Grad napadan sa svih strana – s kopna, iz zraka i s Dunava – prije 21 godinu odolijevao je agresiji sve do 18. studenoga, kada je slomljen otpor branitelja, a grad pao u ruke okupatora.

Vukovar je 87 dana bio pod neprijateljskom opsadom, razaran tisućama projektila i odsječen od ostatka Hrvatske. U obrani Vukovara ratne jeseni '91. bilo je oko 1.800 branitelja, dok podaci spominju i ukupno oko 5.500 pripadnika legendarne 204. vukovarske brigade na liniji cijele bivše općine Vukovar.

Dok je trajala bitka za Vukovar, njegovi stanovnici živjeli su zatočeni u podrumima, pod zemljom. Iz razorenog i okupiranog grada prognano je bilo oko 22.000 ljudi. Procjenjuje se da je poginulo i ubijeno više od 3.000 branitelja i civila, tisuće Vukovaraca prošlo je kroz srpske konclogore, a više od dva desetljeća kasnije još je na popisu nestalih 426 imena s krajnjeg slavonskog istoka – tek je to dio tragedije Vukovara u Domovinskom ratu. Silnog stradanja, ljudskog i materijalnog, za koje krivci do danas nisu izvedeni pred lice pravde. Današnji Vukovar, unatoč i usprkos svemu, živi novim životom mira i tolerancije, okrenut budućnosti, pamteći vlastitu prošlost i ulogu, onu grada simbola hrvatske slobode. U koji se – i ne samo na godišnjicu ratne tragedije – hodočasti iz cijele Hrvatske, u znak spomena na žrtve i uz neizostavan obilazak mjesta stradanja '91.

U četvrti Borovo naselje, postala je Trpinjska cesta ratne jeseni '91. „grobljem tenkova“. Mjesto je to na kojem su vukovarski branitelji uništili na desetke „kornjača“ – kako su tada nazivali oklopnjake bivše JNA. Zapovjednik obrane tog dijela Vukovara bio je Blago Zadro, jedini vukovarski general; poginuo je 16. listopada '91., pokošen neprijateljskim rafalom. Pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju, zajedno sa sinom Robertom, koji je nakon pakla Vukovara poginuo '92. na Kupresu. Branitelji s Trpinjske ceste reći će kako su, naspram vojne sile agresora, bili u prednosti jer su „imali srce“. Na tom je mjestu 2004. postavljena čelična grdosija, zavarene cijevi.

Negdašnja ruševna zgrada – danas „zaogrnuta“ čeličnim plaštem koji u obliku čvrsto stisnute šake simbolizira snagu kojom se Vukovar branio od agresije – preuređena je prošle godine u Spomen-dom hrvatskih branitelja. Postalo je to, na legendarnoj Trpinjskoj cesti, mjesto sjećanja na poginule u obrani grada '91. Unutra, u ostakljenom ponoru, na dubini od 2,5 metra simbolično je „pokopana“ kupola uništenog tenka. U polumraku svjetlosnim efektima ispisuju se imenima poginulih. Po idejnom rješenju Miljenka Romića, dom je zamišljen kao „vrata svih arhiva“ s građom o danima obrane Vukovara. Ispred je i Zadrina bista.

Borovo Commerce, pogon nekadašnjeg obućarskog giganta, u ratnim je uvjetima postao sklonište, pričuvna bolnica, kuhinja. U tamošnjem podrumu bile su improvizirane bolesničke postelje s ranjenicima – bilo ih je više od 200 – kojima je pomoć pružao tim liječnika. Istodobno je u atomsko sklonište u Commerceu primljeno više stotina civila i djece. Borovo Commerce je pao 19. studenog, zgrada je granatirana, zapalila se i rušila. Mnogi branitelji i civili odvedeni su u srpske konclogore, sudbina dijela njih do danas je nepoznata. Ruševni pogon u međuvremenu je uklonjen.

Na vukovarsku bolnicu su, unatoč oznakama Crvenog križa, padale stotine projektila. Ratna bolnica funkcionirala je u podrumu, u nemogućim uvjetima, nedostajalo je hrane i vode, sanitetskog materijala i lijekova. Ratna i sadašnja ravnateljica dr. Vesna Bosanac poslala je, u 87 dana opsade, u svijet 43 apela za zaštitu bolnice. Dnevno je znalo stizati i 90 teških ranjenika, a procjenjuje se da je kroz bolnicu tijekom agresije prošlo oko 2.500 ranjenih. Podrumski prostor je od studenog 2006. godine Mjesto sjećanja na '91. s autentičnim kirurškim stolovima, bolesničkim posteljama i multimedijalnom kronologijom, po rješenju umjetnika Ivice Propadala i Željka Kovačića, i kao muzej u sklopu bolnice svjetski je specifikum. Godišnje muzej obiđe oko 35.000 ljudi.

Kameni križ žrtvama za slobodnu Hrvatsku podignut je 1998. godine na ušću Vuke u Dunav, u blizini središta grada. Mjesto je to šutnje i molitve, na kojem se pale svijeće u spomen na sve žrtve iz Domovinskog rata. Spomenik od dvije vrste kamena, bračkog i pazinskog, visok devet metara, djelo je pulskog kipara Šime Vidulina. Na spomeniku su i stihovi „Navik on živi ki zgine pošteno“, pisani glagoljicom.

Na web stranici Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora sa sjedištem u Vukovaru piše o Veleprometu – skladištu s limenim hangarima – kao o logoru formiranom i prije sloma Vukovara '91., okupacijom rubnih dijelova grada. Govori se o mjestu zatočenja oko 1.000 ljudi, žena, djece pod stražom naoružanih čuvara, ispitivanjima, batinanjima… –U prva tri dana od pada grada neki su ljudi izvođeni iz hangara, izgubio im se svaki trag – zapisano je. U HDLSKL-u tvrde i kako je logor zatvoren u ožujku '92. Velepromet je mjesto gdje se 20. studenog odaje počast stradalim logorašima. Navodi se i da je kroz logore na okupiranom hrvatskom području i na tlu Srbije prošlo oko 7.000 zatočenika.

Zbog svoje ranjene siluete nad razorenim gradom, vodotoranj je još ratne '91. postao simbol stradanja, ali i otpora Vukovaraca. Bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila. Izgrađen još 1968. godine, bio je tada među najvećim građevinama te vrste u Europi. Visok je 50 metara, kapaciteta spremnika s vodom od 2.200 kubika, no već u predratnim godinama nije služio svojoj svrsi. Sa svim svojim ratnim ranama, vukovarski vodotoranj bit će konzerviran kao trajni podsjetnik na stradanje Vukovara 1991. godine.

Četiri metra visok spomenik od patinirane bronce u čijoj je sredini „vječni plamen“ autorice Đurđe Ostoje mjesto je odavanja počasti na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, na izlazu iz grada prema Sotinu. U sklopu groblja su aleja poginulih branitelja, civilnih žrtava, umrlih HRVI… Prema službenim podacima, na Memorijalnom groblju pokopani su posmrtni ostaci 413 poginulih hrvatskih branitelja, 306 civilnih žrtava iz Domovinskog rata, 115 umrlih hrvatskih ratnih vojnih invalida, te 45 članova obitelji poginulih branitelja.

Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, neposredno uz Novo vukovarsko groblje, stoji 938 bijelih mramornih križeva – za svaku žrtvu ekshumiranu 1998. godine na tome mjestu. Na svaki od križeva, svake godine 18. studenog, hodočasnici iz svih hrvatskih krajeva ostavljaju crvene ruže za žrtve Vukovara '91. Prema poznatim podacima, najmlađa vukovarska žrtva imala je samo šest mjeseci, a najstarija 104 godine. Poginulo je 86-ero djece.

Spomen-dom Ovčara otvoren je u studenom 2006. Nezaobilazno je mjesto svih koji dolaze u Vukovar; dosad je to gotovo pola milijuna posjetitelja iz cijelog svijeta. Preuređeni je to zloglasni hangar u kojem su zadnje sate života proveli ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeni iz podruma vukovarske bolnice nakon pada grada. Na betonskom podu, na slami, čekali su sigurnu smrt. Hangar su uredili bivši logoraši srpskih konclogora, po idejnom rješenju Miljenka Romića. U mraku hangara, sa zidova izranjaju fotografije i imena ubijenih na Ovčari, betonski pod posut je puščanim čahurama, dok sa stropa svijetli broj svjetala jednak broju žrtava.

Mjesto masovne grobnice na farmi Ovčara, oko 5 kilometara izvan Vukovara nedaleko od ceste za Ilok, poprište je jednog od najstrašnijih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku. Nakon pada Vukovara, na tom je mjestu 20. studenog '91. likvidirano 200 hrvatskih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice. Identificirane su 193 žrtve, dok se još 60-ak odvedenih iz bolnice i danas vodi na popisu nestalih. Među žrtvama Ovčare je i novinar HRV-a Siniša Glavašević, čije je vijesti iz opkoljenog Vukovara u jesen '91. sa strepnjom slušala cijela Hrvatska. Za zločin na Ovčari sudski procesi vođeni su pred sudovima u Haagu i Beogradu.