U povodu tužnih američkih obljetnica, osam desetljeća od početka i pola stoljeća od okončanja eksperimenata na živim ljudima, cinik bi samo uzviknuo: I prije Mengelea Mengele!, sjećajući se zločinačkog nacističkog liječnika koji je u koncentracijskim logorima bezdušno eksperimentirao na jadnim logorašima.

Bez obzira na to što se u ovom sjevernoameričkom slučaju iz Alabame ne radi likvidacijama ljudi kao u holokaustu, jezu izaziva činjenica kako su Amerikanci slične “eksperimente” provodili godinu dana prije Hitlerova osvajanja vlasti. To što se događalo u Alabami, inače poznatoj po rasizmu, doista je mračna strana američke prošlosti.

Javnozdravstvena studija sifilisa, koja se odvijala od 1932. do 1972., odnosno eksperimenti u Tuskegeeju, kako je nazvana ta medicinska sramota, bila je klinička studija u kojoj je promatrano 399 ispitanika oboljelih od sifilisa, te 200 ispitanika kontrolne grupe bez sifilisa. Studija je ozloglašena jer je izvedena bez dužne pažnje prema ispitanicima. Članovi te nesretne grupe “400 manje jedan” bili su crnci, većinom napoličari iz Alabame, koji su vođeni kao slijepci. Oni su, naime, sudjelovali u navodnom liječenju “loše krvi”, ali nikada im nije priopćeno da je uzrok njihova zdravstvenog stanja jednostavno sifilis. Također nisu znali da ih se, osim na početku studije, jednostavno ne liječi. Jadni ljudi tako nisu ni mogli svojevoljno pristati na eksperiment uz punu svijest o posljedicama, jer nisu znali za dijagnozu.

Uz laž o njihovoj bolesti, rečeno im je da će dobiti besplatno liječenje, besplatan prijevoz do klinike, jedan topli obrok dnevno i u slučaju smrti 35 dolara, a kasnije 50 dolara za troškove pogreba. Stvarno crni humor. U biti, provoditelji eksperimenta proučavali su kako se kod pacijenata razvija sifilis, bolest koja dovodi do sljepila, paralize, srčanih bolesti, tumora, gubitka razuma. Bolesnici nisu liječeni zato da bi nakon smrti bile obavljene obdukcije. Oboljeli su umirali, a zaražene su bile i njihove žene te se bolest prenosila i na djecu. Priče su zbilja bizarne, kao jedan od ciljeva te igre bio je utvrditi boluju li možda od sifilisa bijelci na drukčiji način od crnaca! Institut u Tuskegeeju počeo je ovu studiju pod pokroviteljstvom američke Službe javnog zdravstva, a namjera je bila nekoliko mjeseci promatrati bolesne crnce s neliječenim sifilisom te ih potom liječiti. U nečasnom zapletu ove priče nekoliko liječnika je, nastavljajući program, zavaravalo pacijente iz bojazni da ovi neće sudjelovati ako vide da su obični zamorci, odnosno da se čeka rezultat koliko im vremena treba do smrti. Stoga su samo provodili testove. Istina, bolesnici su u prvih nekoliko mjeseci bolesti bili liječeni tadašnjim modernim metodama, uz ostalo živinim mastima. Nakon toga su liječnici produžili eksperiment.

Kasnije, 1947. godine, penicilin je postao standardni lijek za sifilis, jer bez penicilina sifilis se pretvarao u kroničnu, bolnu i fatalnu bolest. Vlada je tada pokrenula kampanju pozivajući ljude u liječničke centre, a one pozvane u vojsku testirali su na sifilis i liječili. I tu je ovaj dio Alabame bio izuzetak - umjesto liječenja penicilinom i prekidom istraživanja, liječnici u Tuskegeeju nisu dali informacije o novom lijeku i samo su nastavili svoja istraživanja. Tamošnji oboljeli su dezinformirani tvrdnjama da ih se ionako već liječi. Kao u nekom horor filmu... No priča je konačno izišla u novinama, bilo je to 1966. Tada je Peter Buxton, zaposlen u Službi javnog zdravstva u San Franciscu, kao istražitelj spolnih bolesti saznao za eksperiment i obavijestio nadređene. No, dobio je odbijenicu, i poruku kako se eksperiment treba ići dalje i da tome neće biti kraja dok svi ispitanici ne umru i dok se na njima ne obave obdukcije. Nevjerojatno! Ipak, nakon što je 1972. nekoliko novina objavilo priče o tim užasavajućim pokusima na ljudima, eksperimenti su obustavljeni. Preživjeli su ispitanici dobili nekakvu odštetu te im je obećano da će biti besplatno liječeni.

Potom je 1974. godine donesen zakon o regulaciji medicinskih eksperimenata na ljudima. Mnogo kasnije, 1997. godine, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton javno se ispričao za ono što se dogodilo davno prije njegovoga preuzimanja vlasti. Učinio je to u nazočnosti preostalih osmero crnaca koji su preživjeli nevjerojatnu torturu takozvanih znanstvenika, američkih Mengelea. Clinton se službeno ispričao za ponašanje vlade njegove zemlje, a to što se događalo nazvao je sramotnim.

Studija sifilisa u Tuskegeeju je često navođena kao jedan od najvećih etičkih prekršaja, kršenja povjerenja između pacijenta i liječnika prilikom kliničkih studija u SAD-u. Studija je dovela do Izvještaja Belmont i stvaranja Nacionalnog odbora za humanističke istrage, odnosno stvaranja Odbora za reviziju institucija.

Naravno da je sve što se radilo u tim zlokobnim ispitivanjima imalo rasističku notu. Uostalom, eksperiment se provodio na crncima i sve se odvijalo na američkom Jugu, u Alabami, državi čije je spominjanje uvijek asociralo na rasizam i rasnu segregaciju.

Sve u svemu, rasizam ili ne, dvojbi ima i nema, kako za koga. Crni liječnici i crne medicinske sestre su, valjda u dobroj vjeri, i sami kao dio medicinskog tima sudjelovali u ovom ne(liječenju) njihove braće po boji kože. No i to je jedno od pitanja koje ostaje lebdjeti u zraku nakon ove antimedicinske kampanje. Koji su njezini učinci, osim mučenja i smrti jadnih bolesnika? Kasnija ispitivanja su pokazala najnormalniju reakciju među crncima, a eksperimenti su potkopali njihovo povjerenje u tamošnje institucije javnoga zdravstva. U godini okrugle obljetnice ove medicinske sramote, može se konstatirati da je to samo jedan od tko zna koliko događaja koje čovječanstvo u svojoj dugoj povijesti svrstava u one - Bilo, ne ponovilo se!

Igor DUVNJAK