Ulogom spiritistički urnebesne Madame Arcati u predstavi “Vedri duh” Ana Stanojević, glumica osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, večeras će svečano obilježiti 40. obljetnicu umjetničkoga djelovanja.

- Iznimno je lijep osjećaj slaviti 40 godina umjetničkog rada. To je osjećaj koji je teško opisati. Jako sam uzbuđena i jako se tome veselim. Za to sam vrijeme odigrala više od stotinu uloga i teško mi je reći koja mi je najdraža, jer sam sve uloge radila s ljubavlju i srcem. Bilo je tu velikih i značajnih uloga, i onih manjih, ali i te male su mi jednako drage, kaže Ana Stanojević, glumica čija je karijera počela u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.

Od brojnih uloga izdvaja one barunice Castelli-Glembay u Krležinim “Gospodi Glembayevima”, Regine u također Krležimom “Povratku Filipa Latinovicza”, Ponzije u Lorkinom “Domu Bernarde Albe” i mnoge druge lijepe uloge u kojima je uživala raditi. Surađivala je s brojnim dobrim redateljima od kojih, kaže, glumac može mnogo naučiti, ako ima sluha.

Veseli je što je obljetnička predstava upravo “Vedri duh”, iako voli i svoju ulogu u predstavi “Sinovi umiru prvi”. “To je dosta teška predstava, a “Vedri duh” je farsa, pa sam se odlučila za tu predstavu", kaže Stanojević.

Naša sugovornica smatra da joj je glumački poziv bio suđen. “I da se ponovno rodim opet bih bila glumica. Bila sam predodređena za glumicu. Još dok sam bila učenica osnovne škole vidjela sam predstavu jednog lutkarskog kazališta. Ta fascinacija malom pozornicom, plišanim crvenim zastorom. lutkama, to me jednostavno opčinilo. Tu se neka klica začela, da bih u gimnaziji glumila u tri predstave, od Antigone do Fadila Hadžića”, priča Ana Stanojević.

Rodom Požežanka radila je i požeškom teatru. Iako je diplomirala hrvatski jezik, ljubav prema glumi je bila jača, tako da je od 1972./73. u stalnom angažmanu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

- Brzo mi je prošlo tih 40 godina i sav taj rad u osječkom teatru. No, kad se vratim unatrag i sjetim se nekih prvih uloga čini mi se da je to bilo jako davno. Recimo, jako sam voljela ulogu Sultanije, najstarije kćeri u “Hasanaginici”, Cezoniju u “Kaliguli”, Yente u “Guslaču na krovu”, za koju sam dobila lijepu kritiku. Posebno mi je drago kada me publika zaustavlja na ulici, komentira moje uloge, čak govori tekst iz neke predstave koja im se svidjela. To je niz sjećanja koja naviru u mojoj glavi, teško mi je svega se sjetiti, no, sve u svemu bilo je jako lijepo raditi u osječkom teatru, zaključuje Ana Stanojević.