i Blaženka Nikolin, u ono doba poznati pjevači starogradskih pjesama. Ne znam koga oni nisu oženili, od Osijeka do Pakraca... Ja se često šalim da sam malograđansko seljačko dijete. Mama je za tatu govorila da je seljak iz Višnjevca, da se nitko ne uvrijedi, a on za nju da je našička malograđanka, he-he... Stvarno su prekrasno radili i divno pjevali i imali dobar bend. Zanimljivo, tata je rekao da nemam pojma i da je bolje da ne pjevam... (smijeh) Onda su ga drugi uvjeravali u suprotno, a ja sam, eto, imala sreće. Slučajno sam upala i u prateći bend Krunoslava Kiće Slabinca. S njim sam zbilja proputovala svijet – puno zemalja u Europi pa SAD, Kanada, Australija...

Što znači "slučajno upala u bend"?

- Pa moj stariji brat Željko počeo je svirati s Kićom, a trebala im je pjevačica. I onda se ne Željko, već gitarist Drago Laban sjetio mene i rekao Kići da Željko ima sestru koja dobro pjeva. Došla sam na prvu gažu u Karlovac, Prepuštovec, gdje li i - punih 13 godina ostala sam kao ženski vokal. Izvodili smo sve, najviše pop i rock.

Zašto si se onda okrenula baš tamburaškoj glazbi?

- Iskreno, to nije bila moja prva ljubav, ni opredjeljenje. To se dogodilo igrom slučaja. Razišli smo se od Kiće i za mene je čuo Veljko Škorvaga, tadašnji umjetnički direktor festivala Zlatne žice Slavonije u Požegi, i pozvao me. Tek tamo su me ljudi zapazili. Do tada sam bila 'ona mala koja pjeva s Kićom', ha-ha... Nije mi smetalo jer sam u tome uživala.

Imaš li uopće neko formalno glazbeno obrazovanje?

- Imam, ali maaalo... Stigla sam do drugog razreda srednje glazbene škole, a onda sam to prekinula jer sam se gadno zaljubila u sadašnjeg supruga. Do tada sam i svirala violončelo koje sam poslije donirala Glazbenoj školi Franje Kuhača. Žao mi je što nisam završila srednju glazbenu školu jer sam mogla, recimo, predavati glazbeni u školi. Ne volim nedovršene stvari. Bila sam nezrela, ali sada znam da to neću završiti, nakon tolikih godina. Ne možeš vratiti ni tehniku, ma ništa.

Je li ti žao i što nisi ostvarila veću glazbenu karijeru, s obzirom na talent?

- Nije mi žao zbog karijere, ali mi je žao što to praktički više ne radim. No život te odnese na sto drugih strana i tako je ispalo... Bio mi je zbilja gušt nastupati pred ljudima i imala sam odličan bend i nakon Kiće, ali ne mogu 'voziti' na sto kolosijeka.

Ubrzo će lokalni izbori. Ako bi te zvali, bi li nastupala za neku stranku i za koji novac?

- Nastupila bih, zašto ne? To je posao. Ako za nekoga nastupaš, ne znači da si u toj stranci. Na predizbornim skupovima 'u igri' je lijep novac. Nudili su mi jednom dobro plaćen posao pjevanja u kampanji, ali morala sam odbiti jer ne bih stigla 'gurati' paralelno sa školom. U školi bih kiksala, i to ne volim. Možda ne bih pjevala baš za svakoga, ali bih, u načelu, prihvatila posao.

Ima vas puno glazbenika u obitelji. Hoćete li ikada okupiti bend sastavljen od samih Nikolina? Kao Rucneri, na primjer.

- Strašno bih to voljela! Mama i tata su već malo stariji i teško bismo nastupali zajedno, a ne znam ni koliko bi se ljudi odazvalo na koncert. No velika mi je želja da snimimo zajedno jedan album, da ostavimo obiteljski trag. Mama, tata i ja pjevamo, brat Zvonko i Željkova kći Ivana su profesori gitare, Željko odlično svira klavijature i pjeva... Ima nas. Mogli bi se zvati Zlikolin, he-he...

Zlikolin? Kužim foru s izmjenom prezimena, ali - zašto?

- To sam smislila ja. Nismo zli, već kada se nečega dohvatimo, svi članovi obitelji smo veliki perfekcionisti. I često 'strijeljamo' pogledom nekoga ako pogriješi, što nije dobro. Od toga smo se malo uspjeli odviknuti, ali je ostalo. Ili radimo kako treba ili ne radimo nikako!

Dopredsjednik sam Hrvatskog pjevačkog društva "Lipa". Ako bismo te pozvali da dođeš pjevati, bi li se odazvala?

- Lipa mi je super! Ako bih imala vremena, da. Ja sam alt, i to alt I.

I, sada, dođemo ti pjevati za Valentinovo ili rođendan – koju bi pjesmu izabrala? Ili, recimo, posvetila mužu za Valentinovo?

- Hm, sada se dosta po radiju 'vrte' te klape. Čak si je moj muž kupio jedan CD neki dan, kaže sam sebi za Valentinovo. (smijeh) Za rođendan ne znam, ali mužu bih posvetila jednu pjesmu Jadranka Lešine Pante, koja se zove 'Što ćeš mi kad ostarim'. Samo, ovdje bi se zvala 'Što ćeš mi kad ostariš', ha-ha...

Dobra.... Čula si malo kako pjevam. Reci, koju bi pjesmu sa mnom snimila kao duet?

- Ali nemoj više tako falšati! (smijeh) Kao duet, ha? Definitivno bi bio hrvatski duet, vjerojatno neka baladica, ništa 'raspašoj sistem'... Evo, recimo, lijepa pjesma je 'Princeza' Dade Topića i Slađane Milošević.

Nije loše. Imaš li na umu neki osječki glazbeni studio, gdje možemo dobiti veliki popust za snimanje? (smijeh)

- Da, to je studio mojeg brata Željka Nikolina. Kod njega mogu, naravno, snimati besplatno. Iako, ja sam to već sve odradila kroz snimanja vokala... (smijeh)

Navodno postoji i jedna osječka trgovina autodijelova gdje također imaš popust.

- Da, to je Gas koji drži moj brat Zvonko. Dijelove za naš Renault Megane više kupuje moj suprug, a imamo popust od deset posto, kao i ostale bratove stalne mušterije. Nikada nisam ni tražila više, on ipak od toga živi.

Kako komentiraš česte tvrdnje da su žene lošiji vozači od muškaraca? (smijeh)

- Ma lažu! Žene su pažljivije, ali mislim da je to bezvezna podjela. Ima loših vozača i žena i muškaraca, s kojima nikada ne bih sjela u auto. Dok moja prijateljica Vlatka Kopić-Tena, recimo, vozi kao Schumacher. (smijeh) Smatram da sam ja solidan vozač, iako ne vrhunski, a često vozim do škole na posao i natrag.

Kada si počela raditi kao učiteljica?

- Već ranije završila sam studij razredne nastave na osječkom Pedagoškom fakultetu i, kada sam s tamburaškim sastavom Ravnica bila na turneji po Americi, dobila sam telefonski poziv. Trebao je nastavnik likovnog odgoja u jednoj školi, a moj prvi odgovor bio je 'ne' jer sam se i dalje željela baviti pjevanjem koje volim i srcem i dušom. Govorili su mi da sam luda, to mi je ipak sigurnost, pa sam na kraju prihvatila. Još nekoliko godina sam aktivno pjevala, ali poslije više nisam stigla. Ne možeš kvalitetno raditi i jedno i drugo. Ne ide. Posebno nakon što sam operirala glasnice.

Uspijevaš li se onda nositi s vođenjem školskog zbora?

- Čini mi se – dobro. Prvašići me čak zovu 'teta sa čarobnim štapićem' jer imam štapić za dirigiranje. Inače me jednostavno zovu učiteljica Marta, a od 1. do 4. razreda predajem puno predmeta. Predajem hrvatski, matematiku, tjelesni, likovni... Najmanje volim likovni iako je prekrasan predmet.

A kakva si ti bila učenica u osnovnoj školi?

- Do 8. razreda osnovne škole sam bila odličan učenik, a onda je u srednjoj počelo malo 'puckanje'. Često sam išla na produžnu ili dopunsku nastavu jer me nikada nije bilo stid reći da nešto ne znam. I inače sam po prirodi brbljava i bez dlake na jeziku. No nikada nisam pala razred. I nikada nisam pojma imala fiziku i nikada je nisam voljela, uh. Žao mi je zbog toga jer je fizika jako potrebna u životu, trebaš znati njene zakone.

Dobro, kome je onda jabuka pala na glavu pa je otkrio zakon gravitacije?

- Ma, nemam pojma, to je onaj, kako se zove, sila teže i to...

Isaac Newton. A koje si predmete voljela u školi?

- Joj, jako sam voljela engleski, ali sam kasnije 'zakržljala' iz njega pa mi je to falilo kada smo putovali 'po svjetovima'. Zato je dobro da engleski i vjeronauk sada predaju predmetni nastavnici.

Na koji način održavaš disciplinu među svojim učenicima?

- Stroga sam, iako to mnogi ne vjeruju, čak ni moja frizerka... Kada se šalimo, šalimo se, kada se radi - radi se. No oni znaju pravila od prvoga dana i znaju da ih se moraju pridržavati.

Koje su kazne za neposluh? Lupaš ih ikada šibom po prstima ili vičeš na njih?

- Šibom ne, ali vičeeeem, vičeeem... Čuju me sve do predmetne nastave, a između nas je, hvala Bogu, hodnik dug 20 metara! Ponašam se prema njima kao prema vlastitoj kćeri dok sam je odgajala. Kada treba - hvalim, kada treba – grdim. Mislim da me čak i vole. Tako sam čula od drugih.

A vole li te njihovi roditelji?

- Pa, neki se bune. Međutim, nemam dlake na jeziku, volim svima sve reći. Takvi smo mi Nikolini uglavnom, nama se sve vidi na faci. (smijeh) I roditeljima sve kažem o djeci i da trebaju s njima više raditi, a kada nekima nije pravo, ja im pokažem argumente – izostanke, ocjene... Nemam popusta ni prema onima koje znam.

Koja je kazna za učenika ako ga uhvatite da se "šverca" na testu?

- Iskreno, još se ne 'švercaju', još su mali za to. Ako ipak vidim da netko nekome viri u test, dam mu opomenu. Nikada nikoga ne šaljem u 'magareću klupu', to nije dobro za djecu. Nekada i zažmirim ako skužim 'švercanje'. Što nije teško jer mi frizura najčešće pokriva jedno oko, ha-ha... Što mogu kada imam raslinje na glavi. Moja frizura može biti samo ovakva i nikako drukčija.

Oštra si, nema što. Jesi li takva i prema svojem suprugu i kćeri?

- Jesam, moram biti. Imam 25-godišnju kćerku Dariju, koja je također učiteljica, i supruga Ivana, udano sam Horvat...

Ivan Horvat?!

-Da, može li biti tipičnije ime za Hrvatsku?! Ima ih k'o... (smijeh) Stid me reći, ali s njim sam od svoje 14. godine! Znali smo se oduvijek, ali prije mi je bio strašno antipatičan jer se uvijek pravio važan. Stariji je od mene tri godine i uvijek sam ga tako gledala. On je već bio srednja, a ja tek osnovna škola... Bio je zanimljiva faca, ali uvijek sam se pitala otkud mu tako zgodne cure? (smijeh) Uvijek sam se pitala – što ove rade s tim Horvatom? I, onda je moj stariji brat Željko počeo svirati u OK bandu, a Ivan je bio basist. Ja došla i na jednoj školskoj zabavi otpjevala 'Yesterday', i – to je bilo to.

Eto, a sada ti neće pomagati po kući... (smijeh)

- Pa da! Znaš što? Ja ti volim timski rad u kući, a ispada da ja radim većinu toga. Mrzim prljavo i masno! Može biti razbacane odjeće po kući, to mi je OK, ali ovo ne. Vodenjak do bola. Od kućanskih poslova najviše mrzim peglanje, a najviše volim kuhati. Darija hoće pomoći, a muž nema kućanskih poslova. Njegov je posao šetati psa, tu je obvezu preuzeo na sebe, a moje je sve ostalo. Od zovi majstora za krečenje, do kupi ovo, kupi ono, nabavljaj...

Pa kako to sve stigneš? Kuhaš im svaki dan?

- Kažem ti ja da imam sto poslova... Da, kuham svaki dan. Ne znam, radoholičar sam, spavam samo četiri sata noću, i tako već deset godina... Malo sam premorena, da. Ovisnik sam o kavi i još jednom poroku. Nećemo javno otkrivati zbog djece u školi. (smijeh) Zato ne stignem imati nikakve hobije, a voljela bih. Recimo, počela sam svirati bubanj djembe, ali sam morala odustati. Jako volim plesati, ali ove klasičnije plesove. Lijep mi je tango, a volim i engleski valcer, jer mi je, onako, dostojanstven. Također, nekada sam trenirala odbojku koju obožavam, ali sam zbog prstiju i sviranja violončela morala prestati.

Odbojku? Hajde, reci mi što je "čekić", a što "upijač"? (smijeh)

- Znam, naravno! 'Čekić' je odbijanje rukama odozdola, a 'upijač' kada spasiš loptu s rukom na podu. I znala bih to još izvesti. Također, volim se voziti biciklom, i to s mojim prijateljem, tamburašem Aleksandrom Homokyjem. To radim uglavnom ljeti, kada su praznici. Željela bih i šetati psa, ali i to ne stignem.

Koje je pasmine i kako se zove?

- Jedan divan mješanac kojeg je Darija našla u snijegu pa smo se zezali da se zove Đenka. (smijeh) Prvo ga nisam jako doživjela, baš jer ludo volim pse i imala sam ih puno u životu, a svaki put mi jako teško pada kada umru. Prije sam bila u kući, a sada u stanu, i to je velika obveza. Veliko zadovoljstvo i veselje, ali i obveza. Moji učenici to znaju. Recimo, jedna učenica mi je sada za Valentinovo, kada smo pisali poruke, napisala: 'Draga učiteljice, sretno Valentinovo! Happy Valentines! I da vam Bubi ne pušta dlake po kauču' Ha-ha-ha... To je istina! To je urnebes, nema gdje nemam psećih dlaka po kući! Ali ga obožavam pa mu opraštam. Traljam za njim više nego što bi za šestero djece.

Uz to sve, kada stigneš kuhati?

- Ma stignem! Obožavam gledati kuharske emisije i kuhati. Recimo, ja mojima kuham sve ono što se inače kuha, a najdraži su mi faš i sarma. Sarmu bih jela svaki dan. I dimljene kobasice i kulen. Nema mi boljega od toga! Volim ja i novitete, ali moji kažu – daj ti nama provjereno. (smijeh) No kada imam vremena, onda si dam oduška. Strašno volim i povrće i ribu, posebno kada je muž ili ja sami upecamo.

Što, oboje volite pecanje? Nisi li ti po karakteru malo preživa za pecanje?

- Oboje volimo, da, a ja jesam malo preživa. Zato ne volim pecati iz čamca, već s obale. Moram malo prošetati, ne mogu stalno biti na istom mjestu. Ne volim ni 'blinker', već onako, znaš seljački, zabaciti štap, ono na 'štopl', i tako pecati. Stavim mamčić i onda pratim što se događa. To me užasno smiruje, obožavam to.

Koliko si puta sa svojim mužem 'đeđila' u čamcu, čekajući da nešto upeca?

- Nema šanse da s mužem pecam iz njegovog čamca! Kao prvo, različiti smo karakteri, a kao drugo, on je sebi napravio svoj mali svijet u čamčiću... Tu mu je radar, tu mu je kanta za ribe, tu mu je televizor... Gdje god se naslonim, onda mu baš to treba, a onda ja radije ne idem. Čak i ne voli da diram u njegov svijet. Otkada on peca, a to je jedno 15 godina, bili smo možda triput zajedno na pecanju. Ne možemo biti zajedno u čamcu. Netko bi zaplivao... (smijeh) On traži tišinu i može biti dva dana u čamcu, a ja – nema šanse. Moram šetati svoje 'crve'.

Vjerujem da sama režeš i pripravljaš ribu. A kako stojiš s rezanjem mesa i, primjerice, "trančiranjem" svinje?

- Odlično. Roditelji su od malih nogu oba brata i mene vodili na kolinja, a i sami smo ih organizirali u dvorištu naše obiteljske kuće. Naučili smo sve – 'rastrančirati' svinju, izrezati čvarke, odvojiti meso za kobasice, puniti kobasice... Točno se sve znalo. Zato sam kao mala jako željela biti – mesarica. Jako sam spretna sa satarom i mesarskim noževima. Znam svaku vrstu i dio mesa, nema problema.

Zbilja? Procijeni, koliko brzo bi mogla "rastrančirati" prosječno veliku svinju?

- Cijelu svinju? 'Ajmo na polutku... Čekaj da razmislim, but, rebra, to... Za 'rastrančirati' i izrezati za šnicle trebalo bi mi nekih 40 minuta, ali da mi netko malo pomogne.

Svaka čast. Nisam baš spretan s rukama. Koliko bi ti trebalo da me naučiš spretno rukovati satarom i noževima?

- Bitno ti je znati kako je gica građena, gdje su joj kosti i to. Ako te zanima i ako nisi jako nespretan – za dva dana. Mene, recimo, ne zanimaju računala i mobiteli.

Dakle, ne mogu te pronaći na Facebooku?

- Nikako! Na računalu radim samo ono što moram, recimo pretraživanje Interneta i to. Što se tiče mobitela, moram ga imati, jer je koristan, ali mi strašno ide na živce. Smatram da je to totalna dehumanizacija. No mnogi su ljudi ovisnici, a ja ne volim biti dostupna svakome tko se i kako se sjeti. Volim svoju privatnost. Radije ću otići s nekim na kavu nego mu slati sto poruka dnevno.

Osim mesarice, postoji još jedno zanimanje koje te privlačilo, zar ne?

- Da, stjuardesa. Privlače me njihove lijepe tamnoplave odore. Također, fascinirale su me svojom urednošću, lijepe su, ljubazne, govore jezike i – putuju. Obožavam putovanja, iako obožavam živjeti i u Osijeku.

Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.

- Čula sam te kad si s Lipom pjevao onaj super pop-rock koncert u dvorištu Rektorata. Kad ćeš mi nešto otpjevati?

Lijepa želja od Marte Nikolin... Dogovorit ćemo se, vrlo rado.