Vezani članci
DAMIR JOSIĆ - NEPOZNATA STRANA VINARA, UGOSTITELJA, KROJAČA, DIZAJNERA ODIJELA, VODIČA SLUŽBENIH PASA, I BIVŠEG IZVIĐAČA
MIROSLAV ŠKORO - NEPOZNATA STRANA PJEVAČA, SKLADATELJA, DIPLOMIRANOG EKONOMISTA, BIVŠEG SABORSKOG ZASTUPNIKA I KONZULA
LAGANINI: NEPOZNATA STRANA REKTORICE
U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put raritetni antikvitet Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.
Prošloga je vikenda organizirana Noć muzeja, vrijeme je karnevala, a danas (subota) je i tradicionalni Sajam antikviteta u Tvrđi pa je red došao na Grgura Marka Ivankovića, ravnatelja Muzeja Slavonije, ljubitelja kostimiranja i već godinama AntikFANatika Glasa Slavonije. Prvo smo s nesuđenim farmaceutom malo "mućkali" ljekovite pripravke u Ljekarni "Park" u osječkom Domu zdravlja, zatim se malo ludirali po Muzeju Slavonije i kostimirani pozdravljali zbunjene prolaznike na Trgu Sv. Trojstva, a na kraju i prošetali "po šumama i gorama". Nakon toga u ležernom i opuštenom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Grge".
U Laganini intervjuima imao sam sugovornice s dvama prezimenima, ali vi ste mi prvi sugovornik s – dvama imenima. Jesu li vam to prava imena ili ste si ih sami nadjenuli?
- To su mi prava, krsna imena. Grgur sam nazvan po djedu s očeve, a Marko po djedu s majčine strane. Možemo reći i da sam malo podvojena osoba, ha-ha...
Uz Enriha Merdića, vi ste mi do sada najviši sugovornik u Laganiniju. Znači li to da ste se bar nekada bavili košarkom?
- Nikada! Ni košarkom ni bilo kojim drugim sportom. Također, ne vozim se ni rolama ni, recimo, romobilom. Jednostavno sam nespretan, što bi Essekeri rekli – "šplentrav". U obzir dolaze samo plivanje, možda bicikl i posebno pješačenje u prirodi i penjanje po brdima. To jako volim.
Da? Kako i zašto ste počeli s pješačenjem i penjanjem?
- Jednostavno, jer me to smiruje. To su trenutci kada je čovjek sam sa sobom, svojim mislima i netaknutim okruženjem u kojemu nema suvišne buke i prljavštine. Nemam planinarsku opremu, nego idem ovako. Amater. Prokleti amater.
Lijepo. Jeste se ikada izgubili? (smijeh)
- Jesam, jednom u izviđačima, Uoči polaska u prvi razred osnovne škole bio sam s izviđačima na otoku Zlarinu. U popodnevnim satima, kada je bilo vrijeme odmora, nisam htio ostati u šatoru, već sam odlučio malo istražiti okolinu. U obližnjoj sam se šumi malo dezorijentirao, ali sam na kraju ipak uspio naći pravi put. Nisu me morali tražiti niti zvati policiju. (smijeh)
Mnogi su moji dosadašnji sugovornici bili izviđači. To je nekada očito bilo prilično popularno?
- Očito. No, ja sam bio kratko, u osnovnoj školi, mislim da se klub zvao Javor. Taj je bio najbliži ulici gdje sam živio – nekadašnjoj Librenjakovoj, danas Ulici Isidora Kršnjavoga. Još imam crveno-plavu izviđačku maramu i ponekad je nosim, u ležernijim prilikama.
Na koju ste najveću nadmorsku visinu stigli pješice?
- Hm, ne znam koliko je točno iznosila, ali to je bio vrh planine Osorščica na Lošinju. Po mraku smo krenuli iz Nerezina i na vrh stigli u zoru, odakle "puca" perfektan pogled na cijeli Lošinjski arhipelag. Onda se spuštate drugom stranom planine i tura završava u Osoru, gdje je kupanje u moru. To mi je bio jedan od ljepših doživljaja. Nemam neku stalnu ekipu, nego se ekipe stvaraju "u hodu".
U ovom slučaju – doslovce u hodu (smijeh). Sada izaberite najljepše brdo i pogled s njega u Slavoniji i Baranji?
- To je svakako naša baranjska Banska kosa, i to gotovo u svako doba godine. Ima svoje čari i po snijegu i kada prolista... Zapravo je najljepše s vrha pogledati Osijek koji je kao na dlanu.
Nisam to znao. Obilazite li i stare dvorce u tim hodnjama?
- Ne. Radije idem u divljinu jer ovo nije kulturni turizam nego stvarno za odmor.
Za vas kažu da ste doslovce opsjednuti starinama. Priznajte – koliko antikviteta i kakve vrste imate kod kuće?
- Volim ih, da, ali nisam opsjednut na način posjedovanja. Nemam ništa posebno, uglavnom naslijeđene obiteljske stvari, kao namještaj ili neke ukrase. I nekoliko sitnica sa strane. Starine radije skupljam u Muzeju. (smijeh)
Koliko biste najviše novca dali za neki antikvitet, i koji to?
- Joj, ne raspolažem velikim sredstvima pa onda o tome i ne razmišljam niti se opterećujem.
Dobro, a koju biste svjetsku izložbu voljeli dovesti u Muzej Slavonije?
- Hm, puno njih, ali to je realno teško očekivati. Bio bih sretan kada bismo uspjeli, bar na kraće vrijeme, dobiti neko remek-djelo, nekog Velasqueza iz bečkog Kunsthistorisches Museuma ili tako nešto, da ga vide i Osječani. Čak i radimo na tome, zajedno s Modernom galerijom iz Zagreba.
Sretno. Koji su izlošci ostavili poseban dojam na Sajmu antikviteta?
- Tu ima svega i svačega. Najviše se volim baviti starim razglednicama i fotografijama, više nego oružjem ili odličjima, čije zbirke također vodim. U Muzeju imam nekoliko tisuća razglednica, različitih vrsta i vrijednosti. Vrlo intenzivno skupljamo razglednice Osijeka i slavonskih sela i gradova. Volim ih jer najbolje otkrivaju povijest. Cijena i vrijednost ovisi o starosti razglednica i broju tiskanih komada. Neke vrijede i pedesetak eura.
Kao diplomirani povjesničar umjetnosti i etnolog jako dobro poznajete povijest Osijeka i posebno njegovih zgrada. Koji objekt ili prostor u Osijeku, prema vama, ima najfascinantniju povijest?
- Joj, mnogi su jako zanimljivi, ali istaknuo bih jedan mali "dragulj" u dvorištu kuće obitelji Povischil, koji su bili veleindustrijalci namještaja, u Europskoj aveniji 22. Tamo se nalazi jedna mala secesijska kuća za žalovanje. Naime, Marija i Josip Povischil imali su dva sina, Rudolfa i Josipa. Potonji je, jedva punoljetan, poginuo na fronti u Prvom svjetskom ratu i oni su sagradili tu kućicu, gdje su prenijeli sve njegove stvari i žalovali.
Potresno... Za diplomski rad imali ste temu "Osijek – udio secesije u slici grada". Kako komentirate današnje boje pročelja zgrada u tom secesijskom nizu u Europskoj aveniji?
- To je strašno! Obnova koja je napravljena početkom 80-ih godina, uoči Europskog prvenstva u streljaštvu EPSO '85, bila je u najmanju ruku paušalna i neprimjerena. Nadam se da će uskoro doći na red temeljita obnova pročelja, ograda i predvrtova tih zgrada.
Ocijenite, koliko bi vam trebalo vremena da meni, koji već ponešto znam, bar solidno prenesete veliko znanje o povijesti Osijeka koju imate?
- Ne bi mnogo. U nekoliko sati šetnje gradom, ulazeći u haustore i dvorišta, svašta bismo dotaknuli i svuda zavirili. Mnogo biste naučili, a te bi vam informacija ostale zauvijek. Ne biste ih zaboravili.
O.K., možda to jednom i napravimo... Biste li vi mene zaposlili, sada ne baš kao kustosa, ali recimo kao eksponat u muzeju? (smijeh)
- Za neku sitnu naknadu, možda. Ali niste još toliko stari. (smijeh)
Kao etnolog, volite li možda i etnoglazbu? Ili, recimo, narodnu? (smijeh)
- Nisam neki fan, ali mogu poslušati etnoglazbu jer je dio tradicije, hrvatskog ili nekoga drugog naroda. Odnosno, pravu narodnu glazbu, nikako ne novokomponiranu. Ipak, najviše uživam u klasičnoj glazbi i rado idem na koncerte, iako nisam muzikalan.
Niste muzikalni? A baš sam vas mislio preko "štele" ubaciti u zbor... (smijeh)
-Uh, ne bih vam puno poomogao. Još bih vam upropastio, ha-ha... Ali mogu biti u publici, pljeskati i bodriti vas na taj način.
Hoćete li u publici biti normalno odjeveni ili prerušeni u neki lik?
- Mislite na moju sklonost prerušavanju? Ovisi, ako je vrijeme maskenbala kao sada...
Otkud ta želja za nošenjem kostima?
- Već niz godina s jednim užim društvom u ovo doba godine uzmemo nekoliko dana godišnjeg odmora ili iskoristimo vikend za prerušavanje i posjete prijateljima. Nije nam cilj praviti ludorije po gradu, nego složiti zanimljiv kostim i ići kod poznatih ljudi i iznenaditi ih. I to tako da, kada im pozvonite na vrata, u prvi mah ne mogu skužiti da je riječ o maškarama, već ste im prvo malo čudni. (smijeh)
Zašto kod kuće imate kostim baš pravoslavnog svećenika, u kojemu ste se i fotografirali za ovaj intervju?
- Prije nekoliko godina osječki je HNK prodavao svoje kostime i ovaj je bio moje veličine. Sestra mi je, prema uzoru na jednu fotografiju, napravila kapu, u Baumaxu sam kupio lanac, križ sam našao kod mame u škatuljici i – eto "sveštenog lica"!
Znate kako izgledam. Koji biste mi kostim ili masku preporučili? (smijeh)
- Ovo odijelo za fotkanje vam sasvim dobro stoji. No, recimo, Don Quijote bi vam dobro pristajao. On je isto bio visok, mršav, osebujan lik.
- Hm, hvala. Valjda. (smijeh) Znači li to prerušavanje da ste nekada možda željeli biti – glumac?
- Ne, ali u ranoj sam mladosti imao "fiks ideje" za dva zanimanja – farmaceut i kontrolor leta. To je bilo vrijeme kada se tek sagradio osječki aerodrom pa su iznad Osijeka ipak svakodnevno letjeli avioni... Kao dječaku bilo mi je fascinantno to doživjeti i maštati, no brzo me pustilo. S druge strane, čak sam u srednjoj školi jedno
vrijeme bio na praksi u ljekarni osječke bolnice, gdje sam pomagao praveći Pavlovićevu mast i slično.
Što, imate nekih posebnih afiniteta prema tabletama, ili... ? (smijeh)
- (smijeh) Ne, ali imam prema "kemijanju" i pravljenju takvih preparata. Čak sam kod kuće na tavanu imao i mali laboratorij u kojemu sam svašta "mućkao". Dobro je što nitko nije odletio u zrak... Samo sam jednom u usta uzeo malo klorovodične kiseline, ali ubrzo sam shvatio što se dogodilo, slavina je bila blizu i isprao sam to na vrijeme. Dakle, nisam se nikada teže ozlijedio, ali, eto, tragovi su ostali. (smijeh)
Kao farmaceut biste sigurno mnogo više zarađivali... Što vas je odvratilo?
- Ma, nisam ja čovjek od novca. Uostalom, ni ljekarništvo više nije što je nekad bilo. Farmaceuti su danas više postali trgovci, a ne čarobnjaci koji od raznih tvari čine čuda. Tako da me ta "fiks ideja" prošla, kao i ona da budem profesor.
I to ste željeli biti?
- Oh, da. Profesorsko zvanje mi je, kao mlađem, bilo prvi konkretan cilj kojim sam krenuo. Onda sam se na studiju povijesti umjetnosti i etnologije, koji su me uvijek zanimali, odlučio ipak za znanstveni, a ne profesorski smjer. Srećom, jer sam usporedno sa zaposlenjem u Muzeju Slavonije, imao povremene "izlete" na predavanja učenicima u Tekstilnoj školi, da isprobam taj svoj iskonski nagon. To je bilo jedno razočaranje i shvatio sam kako nisam za tu priču.
Kada smo se već vratili u "ludu" mladost, objasnite nam igru "odstupnice". (smijeh)
- Joj, i to znate, ha-ha... Dakle, jedne kasne večeri smo naši vjenčani kumovi, Žec i Stela, te supruga Mirta i ja, krenuli prema Gornjem gradu iz Tvrđe koja je tada bila još poluprazna, bez današnjih kafića. Išli smo preko ove zelene tratine u Perivoju kralja Tomislava i odjedno nam je došlo da se, kao u partizanskim filmovima, počnemo sakrivati iza drveća, osvajati područja, čuvati jedan drugome leđa... Konačan je cilj bio osvojiti klupu na Klasijama, brdu kod bivše škole “Ivan Štark”. Tamo smo iznenadili jedan ljubavni par, za koji smo skužili da su nas cijelo vrijeme u čudu pratili što radimo... (smijeh) Više nam nije padalo na pamet to raditi.
Dobro, a u koju skupinu pripada igru u kojoj se s prijateljicom šalite sa stanarima neke zgrade na Sjenjaku?
- Mislite na zamjene otirača pred vratima? Ta "prijateljica" je danas moja supruga. Tada smo valjda shvatili da slično razmišljamo i ostali smo zajedno sve do danas.
Sve navedeno pokazuje kako ste skloni sitnim "vragolijama". Smatrate li se velikim djetetom?
- Da, veće sam dijete nego što mislite. Čovjek je homo ludens i treba se igrati. Ne treba sve shvaćati preozbiljno i dramatično, život treba živjeti punim plućima.
Poznajem vas već dugo i imate specifičan smisao za humor. Koji vam je tip humora najdraži? Sarkazam, ironija, cinizam..?
- Joooj, spontani. Od prigode do prigode, sve ovisi.
Ima li vaša supruga Mirta jednako toliko smisla za humor ili vas je osvojila, kako ih zovu, "najboljim kolačima na svijetu"?
- Ona je jako duhovita i kolači joj zbilja jesu najbolji na svijetu. Posebno Esterhazy torta. No, mi smo se upoznali na drukčiji način – u petom razredu osnovne škole, kada smo se na zimovanju u slovenskom odmaralištu Kropa sudarili saonicama. Prvi je naš susret zbilja bio "sudar", dapače prometna zimska nezgoda. (smijeh) Nismo išli u istu školu, ali ja sam se potrudio, preko jedne mamine prijateljice, da i dalje idem na ta zimovanja s Mirtinom školom. Od tada smo zajedno, uz manje prekide.
Dobro, a pravite li vi neke kolače?
- Ne baš, ali ponekad kuham. Vikendom. Najčešće "muljoto". (smijeh)
"Muljoto"?
- Da, tako ja zovem ručak koji napravim od namirnica što ih toga dana kupim na tržnici. To najčešće bude nekakvo tijesto, s umakom od različitog povrća i nekim mesom... Nije tako loše kao što zvuči. (smijeh)
Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.
-Pa, kako vam je palo na pamet ovako ne baš specijalnog lika intervjuirati za rubriku gdje su osječke "face"?
Možda o sebi nemate takvo mišljenje, ali poznati ste gradu i znao sam da ćete biti zanimljivi.
- Hvala vam lijepo.l
Tomislav LEVAK
Noć u muzeju
Osjećate li se dovoljno starim da budete ravnatelj jednoga - muzeja? (smijeh)
- Dobra fora. Pa to je relativan pojam. Ne mogu reći ni da sam prestar ni premlad tako da... (smijeh) Stavite tri točkice.
Eto, jesam. Sigurno vam je životni san imati privatni muzej?
- Zanimljivo, nije. Nemam te ambicije.
Gledali ste film "Noć u muzeju". Je li vas ikada strah da ostanete zaključani u muzeju noću, a izlošci – ožive?
- Nije me strah, ali ponekad se dogodi da imam osjećaj nelagode, pogotovo kada predugo ostanem i umoran sam. To su ipak prostori u kojima imate muzejske tamnice i zatvore, svašta.
Događaju li vam se ikada neke halucinacije?
- Ne, ali pamtim jedan zanimljiv događaj. Kada smo prije mnogo godina radili izložbu "Planovi i vedute Osijeka", nas 4-5 kustosa je do duboko u noć ostalo prepisivati podatke sa starih katastarskih karata za katalog izložbe. U neko doba noći, kada smo već malo "puknuli" od umora, odlučili smo se zabaviti i uplašiti kolegicu koja je izišla, mislili smo, na toalet. U depou Muzeja uzeli smo kacige i mačeve i, kao, šuljali smo se da je uplašimo. No, kada smo došli do stubišta, ta kolegica i posjetitelj kojega je pustila u muzej prepali su – nas. Malo smo zavrištali, izgledalo je k'o scena iz crtića. Svi smo se dobro nasmijali.
Koji je najljepši svjetski muzej u kojemu ste bili, a koji vam je velika želja posjetiti?
- Najviše sam bio po muzejima u susjednim zemljama. Impresivni su mi Kunsthistorisches Museum i Naturhistorisches Museum u Beču, zatim Muzej lijepih umjetnosti i Muzej terora u Budimpešti. Zanimljivo je vidjeti gdje smo u odnosu prema muzejima u našem okruženju. Na žalost, jako smo daleko od njih... Volio bih posjetiti Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, ujedno i jedini američki grad koji bih volio vidjeti.
Iznesite skrivenu želju - ravnatelj kojega muzeja biste voljeli biti?
- Ma, ja sam zadovoljan u Muzeju Slavonije.
Dajte, nemojte biti takav lokalpatriot...
- Ozbiljno. Svjestan sam svojih mogućnosti pa ne bih pretjerivao ni s očekivanjima.
5 ILI-ILI
POVIJEST UMJETNOSTI ILI ETNOLOGIJA?
- Povijest umjetnosti. Jer mi je priraslija srcu.
MUZEJ SLAVONIJE ILI PARIŠKI LOUVRE? (smijeh)
- Već sam rekao – Muzej Slavonije. Volim Osijek.
GRGUR ILI MARKO? (smijeh)
- Ipak Grgur.
FARMACEUT ILI KONTROLOR LETA?
- Ipak farmaceut.
PAPUK ILI KRNDIJA?
- Krndija. Zato što je šarmantna.