U rubrici "Laganini" nastavljamo seriju ležernih subotnjih intervjua sa zanimljivim poznatim i manje poznatim osječkim "facama". Ovaj put osječki "Modni Mačak" Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Večeras se u TC Portanova održava 12. sezona Fashion Incubatora, pa je red došao na Jelenu Havelku, magistricu dizajna, čiji je rad sve poznatiji u svjetskim okvirima. Prvo smo pregledali njezinu bogatu kolekciju ženskih cipela i šešira, zatim je dizajnirala naš outfit, a potom smo obavili fotosession u upravnoj zgradi tvrtke Werkos, u kojoj je radila i čiji je interijer kreativna Jelena osmislila. Na kraju nam je u otkačenom razgovoru, uz mnogo karakterističnog smijeha, otkrila "drugu stranu Jecike". Bez unaprijed predočenih pitanja i bez autorizacije.

Gotovo sam siguran da si još kao klinka počela smišljati i dizajnirati odjeću za svoje lutke. Jesam li u pravu?

- O, pa da! Ne samo za lutke, nego i za sebe. Sjećam se, u osnovnoj školi, u doba socijalizma, sašila sam si suknjicu od "naciganog" bijelog tila s bijelom gumom, i takva otišla u školu. Mama mi je dobila fras. Također, iz časopisa sam izrezivala i skupljala papirnate lutkice, kojima sam poslije crtala, pravila i kačila odjeću.

Kako i kada si naučila šivati?

- Sama, sa šest godina, jer nitko od mojih nije šio. Sada mogu šiti sve, a došla sam već do kaputa, što je visok stupanj.

Koju kombinaciju boja najviše voliš, a koju nikada nisi i nećeš složiti zajedno?

- Moj je ultimativni favorit tigrasto s ljubičastim. (smijeh) Oduvijek! Kao mala sam čak najviše voljela knjigu "Miševi i mačke naglavačke", jer je imala ljubičaste korice. I jer je naglavačke. Prije nisam voljela žutu boju, ali sada volim sve boje, cijeli spektar. Samo ih treba znati složiti.

Hm, valjda ćeš znati. (smijeh) A gdje je nestala tvoja poznata crvena, odnosno kričavo narančasta kosa? Zašto si uopće nosila tako jarke boje?

- One su odražavale moj temperament. Međutim, shvatila sam da mudrost ipak mora malo prevladati nad egom i da je bolje malo biti skrušen. Iako mi je to teško. (smijeh)

Gotovo svaka cura sanja svoje idealno vjenčanje. Kada bi sama dizajnirala prostor u kojem će se odvijati svatovska fešta, vjenčanicu i cipele, kako bi to izgledalo?

- Pod vedrim nebom, bosa! Vjenčanica bi bila šik, ali ipak bijela. To nije obična boja, nego čista, baš za vjenčanje. A svirat će mi pjesma "A Whole New World" iz Disneyjevog crtića "Aladdin". (Ovdje nam je sugovornica otpjevala i cijelu pjesmu uživo, nap. a.). Jako volim Disneyjeve crtiće!

Priznaj, koji ti je do sada najposebniji, a koji najmanje drag posao što si ga obavila kao dizajnerica?

- Najposebnije - kada sam za posjet pape Ivana Pavla Drugog Osijeku i Đakovu u lipnju 2003. osmislila i izradila misnicu, mitru i štolu za Svetoga Oca, te odjeću i obuću za gotovo 300 svećenika i đakona. Jako sam ponosna na to. Najmanje drag posao nemam, sve savršeno radim. (smijeh)

Koliko te rodbina i prijatelji pitaju u vezi s odijevanjem?

- Pa non-stop. Ali da me i ne pitaju, ja im uvijek kažem svoje mišljenje, za sve. Ako imam što reći, ne mogu šutjeti.

Kada si u vezi s dečkom, prigovaraš li mu u vezi s odijevanjem, odnosno pokušavaš li mu nametnuti stil koji se tebi sviđa?

- Makar što! Čovjek mora biti svoj. Mogu ja popljuvati, bez problema, ali nikada ne bih nekome nešto nametala.

Bi li ikada mogla biti s dečkom koji nosi ružne cipele?

- Joj, joj, joj, ne, katastrofa, ne daj Bože, uh-uh-uh... Na nekom frajeru prvo gledam cipele, onda ruke, pa sve ostalo. Kroz cipele, dapače, očitavam karakter neke osobe, osobine, sve. Tu sam kao skener i rijetko griješim.

Iskreno, bih li ja, da se odlučim sada u veteranskim godinama, mogao ikako proći kao maneken? Što bi na meni popravila? Plastične operacije su isključene.

- Na tebi?! Ma ništa, ti si savršen! (smijeh) Ne bih te mijenjala nimalo. Prolaziš kao maneken sigurno.

A kakav bi mi outfit preporučila za svaki dan i za izlazak?

- Pa, zar te nisam uredila i namjestila za fotkanje?! Taj outfit neka ti bude temelj, s malim varijacijama.

Lege smo već niz godina, a i bivša si kolumnistica Glasa Slavonije. Koliki bih popust dobio za dizajn interijera stana? (smijeh)

- Eh, ja znam toliko ljudi da bih mogla raditi besplatno... Osnova je kvadratura, ali i što kome treba. Savjetovanje je jeftinije za klijenta, a projektiranje je mnogo složenije i to košta. Ali, nešto bismo se svakako dogovorili.

Reci mi, tko je Imelda Marcos i što vam je zajedničko?

- Joj, to je bivša filipinska političarka i žena bivšeg filipinskog predsjednika. Zajednička nam je strast većine žena – cipele. Moj je obiteljski nadimak Imelda Marcos. Kad bih se vraćala iz Londona, mama bi me samo pitala: "Koliko? Je li broj jednoznamenkast?" (smijeh) Mislila je na nove cipele.

Pa koliko pari cipela imaš kod kuće, i kakvih najviše?

- Stotinjak. To nije mnogo za nekoga tko baš jako voli cipele. No, tu su i čizme i sandale. Sve moguće vrste i boje.

Netko drag daruje ti cipele koje ti se ne sviđaju. Bi li ih ikada nosila, samo da nekoga ne uvrijediš?

- Ma kakvi! Odmah bih rekla da su mi grozne. (smijeh)

Rođena si na možda najnezahvalniji datum, 29. veljače. Jesi li tijekom života ostala zakinuta za niz darova?

- Najnezahvalniji?! Pa to je najposebniji dan! Svake četvrte godine napravim party za pedesetak prijatelja uz mnogo cuge, hrane i DJ-a. Ostale godine proslavim samo u krugu obitelji. Darove obožavam, ne mora biti ništa posebno, samo da je upakirano! Kao mala očekivala sam darove i za bratov rođendan, jer kako sad - on dobije, a ja ne?! (smijeh)

Koliko si najviše spremna platiti jedan par cipela?

- Najviše sam za cipele dala oko 5.000 kuna. No, imam i onih jako jeftinih, primjerice nekih japanki za sto kuna.

Hm, da ti netko daruje, recimo 100 tisuća kuna, koliko bi od toga potrošila na cipele, a koliko na nešto drugo?

- Ovisi što mi treba u tom trenutku, ali bih definitivno "fasovala" za cipele. Iako, možda bih čak prije potrošila velik dio na neko atraktivno putovanje. Obožavam putovati.

Da? Koje si sve zemlje poslovno ili privatno proputovala?

- Joj, ima ih! Bila sam u New Yorku, u Kini i drugim azijskim zemljama, sjevernoj Africi, gotovo cijeloj Europi... Jedino još ne u Parizu. To čuvam za romantično putovanje.

To ti je sigurno pomoglo da naučiš nekoliko jezika. Hajde mi na španjolskom reci: Imaš najljepše muške cipele koje sam ikada vidjela. (smijeh)

- Tienes mas hermosos zapatos que yo he visto!

Drugi fetiš su ti ženski šeširi. Koliko njih imaš u kolekciji?

- Vidiš, to nisam brojila. Imam ih dosta. Nekada sam ih i dizajnirala, ali sada više nemam vremena.

Koju vrstu šešira nikada ne bi stavila na glavu?

- Sve bih stavila na glavu, ako se uklapa. Čak i cvijeće.

Oni koji te poznaju, osim vedrine, otkačenosti i kreativnosti, izdvajaju još jednu tvoju osobinu. Znaš li koju?

- Glasni smijeh. On je moj GPS, po njemu me lociraju.

Koliko su te puta ljudi na javnom mjestu čudno gledali kada se smiješ? I jesi li se ikada pokušala obuzdati?

- Stalno me čudno gledaju. Drugi su me pokušavali obuzdati, ali onda me rastuže. I to nije dobro. (smijeh)

Negdje sam čuo da jako voliš mačke. Zašto?

- Dakle, mačka radi sve što ona hoće - a ti je i dalje obožavaš. (smijeh)

- U pravu si. Kao dijete imao sam niz mačaka koje su, na žalost, uginule. Koliko si ti imala takvih ljubimaca?

- Jednu. Bila je to Cicika Havelka, jedna od najljepših mačaka na svijetu. Uginula je sa 17 godina. Sada razmišljam opet imati mačku, ali ne znam jesam li spremna.

Moji prijatelji na Vijencu su kao klinci, iz čiste obijesti, znali mučiti mačke. Kako bi ih kaznila?

- Odvratno! Jednostavno – isto što su oni učinili mački ja bih učinila njima.

A bi li ikada, kao Talijani, pojela neko jelo pripravljeno od mačke?

- Makar što! Ali zato jako volim kuhati. Stalno eksperimentiram i izmišljam nešto novo. Jadna mama služi mi kao pokusni kunić. I najbolji mi je kritičar na svijetu za sve. Ali mojim jelima uglavnom su svi jako zadovoljni. (smijeh)

Kuhaš li ikakva jela koja sadrže meso?

- Ne. Meso sam prestala jesti prije tri godine. Ne iz uvjerenja, nego mi ne odgovara. No, jako volim voće i povrće, kao i biljke. Na svojoj terasi u stanu imam više od 50 vrsta različitih biljaka. Inspiraciju pronalazim najviše u prirodi i glazbi.

Da? Imaš li neku najdražu vrstu glazbe?

- Apsolutno funk! Kada on počne svirati, jednostavno moram početi plesati. Najviše uživam plesati na javnom mjestu. Drugo je ozvučenje, okruženje, energija. I to onako kao da sam sama, kao da se cijeli svijet vrti oko mene.

Uopće ne sumnjam da mnogi zamijete takvo plesanje.

- O, da! Jedan moj prijatelj, poznati DJ u Londonu, prozvao me Duracell, zbog izdržljivosti u plesu. (smijeh) Drugi su me put u zagrebačkoj Tvornici, na koncertu Kočani orkestra, izveli na pozornicu da plešem. Bila sam pola metra iznad zemlje od uzbuđenja i, kada sam osjetila snagu publike, počela sam čagati kao luda, bila sam totalno u tom filmu. Nastalo je urlanje, vrištanje... Urnebes, uh.

I inače voliš biti baš u zraku, zar ne?

- Da, volim paragliding, a fantastičan mi je i parasailing. Obožavam rollercoaster, ali i letove avionom... Uh, što se volim brzo voziti automobilom! Jako volim kada me "opere" adrenalin. Veliko uzbuđenje imala sam i kod zborskog pjevanja, onaj osjećaj u želucu kada cijeli zbor, više od 50 glasova, nešto zajedno grune, pogotovo na koncertu.

Da, nekoliko si godina, kao alt, bila članica HPD "Lipa" iz Osijeka. Zašto si odustala?

- Da, za vrijeme srednje škole, a prekinula sam zbog odlaska u Zagreb na faks. Bilo mi je prekrasno, posebno druženje, i opuštena zezancija. Sada, na žalost, više nemam vremena.

Kojega si člana bas dionice najviše voljela čuti iza sebe?

- Ha-ha-ha... Tomislava Levaka, koga drugoga?! (smijeh)

Oh, pa hvala. Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

- Isuse, pa nisam se pripremila... Što je teško biti novinar! O.K., koliko si ti zadovoljan sobom?

Većinom jesam.

- Odlično. To je jako bitno u životu.