Mozaik
LJUBOMIR NOVOSELIĆ, NEPOZNATA STRANA GRAĐEVINSKOG I VODOPRIVREDNOG STRUČNJAKA, "ZASTAVNIKA", OBOŽAVATELJA PRIRODE, PASA I "OLD SCHOOL" ROCKA, KUHARA I BIVŠEG RUKOMETAŠA

Kad sam bio žgoljav, imao sam 101 kilu
Objavljeno 9. veljače, 2013.
Tko je tu zastavnik, a tko Krleža? Kome je voda došla do grla i tko je koga preveo žednog preko vode? Tko se žalio upravi Vodovoda, a tko “popio” batine. Tko je upec'o, a tko se upec'o...

U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama". Ovaj put nadobudni "vodonoša" Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Ovih se dana našao u središtu pozornosti javnosti, jer je objavio da će više od 30 tisuća redovitih platiša vode u Osijeku na dar dobiti hrvatsku zastavu, a nedavno je, za 2012., dobio i nagradu za menadžera godine za javna poduzeća. Stoga je red došao na Ljubomira Novoselića, dugogodišnjeg direktora najveće gradske tvrtke - Vodovod Osijek - te građevinskog i vodoprivrednog stručnjaka. Prvo smo malo provjeravali cijevi i pritisak vode u Vodovodovim postrojenjima, potom po dvorištu kuće pola sata lovili njegovog psa ljubimca da se fotkamo, te u Dravi upecali ribu (malog jeza), ogrnuti hrvatskim zastavama, a na kraju nas je Novoselić grubo prizemljio u pokušaju rukometnog skok šuta u dvorani Zrinjevac. Prije odlaska kod liječnika, u ležernom i opuštenom razgovoru, otkrio nam je "drugu stranu Ljube".

Odmah nam recite - koje vam je najdraže piće?

- Hm, iskreno rečeno – pijem dosta vode. Osim vode, znam popiti deci-deci, ili čašicu dobrog vina. Ali umjereno.

Koliko često pijete, recimo, običnu vodu iz bočice?

- Znam da me sada "loviš" i, ne'š vjerovat', ali uopće ne pijem te flaširane vode. Mislim da je to nepotrebno.

Baš nikada? Neki kažu da je ta voda zdravija.

- Dobro, znam povremeno kupiti par bočica te vode kada idem autom na neki put ili na vožnju čamcem. No, pokušao sam rashladiti našu vodu iz pipe i nema razlike u kvaliteti i okusu. To je samo pitanje marketinga i velikog biznisa. Nema zdrave i nezdrave vode, već samo one koja jest i one koja nije za piće... Češće kupim mineralnu vodu, volim te mjehuriće.

Kada smo kod ugljičnog dioksida, je li vama najdraži element onaj koji dijeli ime s glasovitim kantautorom Dedićem? (smijeh)

- Ha, to je ona priča o navodno prevelikoj količini arsena u čepinskoj vodi... Mo'š mislit' što mi je najdraži. (smijeh) Naslušao sam se o njemu... No, dobar ti je štos. Meni je arsen potpuno jednak kao i, recimo, mangan i željezo. Ni jednoga u vodi ne smije biti preko određene količine.

Priznajte, koliko se puta vama, kao direktoru Vodovoda, dogodilo da ste u vlastitoj kući ostali bez vode?

- Jooooj, bilo je pet-šest puta, uglavnom zbog radova. Oni jesu bili najavljeni, no opet je lijepo kada dođeš kući, otvoriš pipu i začuješ onaj fini šum kada stiže voda – šššššš... Fešta, veselje, sreća!

A koliko je puta bez vode ostao – Vodovod? (smijeh)

- Pa sustav je, u principu, napravljen tako da Vodovod nikada ne može ostati bez vode, jer ona stiže kod nas. Ali jednom se to ipak dogodilo. Sjećam se, mislim da je to bilo 1996., obavljali smo veliko prepajanje jedne crpne stanice i velikog čeličnog cjevovoda. Tada nije još bilo današnjih računala i naši "velemajstori" su krivo izračunali, nacrtali i izmjerili, pa je, kada smo odrezali cijevi i stavili nove, sa svake strane falilo još 20 centimetara da spojimo... To je bila katastrofa, cirkus. Objavili smo da ćemo to riješiti do 12 sati. I bilo je, ali do 12 sati – idućeg dana. Cijeli grad je bio bez vode više od 24 sata. Od tada mi se u sjećanje urezao Damir Urban i njegova pjesma "Budi moja voda, ja sam sada vatra...". To je tada bio hit i to su nam stalno puštali na radiju.

Bilo je dana kada ste kod kuće imali i - viška vode?

- Uh, da, i to ne jednom! Obitelj i ja stanujemo u Ulici Antuna Mihanovića i zadnjih godina, kada su bile kiše, kuća nam je "plivala" najmanje tri puta. Da ti ne kažem u čemu sam "plivao", i to do koljena... (smijeh) Sve što se nalazilo u podrumu, bilo je u vodi... Crpljenje vode trajalo je dva dana, a pomogla mi je klapa. Zanimljivo, od svih u ekipi jedino je meni kuća "plivala". No, to je neka pravda, očito mora tako biti. To je i pošteno.

Pa zašto se niste požalili upravi Vodovoda? (smijeh)

- Ha-ha... Da, mogao sam, vrlo lako. To je jedna uzrečica koju baš ne kužim, a često me zezaju s njom. Vjerojatno datira iz vremena kada ljudi iz Vodovoda nisu previše "trzali" na prigovore ljudi. Mi se danas ponašamo drukčije i pokušavamo uvijek biti korektni i na usluzi potrošačima, a ako slučajno pogriješimo, što se može dogoditi - ispričamo se.

Dakle, ne prakticirate potrošače "prevesti žedne preko vode"? (smijeh)

- Joj, to nikako, to ne volim. Dogodilo se vjerojatno nekoliko puta, ali nehotice, pa sam se ispričao. Nekome drugome napraviti štetu zbog svoje koristi – to mi je najstrašnije u životu.

Objavili ste gdje stanujete. Ne bojite se nezadovoljnika?

- Ma, većina zna gdje stanujem. Do sada je bilo svega – i telefonskih poziva kući i na posao, i prijetnji, i dolazaka... Bolje da ne pričam, jer je bilo zbilja svega. Srećom, nije bilo nikakvih fizičkih napada. No, nije lako toliki niz godina biti direktor najveće gradske tvrtke, s više od 700 zaposlenih koji imaju i obitelji. To je velika obveza i odgovornost.

Svojim direktorskim stažem već pomalo "prijetite" dostići legendarnog direktora Vodovoda Željka Hubera.

- Da, od 1988. sam u ovoj struci. U vodi ne do koljena, već do grla! Od 1996. sam direktor Vodovoda, s prekidom od četiri mjeseca. Nekada su Osječani Vodovod popularno zvali Huberwasser. I neka ostane tako.

Realno, može li Vodovod ikada propasti?

- Realno - ne. Samo ako ostanemo bez vode... Mogu doći teški dani, ali propast ne.

Znate li za koga često smatraju da je najveći direktor u gradu, i zašto? (smijeh)

- Ako ćemo mjeriti kilogramima – garant nema većeg od mene. (smijeh)

Nedavno ste mi kao novogodišnju odluku odgovorili kako ćete provesti plan "minus 15". Objasnite ga.

- Jasno je: odlučio sam "skinuti" najmanje 15 kilograma! Pokušao sam ući u jedne hlače, u koje sam lani bez problema mogao stati i - nisam uspio.

Ako nije tajna – koliko sada imate kilograma?

- Nije tajna, ali stvarno ne znam! Ne smijem se vagati... (smijeh) Kada si posložim stvari u glavi, izvagat ću se i kreće mršavljenje. Moram to napraviti. Ne mogu si više pronaći odijelo po mjeri, stalno ih moram šivati. San mi je da opet mogu obući konfekcijski broj 62 ili 64.

Imate li neku stariju fotografiju na kojoj je Ljubo - žgoljav?

- Imam. Najžgoljaviji sam bio sa 101 kilom. Ozbiljno! Toliko sam imao kada sam trenirao rukomet dvaput dnevno i trčao po desetak kilometara. Moj kum Pero uvijek je imao jedan kilogram manje od mene i to me strašno patilo. Sada se i on "popravio". (smijeh)

Možda je suvišno pitati, no - što je najveći uzrok vaše, hm , korpulentne građe?

- Ciljaš na hranu? Vidi, sigurno nije od zraka, ha-ha... Volim jesti, ali mislim da nisam žderonja. Dapače, sada ne jedem mnogo. Problem je što se jako malo krećem. Prije sam, uz treniranje rukometa, vozio i bicikl, a u grad se išlo pješice.

Da, za potrebe fotkanja za ovaj intervju, malo smo igrali rukomet i sada sam prilično prebijen. Priznajte da vam je bio užitak malo "lomiti" novinara. (smijeh)

- Ma, još sam bio i nježan... Moram priznati da mi je to bio određeni užitak. To si dobio za sve one loše tekstove o meni i Vodovodu, he-he... Šalu na stranu i stvarno ne podilazim, ali ti si jedan od najkorektnijih novinara u Osijeku. I kod tebe je znalo biti pogrešaka, ali sigurno nisu bile namjerne.

Da jesu, vjerojatno bih dobio još više batina... (smijeh) Kako ste se odlučili baš za rukomet?

- Počeo sam tako da sam kao srednjoškolac došao u dvoranu Zrinjevac, koja je onda bila vauuu... Tada je Elektra tražila podmladak za drugu ekipu. Testirali su me, ali me trener, Čombe su ga zvali, "otperjašio". Rekao je: Idi, treniraj nešto drugo. Bio sam strašno tužan, nije mi bilo jasno zašto me neće, i otišao sam u drugi klub, Metalac. Tamo sam naišao na lijepu klapu, mnogo smo trenirali, a za godinu-dvije Elektra me, koja je ipak igrala u višem rangu, u jedinstvenoj hrvatskoj ligi, zvala natrag. To mi je bila nagrada.

Možete li čitateljima objasniti što je hazena?

- Kako ne! To je starija verzija rukometa, takozvani "veliki rukomet", koji se igrao na nešto većem igralištu, na travi. To je u Osijeku, na igralištu Grafičara, započela osječka rukometna legenda Kaja Ileš. Ja nikada nisam igrao hazenu.

A na kojoj ste poziciji igrali rukomet?

- Srednjeg vanjskog i kružnog napadača. Imali smo jako dobru ekipu, treniralo se dvaput dnevno i igralo ozbiljno. No, poseban gušt bio mi je igra u obrani. Ne mlatiti, nego igrati čvrsto. U rukometu se naučiš davati, ali i dobiti batine. Stoički stisnuti zube i nastaviti dalje. Naučiš se fer odnosu, poštovati protivnika. To je odlična lekcija i za život.

Vjerujem da ste puno puta bili isključeni po dvije minute. Jeste li ikada dobili crveni karton?

- Jesam. Ma, bilo je i tučnjave na utakmici, svega... Možeš misliti čega sve bude kada igraš po selima u Šokadiji! Sjećam se utakmica nedjeljom prije podne u Đakovu. Svi prvo idu na misu, pa u birtiju, pa na utakmicu. To je bio doživljaj. Tu smo se "krpali" s njima... (smijeh) Kao rivala najviše pamtim Ivu Duvnjaka, tatu današnjeg sjajnog rukometaša Domagoja. Kao srednji vanjski išli smo jedan na drugoga u obrani. Pravi užitak je bio kad smo se mi "pičili"! Ozbiljno. Tu je prštalo na sve strane, ali nikada nije prošlo bez piva na kraju.

Koliko ste puta nekoga, recimo, nokautirali pogađanjem lopte u glavu, ili ga teže ozlijedili?

- Kažem, bilo je svega, ali namjerno – nikada. Ozljeda je bilo mnogo, u rukometu toga uvijek ima. Dovoljno je, kada je netko u skoku, da ga nezgodno "potkačiš"... Kao ja tebe. (smijeh) Imaš golmana koji toliko srčano brane da se potpuno otvori pred tobom, a ti mu pokušaš pucati "kroz uši", dakle blizu glave. Onda malo promašiš i eto...

A vaše ozljede?

- Uh, bilo je tu izbijenih zuba, polomljenih nosova, slomljenih ruku, na kraju i puknuća Ahilove tetive. Najviše zbog nje sam i prestao igrati rukomet. Iako, bilo je tu i drugih razloga. Krajem 80-ih završio sam fakultet i počeo raditi u Vodovodu, i zbog posla nisam više mogao trenirati dvaput dnevno. Također, već sam navršio trideset i, premda sam na iskustvo uvijek mogao zaustaviti igrača, motoričke su mi sposobnosti počele opadati. "Potrošio" sam se. Tetiva me strahovito boljela i mogao sam igrati samo pod blokadom. Uz to, nisam želio zaustavljati razvoj novih, mladih igrača i u jednom sam trenu jednostavno otišao. Ispario. Shvatio sam da u tom trenutku života moram krenuti drukčijim putem.

Vidjeli ste kako igram. Procijenite moj talent i koliko bi vam trebalo da me naučite jako dobro igrati rukomet.

- Sad te ne bih mogao naučiti, premator si za rukomet! (smijeh) Ipak, iskreno rečeno, ugodno si me iznenadio. Dapače, začudio si me već prvim šutom na gol, posebno jer ga nikada nisi aktivno igrao. Naravno, trebalo bi tu ispraviti dosta tehničkih stvari, ali definitivno imaš talenta za rukomet i dobar odraz. Šteta što nisi počeo na vrijeme.

Ozbiljno? Hvala, nisam znao. A koju biste mi poziciju namijenili, kao Levaku koji je izraziti dešnjak? (smijeh)

- Dobra fora... Čuj, ovako krakat igrao bi ili lijevo krilo ili lijevog vanjskog. Samo morao bi malo ojačati. I mnogo više jesti. Je l' znaš koliko smo mi jeli dok smo trenirali rukomet? Cijela ekipa, s kojom i danas srijedom zaigram veteranski u Zrinjevcu, jela je kao skupina lavova. Sjećam se kada smo par puta igrali dolje, na moru, pa nam naivci u hotelu postave "švedski stol". Nas 15 kada je došlo – kao termiti. Sve smo počistili! (smijeh)

Veliki ste ljubitelj hrane. Koja jela preferirate?

- Vidi, riba mi je broj jedan, i riječna i morska. Naravno, i ove slavonske delicije. I ono što se jede žlicom, primjerice perkelt, krumpir-gulaš i slično. Nešto od toga kuham i ja. Kod kuće imam ekskluzivno pravo kuhati fiš i čobanac, a kažu da pravim i dobar roštilj. Eh, sada, nastao je veliki problem. Mislim da me sin "špijunirao". Ima 22 godine, prebrzo uči i bojim se da će mi ubrzo preuzeti primat za kuhanje i kod kuće, u dvorištu, i na vikendici.

Gdje? Mislim, ako slučajno budem prolazio... (smijeh)

- Javi se i slobodno naiđi! Vikendica je u jednom surduku, Studenac, pokraj baranjskog mjesta Branjina. Vikendica ima 35 kvadrata i sjajan pogled na zelenilo. Obožavam prirodu. Otkada znam za sebe roditelji su me vodili u prirodu – na Pampas, Bilje, Halaševo, na vikendicu u Dalj-planinu... Postoje ljudi koji su orijentirani prema životu u gradu, a i oni koji vole živjeti i provoditi vrijeme u prirodi. Ja koristim svaku prigodu "zdimiti" izvan grada. Kada je, recimo, ljeto, volim svaki slobodni trenutak provoditi u čamcu, na Dravi, posebno ako nije "sunjara".

Logično je da volite slatku vodu... (smijeh) A kako se ponašate, recimo, na moru?

- Obitelj i ja volimo ići na more. Na otok Ugljan, u malo mjesto Poljana, kod ljudi gdje ljetujemo već niz godina. I obvezno čamac ide s nama na more. Gotovo svakoga dana idemo negdje – na Dugi otok, Kornate i dalje. Ponekad i pecam, iako mnogo više volim pecati na Dravi i Dunavu.

Otkud strast za pecanjem?

- Pecanje mi je pod kožom od malih nogu. Otkad sam mogao samostalno sjediti, djed me vodio ne pecanje. Na Pampasu smo sjeli u čamac, dobio sam veslo u ruke, jer motora tada, početkom 60-ih godina nije bilo, i veslali smo uz obalu sve do "špica" Otoka ljubavi... Početkom 80-ih, kada smo kupili motorni čamac, počeli smo ići i na Dunav, gdje se znalo dogoditi da po tri dana ne ulovimo ništa. Nije nam to smetalo, jer meni je pecanje uvijek bilo smirujuće. Tako je i danas, nije mi važan ulov.

Svejedno otkrijte - koja je najveća riba koju ste uhvatili?

- Hm, bio je to, na Dunavu, jedan som od, sada ne znam, slagat ću, 34 ili 43 kilograma... Bolje zvuči 43 kg.

Dajte, 43 kilograma? Malo pretjerujete. (smijeh)

- Nije, nije... Bio je to jedan lijepi som. Kum mi ga je pomogao izvući, on je svjedok. Pitanje je bih li uspio da on nije bio sa mnom u čamcu, i to noću. Pamtim i jednog smuđa i šarana, svaki po 11-12 kila.

Noću? Malo ste bili u krivolovu ili...? (smijeh)

- Nikada! Krivolovce ne podnosim. Danas se "nakotilo" previše ljudi koji rade čuda, posebno po Dunavu... Nekada je krivolov bio – postavi se mreža i lovi riba na crno. Sada se hvata eksplozivom, strujom... Riba je sva poplašena, više ne možeš ništa upecati. Bombardiraju Srbi s njihove, mi s naše strane, a riba je u sredini. To je cirkus! Protiv toga se oštro treba boriti.

Idemo malo na kopnene životinje. I vi ste očito veliki ljubitelj pasa. Što vas je privuklo psima?

-Ne znam, tako je oduvijek. Možda je glupo reći, ali ja na psa više ne gledam kao na kućnog ljubimca. Kod nas u familiji pas je član obitelji. Ozbiljno. On ima svoje mjesto, sudjeluje u svim događanjima. I redovito idemo u šetnju, naravno.

Imate neki poseban termin i mjesto za te šetnje?

- Kada navečer počne "Sulejman Veličanstveni" – pas i ja idemo u šetnju! I to, što bi se prigodno reklo - "okolo kere", dakle blizu kuće. Većina mojih ukućana gleda tu seriju – i otac i supruga Lidija i kćerka Tijana. Cijelo "pleme", osim mene, tada je na hrpi. Moj tata, dapače, i dalje misli da je "Sulejman" povijesna serija. (smijeh) Inače, prije smo imali pinča, koji je, na žalost, pokojni, a sada imamo francuskog buldoga, staroga sedam mjeseci. Zove se Paco von Freudenhaus.

Krasna složenica, nema što. Tko mu je dao to ime?

- Tako se već zvao kada smo ga kupili. Ali on je tako blesava njuška, vidio si ga, da mu takvo ime stvarno pristaje. Jako je živ, a kada mu se ne obraćamo dovoljno intenzivno, davi nas, gnjavi, ljuti se, grize čarape... Izgrizao mi je sve čarape! Srećom, stolove i stolice ostavio je na miru.

Možda bi ga smirilo da ga malo odvedete u lov?

- Joj, bojim se da bi, kada bih ga odveo u lov, imao trajne traume. To je pas s kojim morate biti vrlo nježni... Što se tiče lova, to je onako, usputno. Nemam toliku strast prema lovu, nego prema prirodi.

Dobro, ali koji je naveći kapitalac kojeg ste ustrijelili?

- Ma ništa specijalno, neke divlje gice i to.

Nije li vam žao ubijati životinje?

- Zapravo jest. Zato se tako i ponašam, tek tu i tamo nešto ustrijelim, a s godinama sve manje.

Zato ste "ubili" vi mene za rukometnu fotku. Kao da nalijećem na čvrsti zid. Ima li to veze s vašom strukom?

- Možda... Da, završio sam Građevinski fakultet, za što je "kriv" moj stari. Na jedan fini, diskretni način usmjerio me u građevinu. Nakon srednje škole nisam znao što ću, pa sam poželio ići studirati DIF. Stari me tada pitao: "A što ćeš s tim?", a ja sam odgovorio: "Pa, rukometni trener". On je rekao "dobro" i – natjerao me da odem na građevinu. Možda i zbog njega, koji je bio električar, RTV mehaničar, još kao mlad počeo sam prčkati s alatom. Koliko mi vrijeme dopusti, volim sam popravljati stvari, sklapati, bušiti... Prije sam "šarafio" motore, aute, sve. Stari i ja smo normalno pred kućom popravljali svoje "stojadine" i Wartburge, a danas imaju toliko elektronike, da više ne smiješ dići "haubu".

U pravu ste. Imate li nasljednika među djecom, bilo u građevinskoj, bilo u vodoprivrednoj struci?

- Pa, 25-godišnja kćerka Tijana lani je završila Građevinu. Sin Krešimir sad će napuniti 23 godine i studira pravo.

Dok nešto popravljate, sigurno si puštate neku glazbu. Otkrijte koja vam je najdraža pjesma u kojoj je tema ili se spominje – voda?

- Hm, uz "Budi moja voda", vjerojatno "Smoke On The Water", Deep Purple.

Da? Ljubitelj ste "old school" rocka?

- Ma, to je prava glazba! U to vrijeme svi su slušali Garryja Glittera i sličnu komercijalu, a moj lega Dražen i ja smo slušali Yes, Emerson, Lake & Palmer, Bowieja, Jethro Tull, Deep Purple, Doorse, Pink Floyd, Led Zeppelin... To slušam i danas.

Dobar izbor. Volite li više slušati glazbu s CD-a, preko računala, ili s gramofonskih ploča?

- Pa CD-ove kupujem jer volim slušati glazbu u autu. A kod kuće prvo što sam si instalirao bili su odličan gramofon, pojačalo i zvučnici. Imam "brdo" ploča, nekih 300-400, i meni je puno ugodnije i toplije slušati glazbu s njih.

A što da vam netko drag, recimo, pokloni CD s pjesmama Joleta, Rozge, ili možda s narodnjacima?

- Tko god da je, ne bih to slušao, nema šanse! Svaka čast svakome, ali meni se to nimalo ne sviđa.

Koju biste dragu ploču ili CD poklonili meni?

- Tebi? Znaš što, "The Man Who Sold The World", od Bowieja. Pa si ti misli zašto. (smijeh)

Dobra... (smijeh) Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.

- Hmmm... Znamo se dugo vremena, pratim tvoje projekte, poput "semaforskog Šetača" i imaš mi jedan "essekerski štih". Iskreno, što ti ide najviše na živce u Osijeku?

Posljednjih godina - strašna negativa u razmišljanjima mnogih ljudi.

- Slažem se. Vladaju defetizam i stalno kritiziranje. Ništa im ne valja. To treba promijeniti.

Tomislav LEVAK
Za mene su zastave dobra ideja

Po novome, zovu vas i "zastavnik". Zašto? (smijeh)

- Ajoooj, znao sam... To je zbog našeg plana da redoviti platiše vode u Osijeku uz slijedeći račun na dar dobiju i hrvatsku zastavu. To je dobra ideja, no svjestan sam da uvijek ima ljudi koji misle drukčije.

Moram priznati da ja ne plaćam vodu baš redovito. Možete li mi srediti da ipak dobijem hrvatsku zastavu, makar i neku malu? (smijeh)

- Evo, prepustit ću ti svoju, ili ću ti kupiti jednu. Za 20 kuna. (smijeh)

Zna li se koliko ćete na kraju potrošiti na kupnju tih zastava? Priča se o čak 750 tisuća kuna.

- Ne znamo još, raspisali smo javni natječaj... Opet želim naglasiti da kupnja zastava neće ići iz sredstava građana, nego od velike zarade koju smo nedavno ostvarili prodajom Poslovne jedinice Tehnički plinovi.

Kako komentirate internetsku foru da će neredoviti platiše dobiti 3.000 srpskih zastava? (smijeh)

- Ha-ha-ha... Svašta! Pročitao sam to i dobro se nasmijao. Odlična je fora.

Jeste li pročitali Krležine "Zastave"?

- Ne, ali pročitao sam, recimo, "Moj obračun s njima". Krležu sam dosta čitao u JNA, na redovitom služenju vojnog roka. Meni je taman "pasiralo".

A jeste li možda u JNA imali čin zastavnika? (smijeh)

- Ne, ha-ha... Bio sam “dobri vojak Švejk”.

5 ILI-ILI

ZASTAVA 101 (STOJADIN) ILI ZASTAVA 750 (FIĆO)? (smijeh)

- Kužim, to je zbog zastava... (smijeh) Radije bih "fiću".

DRAVSKA ILI BUNARSKA VODA?

- Uuuuu... Teško. "Šmeka" mi deci-deci. Pola-pola, jer je slično u Osijeku.

PECANJE ILI LOV?

- Pecanje, apsolutno.

SREDNJI VANJSKI ILI KRUŽNI NAPADAČ? (u rukometu)

- Kružni, jer je kreativniji. Tu možeš protivničkog igrača čupati, štipati... (smijeh)

PINK FLOYD ILI LED ZEPPELIN?

- Nemoguća odluka. I ovdje je pola-pola.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana