Magazin

ŽIVOT U SAMOSTANU ĐAKOVO
Jedan dan s milosrdnim sestrama
Svetog Križa: Dizanje u 5, rad i molitva
Foto: Maja Muškić
Objavljeno 16. veljače, 2013.
U zajednici je 150 sestara našlo svoj dom
JOŠ VIJESTI

TJEDNI OSVRT

Za dostojanstven Dan sjećanja na Vukovar

MISTERIOZNI NESTANCI: ZAUVJEK IZGUBLJENA KULTURNA DOBRA

Netko je maznuo Da Vincijeve rukopise!

TIHOMIR CIPEK, POLITOLOG S FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

Sabor se uporno zapostavlja, većina odluka ovisi o volji Vlade!

Na usrdnu molbu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, majka Marija Terezija Scherer u Đakovo je poslala deset sestara koje su već bile određene za polazak u Ameriku. Godine 1868., dana 7. lipnja, sretno su stigle na svoju novu postaju i od Biskupa bile srdačno primljene – tako svoj dolazak u Đakovo opisuju Milosrdne sestre sv, Križa u čijem smo đakovačkom samostanu proveli jedan dan.

Vodič kroz život sestara bila nam je s. Finka Tomas, član Uprave provincije, jedna od savjetnica voditeljskog tima koja se bavi i brigom za mlađe sestre - juniorke, odnosno sestre koje još nisu položile svoje doživotne zavjete.

- Nas je u Đakovu oko 150 i podijeljeni smo u šest zajednica zbog strukture i boljeg funkcioniranja, no imamo gotovo sve zajedničke točke. Ustajemo se u 5 sati, kada je vrijeme za osobnu higijenu i gimnastiku, a u 5,30 je osobna meditacija. Svaka sestra meditira ondje gdje se u tom trenutku nalazi, ili u crkvi. S mlađim sestrama koje su još u formaciji to često puta čini odgojiteljica kako bi naučile kako se to radi. U 6 sati je zajednička molitva u Crkvi jutarnje hvale gdje dođemo svi, sa svih strana. Znate, mi smo podijeljeni i u druge kuće, ovdje su tri zajednice, a u blizini su još tri, no sve su u kompleksu samostana. U pola 7 je sveta misa i to je tako radnim danom. Nedjeljom se sve malo pomiče. Nakon svete mise je doručak i svaka zajednica ide u svoju kuću na doručak, nakon čega već za neke počinju dužnosti. Svatko ima svoju dužnost, nema onoga tko je bez dužnosti. Starije sestre imaju posao unutar kuće, to je prije svega kuhinja u kojoj uvijek ima posla. Ako znamo koliki je broj ljudi ovdje, jasno je da u kuhinji jako rano počinje služba. I u praonici također, pojašnjava s. Finka.

TV SLABO GLEDAJU

- U podne je molitveni dio “srednji čas”, to je zajednička molitva na kojoj se svi okupljamo, tko god je kod kuće. Bolesne sestre nisu tada s nama, no one imaju svoju kapelicu. Kako puno sestara leži u krevetu i ne mogu drugo, one puno točaka imaju i preko razglasa, pa i molitvu. Mnoge i misu prate preko razglasa. U podne molimo Anđeo Gospodnji i psalme. Poslije toga slijedi ručak. Popodne do 17,30, otprilike, svatko radi svoj posao. Tada se svi ponovno skupljamo u crkvu kada je zajednička molitva krunice. Nije obavezno da svatko mora doći ako ne može. U 18 sati je zajednička večernja molitva, mi kažemo “časoslov” gdje smo svi i ona traje do 18,30, kada je večera. Poslije večere je mogućnost i vrijeme za osobnu molitvu. Imamo još jednu molitvu za završetak dana, mi ju zovemo “povečerje”. Ona se može moliti zajedno, a može i svatko za sebe, no bitno je da se negdje dogodi. Najdragocjeniji su nam ti večernji sati kada je dan prošao, a želimo napraviti 'rekapitulaciju'. S mlađima to imamo zajedno, mi kažemo da je to ispit savjesti. Na počinak idemo oko 22 sata, što ovisi o obavezama. Važno je usvojiti jedan ritam da to ne bude prekasno, mlađe učimo da to nikako ne bude kasnije. Mogućnost gledanja televizora postoji, imamo ga u kući. Najviše što sestre gledaju su vijesti, no puno ih i ne pogleda jer nemaju vremena. Sestre koje pogledaju kažu “ništa niste propustili”, a za sebe mogu reći da se ne sjećam kad sam zadnji puta nešto pogledala, kaže s. Finka.

KADA U SAMOSTAN?

Među približno 150 sestara u samostanu su i starije bolesne sestre kojima je potrebna njega, na jednom katu, i one, također bolesne, koje se još mogu kretati, puno toga učiniti i pomoći drugima, na drugome. “Ta zajednica ima svoj raspored. U mnogome se spaja sa nama, recimo zdravima, ali je njihov ritam drugačiji. One su starije i nema potrebe da se ustaju u 5, kao i mi. Imaju zasebnu poglavaricu koja se brine za njih, kapelicu i svećenika koji tamo dođe imati misu”, priča s. Finka.

“Tu su i sestre koje su aktivne u apostolatima, jedne koje još studiraju, uče, također i mlade koje još ne uče u pravom smislu riječi nego su u početnoj fazi formacije. Imamo djevojke koje dođu sa završenom srednjom školom, neke i sa fakultetom. Djevojke koje dođu ranije (naša tendencija je da ne dođu prerano što je uvijek pojedinačna stvar), a nisu završile srednju školu, uključuje se u programe koje imamo za kandidatice. Imamo sad jednu takvu djevojku koja pohađa četvrti razred gimnazije. Trenutno imamo tri pripravnice, kandidatice ovdje i tri na Kosovu. Imamo i nekih koji još žele doći pa smo im rekli da mogu doći iza ljetnog ferja. A imamo i jednu koja je u radnom odnosu”, ističe s. Finka.

ŽIVJETI KAO SESTRA

“Kad sestra završi novicijat i položi prve zavjete tada odijeva uniformu sestre. Ona tada postaje punopravni član zajednice i predstavlja ju prema vani. To je svečani dan, u crkvi tada bude blagoslovljeno odijelo koje obuku. No, tu sve ne završava. Slijedi još pet godina formativno razdoblje, mi kažemo juniorat. To znači da do definitivnih zavjeta one još trebaju naprijed koracati. Kako netko treba u profesionalnom smislu napredovati, tako je i sa sestrama. Mi vidimo da je kod mladih ljudi ta prva odluka ono što su htjele. U vremenu novicijata one to pojašnjavaju i uče Pravila po kojima će živjeti. Novakinje su manje više u kući, no iza prvih zavjeta idu na teren, bilo da je to na studij ili radno mjesto”, pojašnjava s. Finka. Ime sestra, kazuje s. Finka, može sama odabrati. Međutim, može zadržati i svoje kršteno ime. Zanimljivo je da su joj na osobnoj iskaznici navedena oba. Sestre u mirovinu, ako su u civilnoj službi, odlaze po propisima civilnog društva. Ako su pak na župi, rade dokle se na terenu osjećaju dobro.

“Prije je bio običaj da sestra bude sahranjena gdje radi. Međutim, mi već dosta godina imamo ovdje u Đakovu centralno groblje, pa se i spontano dogodi da starije sestre, jer ne mogu ispunjavati svoje svakodnevne obveze, dolaze u Đakovo jer im ovdje pružamo njegu. Tu na koncu i umru pa ih tu pokopamo. Imamo svoje groblje i u Zagrebu gdje također imamo bolesnički kat. Ako bi tamo sestra umrla i želi biti tamo pokopana jer je rodbina tamo, mi to odobrimo”, kaže s. Finka.

U KUHINJI I PRAONICI

Dolazimo i do hodnika koji vodi do kuhinje. Susrećemo s. Marijelu, sad pomaže u pripremi hrane, a sestrinski život provela je, kaže, u Osijeku, Vukovaru, na Trsatu, u Županji, Zagrebu. Osam banki joj je, kaže. U kuhinji je pak, na jelovniku, bilo proljetno varivo, jer smo u samostanu boravili petkom. Za kuhinju je zadužena s. Veronika, a pomažu joj još četiri sestre. Na putu do praonice, s. Finka nam kaže kako i sestre ondje zaposlene imaju pune ruke posla. Zanimljivo je da, kako se uniforme ne bi nakon pranja pomiješale, svaka sestra ima svoj broj. “Kad dođemo u kandidaturu, koji su brojevi slobodni, te dobijemo. Nema to neko posebno značenje, tek da se zna da je to broj koji pripada vama”, pojašnjava s. Finka.

Posjetili smo i Misijski ured kojeg vodi s. Ignacija. “Imamo djece koje školujemo najviše u Beninu, ali i Tanzaniji, Madagaskaru, Tanzaniji, Keniji, Solomunskim otocima, Ruandi, Brazilu itd. Godišnje se plaća 100 eura za jedno dijete. Preko našeg ureda se školuje oko 250 djece”, kaže s. Ignacija. U Paramentu pak rade sestre Valentina i Jelana. “Parament je prostor gdje se izrađuje crkveno rublje, crkvena odjeća. Odijelo koje se koristi za svetu misu. Dvije sestre ondje rade, ali imaju i pomoćnog radnog osoblja izvana. Svećenici ovdje dođu i naruče ruho, pogotovo za mlade mise, blagdane i kirvaje u župama”, pojašnjavaju sestre. Centar Amadea okuplja starije korisnike i djecu, a kod sestara osobito je razvijen i rad s mladima. "Sestra Gabrijela Tea je završila u Rimu Franjevačku duhovnost, gdje je uključen i rad s mladima. Kao prva tu je Frama. Mladi se tu dobro osjećaju, imaju svoje redovite programe, rastu u vjeri koju prenose jedni drugima. Razvio se rad s volonterima koje okuplja sestra Meri. Volonteri pomažu u Centru, kod djece, obilaze starije ljude. Važan nam je i rad s odraslima koji radi sestra Karmela. To je Franjevački treći red koji je kanonski utemeljen, te bratstvo Majke Terezije: Terezijin Krug. Oni također imaju svoje akcije koje spadaju u njihov pravilnik. I oni pronalaze potrebite obitelji, skupljaju za njih, štede i pomažu. Bude svijest da ti ljudi nisu sami", kaže s. Finka. Sestre vode i dječji vrtić Sunčev sjaj – Nazaret kapaciteta 80 mališana. Integrirana su i djeca s poteškoćama u razvoju. Djecu i mlade s posebnim potrebama u okviru udruge “Svjetlo i vjera”" okuplja i s. Rastislava.

Maja MUŠKIĆ
GODIŠNJI ODMOR
Ako čovjek radi dobro, neka se i odmori

Nekad sestre nisu imale godišnje odmore. Mi danas, s obzirom na to da je tako rad naporan i radi se u vanjskim ustanovama, vidimo koliko je potrebno da se čovjek udalji od tog dnevnog ritma. Taj godišnji odmor može se provesti svuda. Mi obično idemo u naše kuće. Imamo kuće i na moru, Krapini, Lipiku, Trnavi. Bitno je da smo u jednom opuštenijem smislu u zajednici. Da se tamo susretnemo, rekreativno, bez velikih obaveza. Sve uz molitvu, dakako. To je upravo zbog odmaka od dnevnog posla. Imamo dva tjedna godišnjeg. Tko ima bolesnog roditelja, umjesto da ide na spomenuta mjesta, radije odlazi roditeljima u pomoć. Odlazak na godišnji odmor mi čak i potičemo. Jer, ako čovjek cijele godine radi dobro, mi želimo da se odmori i odmakne. To je ujedno i vrijeme za intenzivniju molitvu.

NAJSTARIJA SESTRA
Florenciji su 102 godine tek

Najstariju sestru u samostanu pronašli smo na jednom od dvaju katova za bolesnike. To je sestra Florencija, a tek su joj 102 godine! Na hodniku bolesničkog kata susreli smo i vrijednu s. Agnelu, 81 godina joj je. Trideset je godina provela u biskupiji u Makedoniji. U Đakovu je, kaže, devet godina, trenutno u službi bolesnih sestara. "To vam je predvorje raja", govori nam vedra sestra.

MLIN U MUZEJU
Život kakav je nekada bio

Sestre u samostanu imaju i svoj muzej s vrijednim eksponatima. Zanimljiv je prikaz kako su nekada pekle kruh, kupale bolesnike, šivale, izrađivale fotografije. “Muzej govori o životu sestara, njihovoj povijesti. Zapravo smo htjeli skupljanjem ovih stvari prikazati kakav je život nekada u samostanu bio”, kaže s. Finka. Pažnju nam je privukao mlin u kutu prostorije na kojemu stoji natpis koji je ostavila jedna od sestra, sada pokojna. Piše kako je taj mlin bio u uporabi u vrijeme Drugog svjetskog rata. Mljela se na njega pšenica i kukuruz za privatne potrebe samostana. Seljaci su dovozili, a samostan je otkupljivao. Mljela je sestra Elfrida, i to na početku ručno, a kasnije na struju.

250

djece u Africi i Južnoj Americi školuje se preko Misijskog ureda koji vodi s. Ignacija

100

eura godišnje plaća se po djetetu

Sestre vode i Dječji vrtić Sunčev sjaj – Nazaret kapaciteta 80 mališana, a integrirana su i djeca s teškoćama u razvoju

Što su vaši prijatelji čitali na Glasu