Koliko god da je velova tajni omotao oko sebe, o njemu se na kraju ipak sve zna. Njegova pretpolitička biografija, politički uspon i strmoglavi pad, njegova imovina i afere, moćna prijateljstva i europske veze... sve je to već tisuću puta pomno secirano i medijski pretreseno sa svih strana.
Ipak, i nakon što je nepravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od cijelog desetljeća za dva objedinjena sudska postupka (afere Hypo i Ina-MOL) i dok mu se sudi ili tek treba početi suditi za druge afere stavljene mu na teret (Fimi media, Planinska...) Ivo Sanader ne prestaje intrigirati domaću, a bogme ni inozemnu javnost.
On nije samo prvi bivši visoki državni dužnosnik s ovih područja kojeg se osudilo za nezakonita djela počinjena tijekom obnašanja političkog mandata. On je i političko-pravosudni fenomen koji je nadišao okvire male države, zlosretni hrvatski brend. Uostalom, u afere za koje mu je bilo suđeno i prošlog utorka presuđeno bile su uvučene i dvije bliske države: Austrija i Mađarska. Otkako se uspeo na vlast, najprije u HDZ-u, a zatim i u državi, sve oko njega imalo je odlike pomno osmišljenog političkog spektakla. O tome koliko je bio velik, odnosno napuhan, svjedoči i buka uz koju je tresnuo o dno. Za samo šest-sedam godina, manje od onoga koliko bi trebao odležati ako se potvrdi prvostupanjska presuda koju je na Županijskom sudu u Zagrebu izrekao sudac Ivan Turudić, Sanader je prečacem prevalio put od karizmatičnog lidera do najomrznutijeg lika; od samostvorenog mita do beskrupuloznog primatelja mita.
MIT I IVOPOKLONSTVO
Za povlaštene novinare bio je susretljivi intimus ("Dragi Ivo..."); za nekritične sljedbenike neupitni lučonoša ("Kud Ivo, tud i ja..."), a u širokom krugu sumnjivih poduzetnika i pouzdanika izazivao je drhtavo strahopoštovanje ("Bio je osoba kojoj se nikakav zahtjev ne odbija..."). Naravno, to je ivopoklonstvo trajalo dok je trajala i njegova moć. Sam ju je onog vrućeg ranosrpanjskog prijepodneva 2009. godine odlučio zagonetno isključiti, odnosno prebaciti na baterije koje su ubrzo iscurile. Kada su načeti nezakoniti poslovi za koje je potom optužen te za koje mu je suđeno i zasad je nepravomoćno osuđen, uporno je tvrdio da nije kriminalac, već onaj koji je "dva puta dobio legitimitet građana na izborima i po savjesti vodio hrvatsku vladu". Iako to drugo ni po čemu nužno ne isključuje ono prvo, Sanader se posljednje dvije godine, otkako je postao pravosudna, politička i medijska "lovina", ustrajno branio pozivanjem na svoje zasluge, titule i počasti.
Sanader je vještim PR-trikovima i opsjenama, uz svesrdnu pomoć svojih pobočnika i udvornih medija, izgradio mit o sebi kao o svojevrsnoj hidri, višeglavom nadnaravnom stvorenju.
MITOLOG I JAMITELJ
U tih deset godina, otkad je postao nasljednikom Franje Tuđmana na čelu HDZ-a (izbornom prijevarom – reći će poslije Branimir Glavaš, a Ivan Drmić i priznati da mu je tada to omogućio lažiranjem glasova), Sanader je bio europski miljenik, velemajstor političkog imidža i pionir famoznog body languagea na ovim prostorima, gdje se dotad politika isključivo vodila verbalnim zavođenjima, a ne glumačkim gestama i mimikom. Kao takav bio je vrhunski manipulator, ljubimac kamera, uglađeni poliglot i samouvjereni šarmer briselskih birokrata vječno sumnjičavih spram balkanskih političara. U stranci je bio obožavani vođa uz kojeg su očarani hadezeovci posve u podsvijest potisnuli Tuđmana i tuđmanizam devedesetih. Prema onome što danas govore o njemu oni koji su mu bili bliski, bio je tašt i kapriciozan hedonist, pohlepan za moći i materijalnim dobicima koje ona donosi ako se čovjek njome nečasno vodi. Nasuprot tomu bio je, doista ili u percepciji, ohol i prijetvoran političar, oportunist loše sorte, žurno maknuti pučist, kriminalac, veleizdajica, glava korupcijske hobotnice, izručitelj generala Gotovine, prvi službeni ratni profiter, na kraju prikazan i prokazan kao najveći ovdašnji mitolog i jamitelj. Tko je on uopće? Koliko njega ima – zapitao bi se Ilija Čvorović iz "Balkanskog špijuna".
PROKOCKANI POLITIČKI TALENT
Povrh svega bio je ultimativni politički hazarder, jer nitko prije njega na ovim prostorima nije toliko proćerdao i raskućio ne samo zajedničkog, javnog dobra nego i vlastitog. I to taman kada je bio na vrhuncu moći - u stranci obožavan, izvan nje uvažavan. Čak i najoštriji oponenti priznat će mu nepobitan politički talent (u smislu politike kao spektakla) te potvrditi da je u jednom razdoblju pred sobom imao širom otvorena vrata koja su ga mogla uvesti u mnogo šire političke holove od ovih uzanih domaćih. Oni će posvjedočiti da je upravo tada, u svom zenitu – nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2007. godine i osvajanja drugog premijerskog mandata, skrenuo na vrlo sklizak i opasan teren. Na njemu je posve neobuzdanim vlastohlepljem ispleo gustu mrežu korupcije s crnim stranačkim fondovima, u koje se nemilice pretovarao novac odgrabljen iz državnih i javnih poduzeća.
Poniknuo je u siromašnoj varoškoj obitelji u Splitu gdje je, suočen s neimaštinom, vjerojatno zacrtao visoke životne ciljeve. Kao mladić najprije je otišao u Rim studirati filozofiju, no ubrzo se vratio u rodni grad, oženio pa sa suprugom Mirjanom otisnuo za bratom u Austriju. U Innsbrucku je studirao romanistiku (!) i doktorirao 1982. radom o francuskom dramatičaru Jeanu Anouhilu. Potom se ponovno vratio u Split, gdje je nekoliko godina bio urednik izdavačke kuće Logos. Krajem 1980-ih vratio se u Austriju i ondje osnovao dvije tvrtke, na čije se poslovanje pozivao kada su ga dva desetljeća poslije počeli propitivati o podrijetlu skupocjene imovine, naročito impresivne kolekcije slika. Uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj osnovao je austrijski ogranak HDZ-a, a nakon pobjede stranke na višestranačkim izborima vratio se u Hrvatsku.
POLAGANI PA SILOVITI USPON
Odustavši od kazališta i književnosti, u novostvorenoj državi počeo je graditi političku karijeru. U kratkotrajnoj vladi premijera Hrvoja Šarinića obnašao je dužnost ministra znanosti i tehnologije, a potom u Valentićevoj i Matešinoj vladi bio zamjenik tadašnjem ministru vanjskih poslova Mati Graniću. Kratko vrijeme bio je i predstojnik ureda predsjednika Franje Tuđmana. Ukratko, prijelomnu 2000. godinu dočekao je kao ne pretjerano eksponiran, a ni široj javnosti odveć poznat dužnosnik i član HDZ-a. Stoga je mnoge začudio njegov izbor za Tuđmanovog nasljednika na čelu stranke. No sve što se vezano uz Sanadera događalo od 2000. već je toliko poznato i mnogo puta spominjano da nema pretjerane potrebe za detaljnim ponavljanjem. Tek ukratko, na navodno lažiranim unutarstranačkim izborima pobijedio je Ivića Pašalića, europeizirao i "detuđmanizirao" stranku pa s njome u zanosu i zamahu pobijedio na parlamentarnim izborima 2003. postavši premijerom.
Njegov prvi mandat obilježilo je otvaranje pristupnih pregovora s EU, izručivanje generala Ante Gotovine Haškom sudu te raskol s Branimirom Glavašem, protiv kojeg je, nakon izlaska iz stranke, pokrenut sudski proces za razne zločine u Osijeku. Nizanka afera Sanaderove vladavine počela je s njegovim omiljenim ministrom, Miomirom Žužulom, koji je morao otići s mjesta šefa diplomacije nakon nekoliko afera u koje je bio upetljan. Žužul i Sanader bili su i akteri poznate operne večeri u Veroni, kada je pod sumnjivim okolnostima dogovorena prodaja Plive. Slijedile su i druge afere, poput Brodosplita, no on je jahao dalje gotovo neokrznut. Osobno je bio načet propitivanjem o kolekciji skupih satova i općenito o podrijetlu svoje imovine. Bilo je to pretkraj prvog mandata, u kojem su "potegnuta" pitanja tek malobrojnima dala naslutiti što se valja iza brda i zbog čega Sanader nije odradio drugi mandat do kraja.
ODVEO HRVATSKU "U BANANU"
A taj drugi mandat obilježila je i globalna recesija, započeta 2008. godine, koja je uzdrmala Hrvatsku. Iako su Sanader i njegovi ministri o tome uglavnom šutjeli ili umanjivali njezine razmjere, tek je njegova neformalna izjava da smo "u banani" potvrdila da je Hrvatska zapela u slijepoj ulici. Pregovori s EU su stajali, a afere se množile. Događaji su se ubrzavali i Sanaderu su – tada to možda još nije bilo toliko uočljivo – izmicali konci moći iz ruku. Nakon ubojstva Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika i branitelja Vladimira Zagorca, te nedugo potom i atentata usred Zagreba na Ivu Pukanića, Sanader je u Vladu na mjesto ministra unutarnjih poslova imenovao dotadašnjeg šefa SOA-e i današnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Kuloari govore da je zapravo tada počeo, milanovićevski rečeno, početak kraja Ive Sanadera. Slijedila je neuvjerljivo obrazložena ostavka u ljeto 2009. godine.
PRODAVAČ NACIONALNIH INTERESA
Stranku je ostavio u rukama dotad bliske mu potpredsjednice Jadranke Kosor, a on se skrasio s titulom počasnog predsjednika HDZ-a računajući na vođenje stranke "iz sjene". No, ne zadugo. Do "pučističke" konferencije za novinare početkom 2010., kada se pokušao vratiti aktivno u stranačku politiku, ali je idućeg dana izbačen iz HDZ-a. Tada su na vidjelo izišle i istrage protiv njega koje će kulminirati podizanjem optužnica za slučajeve Hypo i Ina-MOL (poslije i za Fimi mediju) te njegovim odlaskom, točnije, bijegom u Austriju nekoliko sati prije nego što mu je skinut zastupnički imunitet. U Austriji je uhićen i pritvoren, a Hrvatskoj je izručen u srpnju prošle godine. Na optuženičku klupu sjeo je tri mjeseca poslije terećen da je sredinom 1990-ih primio proviziju od Hypo banke te da je za prepuštanje upravljačkih prava u Ini primio deset milijuna eura mita od mađarskog MOL-a. Sve afere za koje je zasad osuđen, optužen ili osumnjičen, sam ili s drugima, navodno su teške oko 200 milijuna eura. Kako to rekoše predstavnice tužiteljstva u završnoj riječi, za "pišljiv" je novac izdao državu, pretpostavljajući osobne interese nacionalnima. Očito je da se gradio kao europski, a urušio kao tipični balkanski političar.
Miroslav FILIPOVIĆ
ALSO SPRACH HERR IVO SANADER
- Hrvatskoj je mjesto u Europi i ona se nalazi u Europi, koja pak traži sebe.
(na sjednici Glavnog odbora HDZ-a 1996. god.)
- Ništa, naime, ne smije ikome od nas biti prije i iznad državnog interesa.
(u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1999. god.)
- Događaj što se zbio 3. siječnja 2000. jest samo “obiteljski nesporazum” između hrvatskoga naroda i HDZ-a.
(na stranačkoj tribini u Dubrovniku 2001. god.)
- Nema toga naroda koji će se odreći svojih heroja, pa naravno da se ni hrvatski narod neće odreći svojih najsjajnijih sinova. A evo ih ovdje na čelu s generalom Bobetkom. Tu su svi generali i onaj koji nije s nama, a jest - general Mirko Norac.
(na skupu na splitskoj rivi 11. veljače 2001. god.)
- Naša stranka inzistirat će da se procesuiraju sva nečasna djela u Hrvatskoj.
(na konferenciji za novinare nakon izbora za predsjednika HDZ-a 2002. god.)
- Tijekom predizborne kampanje nismo dali obećanja, kao garnitura koja je pobijedila na izborima 3. siječnja 2000., već jamstva.
(kao mandatar nove vlade 2003. god.)
- Hristos se rodi!
(na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća u siječnju 2004. god.)
- Nema toga koji se može natjecati s vama i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj! Neću dopustiti da itko bude veći od mene u ljubavi prema Hrvatskoj!
(na sjednici Vlade 2004. god.)
- Mi držimo da je Ante Gotovina apsolutno nevin i vjerujemo da se svi u Hrvatskoj oko toga slažemo.
(u emisiji "Kako vlada Vlada" na Hrvatskom radiju 2004. god.)
- Jedan od napredaka koje smo postigli jest taj što smo i zadnje skeptike uvjerili u to kako interpretacija pune suradnje s Haagom ne treba biti to da Gotovina bude u Haagu, nego da Hrvatska čini sve kako bi on tamo završio.
(u izjavi novinarima 2005. god.)
- Prigovaraju mi da danas govorim drugačije u odnosu na vrijeme prije nekoliko godina i da sam promijenio mišljenje, što nije istina: mi jednostavno vučemo poteze koji koriste Hrvatskoj.
(na proslavi 16. obljetnice splitskog HDZ-a 2006.)
- Otkako je HDZ na vlasti, nacionalizam u Hrvatskoj sveden je na minimum.
(iz predavanja na Oxfordu 2007. god.)
- To je pitanje za hrvatsko pravosuđe, a ne za politiku.
(odgovarajući na pitanje zašto je proces protiv Branimira Glavaša pokrenut tek nakon što je izbačen iz HDZ-a, 2007. god.)
- Odgoda primjene ZERP-a na zemlje članice EU nije izdaja nacionalnih interesa, nego je obrana nacionalnih interesa.
(u Dnevniku HTV-a 2008. god.)
- Čemu od gotovog raditi veresiju?! Dobili smo pozivnicu za NATO i nećemo sada kazati: Čekajte da vidimo što misle građani.
(odgovarajući na zahtjeve za raspisivanje referenduma o članstvu u NATO-savezu 2008. god.)
- Bez dramatike, visimo o niti. Kolokvijalno rečeno – u banani smo.
(tijekom sastanka s predstvanicima sindikata državnih i javnih službi u studenome 2008.)
- Ja sam svoju dionicu odradio, sad je vrijeme za druge.
(podnoseći ostavku na sve političke dužnosti 1. srpnja 2009. god.)
- Siguran sam da će javnost vrlo brzo, za nekoliko dana, kada se smire strasti i emocije i kada prevladava razum, shvatiti da je moj potez od iznimne važnost za politički život Hrvatske.
(dan nakon podnošenja ostavke, srpanj 2009. god.)
- Moj postupak ne znači slabljenje pozicije Jadranke Kosor na čelu stranke, već je to način jačanja HDZ-a jer na manje od 12 posto ne mogu ići.
(obrazlažući svoj povratak u aktivnu politiku na "pučističkoj" konferenciji za novinare, siječanj 2010. god.)
- Nisam ni lopov ni kriminalac. Ne pada mi na pamet da se branim šutnjom, od progona Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa branit ću se istinom. Nitko pa ni Remetinec neće me slomiti.
(uoči uhićenja u Austriji, prosinac 2010. god.)
- S gnušanjem odbijam tvrdnju da sam ratni profiter jer sam se u to vrijeme borio za Hrvatsku te imam čin pukovnika.
(na prvom sudskom ročištu, rujan 2011. god.)
- Možda su krali u moje ime, ali ja s tim nemam nikakve veze.
(u iskazu pred sudom u listopadu 2011. god.)
- Optužnica je konstruirana. Ne smatram se krivim ni po jednoj točki.
(iznoseći obranu pred sudom u travnju 2012. god.)
- Mladen Bajić protiv mene vodi križarski rat, ali neće ga dobiti!
(na sudskom ročištu za Fimi mediju u rujnu 2012. god.)
- Idemo dalje!
(nakon izricanja nepravomoćne presude od deset godina zatvora, studeni 2012. god.)
SPLITSKA RIVA
Branio pa hladno izručio Gotovinu
Na poznatom skupu u veljači 2001. na splitskoj rivi, kao novoustoličeni vođa oporbe, Sanader je grmio protiv tadašnje koalicijske vlade Ivice Račana. Stojeći rame uz rame s generalima, među kojima je bio i Ante Gotovina, Sanader je užareno zborio kako "nema toga naroda koji će se odreći svojih heroja, pa naravno da se ni hrvatski narod neće odreći svojih najsjajnijih sinova". Kada je postao predsjednikom vlade, promijenio je ploču. Kada su na vagu došli pregovori s EU, koje je tadašnja glavna tužiteljica Haškog suda Carla del Ponte uvjetovala izručenjem generala Gotovine, Sanader, njegova vlada i stranka nisu dvojili. Plan je iznio Vladmir Šeks riječima “locirati, identificirati, uhititi i transferirati”, koji se ubrzo i ostvario. Igrom sudbine Gotovina je nakon sedam godina sjedenja u haškom pritvoru i mukotrpnog sudskog procesa na kraju oslobođen, zajedno s generalom Mladenom Markačem, samo tri dana prije nego što je Sanader nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora za korupciju i ratno profiterstvo.
POLITIČKI PROCES
"Spakirao" i Branimira Glavaša
Prvi Sanaderov mandat u biti je obilježio i raskol s Branimirom Glavašem i većinom dotadašnjeg osječkog HDZ-a. Nakon što je 2005. godine Glavaš javno izašao s regionalističkim programom tada još udruge HDSSB, a nakon odbijanja vlade da u državnom proračunu podrži projekte razvoja Slavonije i Baranje, došlo je do fatalnog razlaza. Glavaš je s istomišljenicima osnovao HDSSB, a uskoro bio i optužen za ratne zločine u Osijeku tijekom 1991. i 1992. godine. Od samog početka Glavaš je isticao da je proces protiv njega politički montiran, kao i presuda, desetogodišnja zatvorska kazna, koju nije dočekao u Hrvatskoj, već u BiH, gdje i danas služi kaznu. Glavaš je Sanadera "identificirao i locirao" kao glavnog inspiratora tog političkog procesa, što je Sanader lakonski odbacivao tvrdnjama da politika nema ništa s tim slučajem, već pravosuđe.