Dolores Lambaša spuhne dim tanke cigarete u prohladni interijer neuglednoga kafića u Solinu. Njezina glamurozna pojava odudara od škrtog, neinventivnog prostora terase koju od bučne prometnice dijeli tek prozirni najlonski “zid”, a i njezin grleni, zarazni smijeh oštro kontrapunktira patriotskim pjesmama Mate Bulića na radiju.

Ovdje smo se našli nakon Lambašina napornog dana na setu u obližnjoj Kaštel Gomilici, gdje je snimala maraton scena za RTL-ovu seriju “Ruža vjetrova”, u kojoj od ove sezone tumači lik uspješne zagrebačke odvjetnice Tamare, zgodne, temperamentne žene koju privlače jaki muškarc-i koji ne prežu ni od čega. O ulozi u “Ruži vjetrova” Lambaša govori kao o svome novom povratku. Samouvjerena je, elokventna i opuštena. U posljednje je tri godine nije bilo na ekranima.

Koliko je ova uloga slična Vama, i je li Vam karakterna bliskost s likom uopće kriterij prema kojemu birate uloge?

- Glumac ne može igrati sam sebe; uloge u serijama pišu scenaristi, a moju životnu ulogu pišemo Bog i ja, naravno da je to neusporedivo. Uloge zlica dobivam zbog toga što imam pojačanu energiju i karakternije, markantnije lice. Zakonitost je serije da se radi brzo, da te uzme s onim što već nosiš kao glumac, to je ekonomično, odabire se glumca na prvu.

Dugo se na sapunice gledalo nekako svisoka, s blagim prezirom. Čini mi se da se to posljednjih nakoliko godina promijenilo. Postaju li sapunice gledljivije, kvalitetnije?

- Vani su sada neke vrhunske serije kvalitetom ravne filmovima A-produkcije i sve više jakih glumačkih imena želi sudjelovati u takvim projektima. Naravno, mi smo ovdje, na manjim prostorima, ograničeni mnogočime, ali svjesni smo toga te ulažemo dvostruke napore da se i u takvim uvjetima održi dobra gledanost. Na ovoj seriji rade odlični redatelji, glumački smo pojačani nekim zvučnijim imenima u ovoj sezoni, i očekujem sve veći napredak. Ne podcjenjujem sapunice, dapače. Mislim da je to jedini format na kojemu se može vidjeti tko doista jest glumac, a tko nije.

Imate li osjećaj da se glumački može napredovati u sapunicama?

- Ja se uvijek dajem u sve što radim, do kraja. Napreduješ onoliko koliko se sam energetski daš, koliko ulažeš, koliko kvalitetno surađuješ, koliko sebi daš užitka, gušta, lakoće i prostora u čitavoj toj brzini i stresu; u tom slučaju, svaki dan ti postaje novi izazov i može se dogoditi sjajan glumački moment, klik. Kako nisam radila tri godine, za mene je sapunica zapravo najbolje što uopće mogu raditi sad, ovo mi je najbrži način da se tehnički razigram i vratim u formu. S druge strane, kazalište smatram jako važnim medijem, bez njega glumac odumire zato što nema živu publiku. U kazalištu si, jednostavno, najživlje prisutan, nema ponavljanja.

Zašto su se dogodile ove tri godine stagnacije? Žrtvovali ste karijeru privatnom životu?

- Svega se tu preklopilo. Imala sam neke ponude za serije, zbog čega sam odbila druge projekte pa kada na kraju nije došlo do realizacije, kada sam izvisila, dogodilo se da sam naprosto radila manje. Privatne situacije nisu mi olakšavale, bila sam u nekoliko navrata pred potpisom određenih ugovora, i dogodilo bi se da bi sat vremena prije, čitav ugovor, bez argumenata i obrazloženja, bio otkazan. Nije baš da nisam radila ništa, radila sam manje.

Kako danas gledate na činjenicu da je medijsko žutilo zatrovalo jednu fazu Vaše karijere i života? Tišti li Vas to?

- Pa, iskreno, ne. Imala sam neke unutarnje obračune u proteklom razdoblju kada me to krvnički boljelo, ali sam riješila te stvari sama sa sobom pa čak i oprostila onima koji su me medijski žrtvovali. Odnos s medijima i sve nuspojave tog odnosa proizašli su iz mojeg pukog nerazmišljanja, iz životne naivnosti, prevelike otvorenosti i određene nesposobnosti kalkuliranja. Ljudi me doživljavaju previše snažnom osobom, kao ženu zmaja koja zna što hoće i kako to dobiti... Ali ja jednostavno tim principom uopće ne umijem egzistirati, mene uvijek ponesu vrlo iskrene, srčane emocije i ponekad je to ono što određenim ljudima iz medija jako smeta. Činjenica je da sam dobar čovjek. I to se kod nas ne oprašta jer moralnost nije na cijeni i u principijelnosti nema senzacionalizma. Takav tretman medija može se i razviti u određenu vrstu socijalnih fobija. Nije ugodno niti prošetati gradom kad sve kulminira, kad pojedini mediji izmišljaju vaš život do te mjere da i sami izgubite kompas i ne znate više što jest, a što nije istina. Trenutačno sam potpuno posvećena glumi, pomalo radim i na knjizi koja je krenula iz autobiografskog sadržaja, a onda je skrenula u nešto sasvim drugo. Sviram, pjevam, jednom ću se i time pozabaviti, sigurno, kad bude vremena za to. Dokazat ću svojim djelima i postojanjem da nisam površna kako me ljudi zbog žutih medija doživljavaju.

Je li ovaj odrpani, neglamurozni kafić u Solinu najšugavije mjesto u kojem ste dali intervju?

- Meni je ovo prekrasan ambijent. U Splitu ima jedno mjesto na koje dolazim, s pet-šest stalnih gostiju koji su ondje u svome svijetu, pogotovo kad puše jugo, a ni jedan od njih me ne pozna. To je mjesto takvo da biste se vi prepali da uđete unutra. Ali je autohtono. A ja sam dite iz Šibenika, odrasla na tvrdom kamenu, i nije sve oko mene bilo ni lijepo ni glamurozno. Ponekad se volim vratiti svojem podrijetlu, to je moj iskon; i onda iz toga krenuti dalje.

Koliko je taj Vaš “iskon” udaljen od zagrebačkog vašara taštine, domaće glumačke scene?

- Važno je to što je Šibenik “muški grad”. U Zagrebu možeš puno napraviti novcem. U Šibeniku i Splitu ne možeš ništa ako nisi frajer. To je osebujan stil života koji je teško opisati, jedna vrsta tvrdoće, ali i nonšalancije, promišljenog blefa i zapravo specifične ironije, rijetke kombinacije smišljene i spontane duhovitosti. Treba biti mangup ako želiš opstati ovdje, inače te takvi gradovi progutaju. A ako mene nije progutao jedan Šibenik, “ženski” Zagreb sigurno neće! A svijet taština na glumačkoj sceni, i tobožnje zvijezde u zemlji koja broji četiri milijuna stanovnika - ta malograđanština me uvijek samo dobro nasmije.