ĐAKOVO – Mladoj đakovačkoj obitelji, Miji i Ivani Jarčević te njihovoj djeci Antoniju (12) i Neri (10), od svibnja se život potpuno promijenio - iz Đakova se preselila u Kanadu, u Toronto, Ontario. Među rijetkima su koji se preko Velike bare nisu zaputili isključivo trbuhom za kruhom, nego su tu životnu odluku donijeli na nagovor Mijinog strica da se cijela obitelj preseli na kanadsko tlo. Stričev naum odmah se svidio Ivani, koja je na društvenim mrežama stupila u kontakt s puno naših mladih ljudi, koji su prenosili svoja viđenja i iskustva života u Kanadi, pa su supružnici na kraju zaključili: Zašto ne probati, imamo se uvijek kamo vratiti! Mijo, koji je u Đakovu radio kao soboslikar, prvi je otišao, i to u svibnju, a Ivana je, koja je u Đakovu radila u obiteljskom salonu ljepote, s djecom stigla uoči početka školske godine.

– Iskustva naših mladih ljudi iz Kanade bila su nam dragocjena jer su nam generacijski bliski i s njima smo i danas u kontaktu - kaže Mijo, koji je i u novoj sredini soboslikar, a i Ivana je u pripremama za novi poslovni početak. Mijo želi biti što realniji u svojoj ocjeni o Kanadi pa kaže da počesto zna pročitati i potpuno nerealna očekivanja i ocjene naših ljudi.

- Dosta na internetu čitam naš tisak o Kanadi kao o obećanoj zemlji, gdje teče med i mlijeko. Istina je samo da meda ima koliko hoćeš, no treba vrijedno raditi i prihvatiti pravila, izazove nove sredine. Neki naši ljudi ne informiraju se dovoljno, nego idu onom - ako je otišao on, mogu i ja, a kada dođu, slijedi šok zbog stvarnosti. Ne želim time nikoga plašiti, no stvari treba realno gleati, a ta realnost kaže da u Kanadi posla i prilika za život ima, i, ako imaš volju, samo je nebo granica. Dosta je ljudi došlo u Kanadu a da ondje nije imalo nikoga svoga, i ja im se divim. I opet su se svi snašli, zaposlili se, skućili... No, da nije lako u novoj sredini – nije, i svatko tko kaže drugačije, nije iskren. Meni je puno lakše jer sam ovdje s obitelji - iskren je Đakovčanin u Torontu.

Kada su mu se uoči početka školske godine pridružili supruga i djeca, Jarčevići su već imali iznajmljeni stan, svoj auto, uhodan posao i još neke dodatne olakšice.

– Zasad nam je ovdje super, prije svega jer djeca ne pitaju da idu natrag, a to je veliko olakšanje. Većinu vremena provode u školi. Nastava traje od 9 do 15.30 svaki radni dan, a subotom ih vozimo u Hrvatsku školu, više zbog kontakta s drugom našom djecom - kaže Mijo. Jarčevići se zasad ne misle vraćati, osim na godišnji, dok se djeca ne osamostale i sama odluče što žele. Ovako, kaže Mijo, imaju priliku upoznati život na dva kontinenta i razliku između Europe i Amerike.

– Moram priznati, meni se ovdje sviđa. Dolazim iz maloga grada gdje se gotovo svi poznaju i gdje sam se naviknuo provoditi dosta vremena po kavama i glavinjati po gradu, a ovdje za to nemam vremena. Ima svega, dosta si stvari možemo priuštiti bez problema, ali se puno toga ne stigne tijekom tjedna pa nam ostaju vikendi za zajedničke trenutke i male gušte - kaže Đakovčanin, koji je smiono prihvatio sve izazove daleke Kanade.