Francuska je bila gad i počinila je brojna zla u Alžiru, tijekom kolonijalne vladavine, ali ja se za to neću ispričati. Tako je, otprilike, glasila predbožićna izjava francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, izrečena tijekom njegova posjeta toj sjevernoafričkoj zemlji, koji bi trebao popraviti međusobne, u prvom redu gospodarske, odnose.

Iako su svi mediji zapazili izostanak formalne isprike u Hollandeovom obraćanju alžirskoj javnosti, francuski je predsjednik ipak učinio veliku gestu, osuđivanjem “duboko nepravednog i bezobzirnog” francuskog kolonijalizma u Alžiru. Nekoliko mjeseci prije, učinio je slično i u Parizu, osudivši pokolj iz 1961. godine, u kojem je francuska policija pobila više od 200 alžirskih gastarbajtera koji su, u golemom broju, mirno prosvjedovali u središtu francuskog glavnog grada. Naredbodavac tog zločina, koji je trajao danima (zatočene Alžirce francuska je policija sustavno ubijala, kao muhe, u dvorištu policijske prefekture, dvorani Palače športova i stadionu Coubertin, a mnogi su, u nesvijesti od premlaćivanja, bačeni u rijeku Seinu), bio je zloglasni šef pariške policije Maurice Papon. Njemu je 1998. suđeno zbog masovne deportacije Židova tijekom Vichyjevog režima. Pariz je desetljećima tajio taj sramotni zločin, iako je on bio sitnica u usporedbi sa strahotama Alžirskog rata.

“Dužnost je priznati istinu o nasilju, nepravdama, pokoljima i mučenju”, vrlo jasno je u Alžiru rekao Hollande. Izostanak formalne isprike za francuske zločine počinjene tijekom Alžirskog rata za neovisnost 1954.-1962., koju je zagovarao u vrijeme kada je bio u oporbi, Hollande je objasnio kako je on sada predsjednik Republike i predstavlja Francusku, a ne svoju stranku.

Francuski predsjednik François Hollande stigao je u Alžir, u glamuroznom stilu svog prethodnika Jacquesa Chiraca, kako bi produbio gospodarske veze. Naime, sa sobom je poveo brojno izaslanstvo od 200 ljudi, među kojima je bilo devet ministara, desetak političkih čelnika te četrdesetak poslovnih ljudi, pisaca i umjetnika. Najviši državni dužnosnici obiju zemalja potpisali su više važnih sporazuma u područjima obrane, industrije, poljoprivrede, kulture i obrazovanja. Dogovoreno je i da Renault u Oranu otvori svoju tvornicu automobila. Kao što je poznato, Francuska se, kao i druge europske zemlje, teško nosi s gospodarskom recesijom, a Alžir, sve bogatiji od prodaje nafte i plina, ali s velikim brojem nezaposlenih među mladima, ne želi ponovno postati plijenom muslimanskih ekstremista, koji bi, pod egidom tzv. Arapskog proljeća, mogli ponovno pokušati osvojiti vlast. Otuda obostrana želja da se mršava međusobna gospodarska razmjena popravi.

Svoju nezavisnost od Francuske, Alžirci su platili strašno visokom cijenom. U borbama s francuskim kolonijalnim postrojbama poginuo je svaki šesti Alžirac, njih ukupno 1,5 milijuna! Francuska vojska masovno se koristila bombardiranjem i operacijama tzv. čišćenja alžirskih gradova i sela. Nije se ginulo samo u sjevernoj Africi. Alžirski gastarbajteri u Francuskoj, koji su se, na razne načine (bilo je tu i terorizma), opirali bezobzirnoj uporabi sile protiv svojih sunarodnjaka u domovini, bili su zatvarani u sabirne logore, poput onog koji se nalazio pokraj dvorca Vincennes, nedaleko od Pariza. Najneposlušnije među njima, francuska policija vješala je po stablima. Britanski list Manchester Guardian je 1962., uz tu vijest stavio je naslov: “Strange fruit in the trees” (neobična voćka na stablima), parafrazirajući poznatu pjesmu Billie Holiday koja je pjevala o sličnom linču nad Crncima u Americi. Zanimljivo, Francuska je u to vrijeme bila uzorna članica onoga što danas nazivamo Europska unija, organizacije koja se ove godine okitila Nobelovom nagradom za mir.

Ništa manje barbarske zločine čine alžirski ustanici, a njihova omiljena meta bili su Pied-Noirs, brojni francuski doseljenici u toj zemlji. Na posljetku, Alžirci su izvojevali pobjedu, a iz te zemlje krenuo je masovni egzodus. U Francusku se sklonilo čak 800.000 bijelih kolonista (Pied-Noirs) koji su bježali pred masovnom i brutalnom osvetom. S njima zajedno, put Francuske krenuli su i sefardski Židovi te neželjeni bjegunci, tzv. harkiji, pripadnici Francuskoj odanih alžirskih vojnika. Neobičan je podatak da se, tijekom Rata za neovisnost, više Alžiraca borilo zajedno s Francuzima, nego na strani Fronte za nacionalno oslobođenje. Sve njih, dočekao je prezir metropolitanske Francuske, ali i neljudski izbjeglički logori, okruženi bodljikavom žicom, za francuske muslimanske borce iz Alžira i članove njihovih obitelji.

Francuska je i te kako profitirala dolaskom tako velikog broja ljudi. Dovoljno je reći da populaciji francuskih izbjeglica iz Alžira pripadaju filozofi Albert Camus, Louis Althusser, Jacques Derrida i Bernard-Henri Lévy, nobelovci Baruj Benacerraf i Claude Cohen-Tannoudji, filmski redatelji Claude Lelouch, Daniel Auteuil i Élie Chouraqui (režirao Harrisonovo cvijeće, film o Vukovaru), modni kreator Yves Saint Laurent, ekonomist Jacques Attali te jazzisti Michel Benita i Martial Solal, a svojim etničkim alžirskim podrijetlom mogu se podičiti i (danas već pokojna) pjevačica Edith Piaff te glumica Isabele Adjani.

Među 11 milijuna stranaca u Francuskoj (19 posto stanovništva!), muslimanskih Alžiraca ima 702.000. Unatoč svemu, u Alžiru je preživio kult francuskog jezika. Čak 75 posto Alžiraca govori francuskim. U toj zemlji izlaze nacionalni dnevni listovi El Watan i El Moudjahid na francuskom, a postoji i televizijski Canal Algérie. Od snažnije gospodarske i kulturne suradnje dvaju sredozemnih susjeda, na dobitku će biti obje zemlje, a taj savez Parizu treba i zbog planirane vojne intervencije protiv islamista u sjevernom Maliju.