Nino Raspudić, profesor na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, široj javnosti poznat je kao intelektualac, čest gost televizijskih emisija, koji je uvijek spreman govoriti o bilo kojoj temi relevantnoj za društvo u kojem živimo. Raspudić je jedan od predstavnika novog vala hrvatskih intelektualaca (poput Srećka Horvata i Marka Pogačara) koji svojim konstantnim angažmanom, budnim okom i čistim razumom pokušavaju korektno i konkretno opisati i komentirati sadašnjost i sve njene zamke.

Raspudić je rođen u Mostaru 3. studenoga 1975. godine, a dok je osnovnu školu završio u rodnom gradu, maturirao je u Trevisu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. godine diplomirao je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Moglo ga se upoznati na Sajmu knjige u Istri kada je na njemu gostovao Umberto Eco, čiju je stručnu knjigu “Otprilike isto” i preveo. Raspudić se bavi suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja, a s tog jezika prevodi i književnost i teoriju pa mu, uz ostalo, možemo zahvaliti na prijevodima djela Niccola Ammanitija i Giannija Vattima.

Raspudić je široj javnosti postao poznat i podizanjem spomenika Bruceu Leeju u Mostaru kao univerzalnom simbolu borbe za pravdu i dostojanstvo kojem je, uz Veselina Gatala, i idejni začetnik. Zbog širokog raspona tema kojima se bavi, Raspudić je odličan sugovornik i rado viđen gost raznih manifestacija pa je trebao sudjelovati i na nedavno održanim 10. danima eseja, čija je tema bila “Političari i politika”. Raspudić je na Danima eseja trebao predstaviti svoj rad “Gleda te u oči i...: Percepcija političara u Hrvatskoj”, pa nas je kao prvo zanimalo kakva je po njemu percepcija političara, ali i politike u Hrvatskoj?

- Percepcija je izrazito negativna, pri čemu kao izrazito zabrinjavajuću vidim činjenicu da se sve trpa u isti koš te da se bavljenje politikom kao takvom apriori smatra nečim nečasnim. No tko će se baviti javnim poslovima, ako ne političari? Stajalište koje unaprijed odbacuje politiku i političare kao nešto nedostojno vodi u idiotizam ili diktaturu. Rastući parapolitički populizam stoga vidim kao vrlo zabrinjavajuću tendenciju.

Kako komentirate posljednju aferu prisluškivanja i političku reakciju na nju na relaciji Josipović - Milanović - Karamarko?

- Ne volim špekulirati o stvarima u koje nemam dovoljan uvid, a oko posljednje afere je malo toga jasno. Sigurno je to da neke stvari unutar sistema ne funkcioniraju kako treba, da smjena do koje je došlo nije argumentirana javnosti, da se ne poštuju procedure, da informacije cure i da će cijela priča, prema svemu sudeći, imati i nastavak. Vodi se neka vrsta obavještajno-medijskog sukoba, a da je situacija vrlo ozbiljna svjedoči i iznenadna zajednička konferencija predsjednika i premijera na kojoj smo saznali kako je, eto, sve u redu i da nije bilo kršenja zakona. S druge strane predsjednik HDZ-a vjerojatno dobiva informacije puno ranije nego ostatak javnosti. U pozadini cijele priče traje i medijski rat, iznosi se prljavo rublje koje se dugo čuvalo u rezervi. Ukratko, očekuju nas zanimljivi tjedni i mjeseci.

Koga se i zašto može prisluškivati i postoji li uopće granica - jesu li prema toj “samovolji” obavještajnih službi svi na udaru - od političara preko poduzetnika sve do “običnog” građanina?

- Svaka zemlja različito određuje granicu i balans između privatnosti građanina i onoga što nadležne službe smatraju zaštitom ustavno-pravnog poretka ili borbom protiv kriminala. Funkcionalan sustav i adekvatan nadzor nad njim trebali bi biti garant sigurnosti i nemogućnosti zlouporabe. Nažalost, u Hrvatskoj to još očito nije slučaj.

S druge strane imamo i aferu curenja informacija od strane djelatnika MUP-a. Nije li to dokaz da su tajno prikupljene informacije zapravo dobra valuta u rukama onih koji ju žele unovčiti?

- Curenje i zlouporaba informacija pokazatelj su da sustav i njegov nadzor ne funkcioniraju kako treba. Posebna tema je kadrovska politika unutar sustava sigurnosti, koja očito nije bila adekvatna.

Građani, pak, kada su informacije u medijima u pitanju, žele potpunu otvorenost. No i tu se zna otići u krajnost pa je Jutarnji list nedavno objavio ime i prezime žrtve pokušaja silovanja na svojim stranicama bez primisli na to kako će objava te informacije utjecati na nju. Gdje je tu granica i gdje se tu krši etički kodeks? Zadire li se sintagmom “pravo na informaciju” zapravo u slobodu pojedinca?

- Jutarnji list, i ne samo on, već odavno tavori ispod svake profesionalne razine. Spoj žutila i crne kronike uz ponešto naručenih tekstova koji prozirno favoriziraju određene političke i poslovne krugove opis su današnjeg hrvatskog “ozbiljnog” dnevnog lista. Posljednji događaji ponovno zorno pokazuju mutnu spregu politike, biznisa i medija, koja je najbolje oličena upravo na primjeru Jutarnjeg.

Novinarstvo već godinama sve dublje tone u žutilo, a to je put iz kojeg čini se nema povratka. I u popularnoj je kulturi taj problem odavno na tapeti, pa čak i u novom broju stripa Superman njegov alter ego Clark Kent daje otkaz u Daily Planetu jer je, kaže on, novinarstvo pokleknulo pred zabavom. Ako je čak i najmoćniji čovjek u svijetu fikcije digao ruke od novinarstva, ima li u stvarnosti nade za slobodu novinarstva?

- Medijski prostor je umnožen i usložen i logično je da je došlo do pada kvalitete. No to ne znači da još uvijek nema pristojnih novina, neovisnih portala, čestitih TV urednika. Dobro novinarstvo će sigurno opstati kao niša koja će uvijek imati svoje čitatelje i gledatelje, pa makar kao i otok u moru žutila i crnila. Stoga o tom pitanju nisam pesimističan.

Na 10. pulskim danima eseja puno se govorilo i o ulozi intelektualaca na političkoj sceni. Kada intelektualci i znanstvenici šute, onda ih se redovno proziva za inertnost, a kada im se daje medijski prostor (poput emisije “Peti dan”, koja je doduše promijenila termin, pa i program emitiranja), onda ih se proziva za naklapanje. Koja je prema Vašem mišljenju uloga intelektualca u politici te zašto je njihova percepcija u javnosti loša?

- Ne bih se složio da je percepcija intelektualaca u javnosti tako loša. Našem društvu nedostaje demokratske kulture, dijaloga, argumentirane i otvorene rasprave o bitnim pitanjima nacije i društva. Tu je uloga intelektualca ključna. Zabrinjava me rastući politički populizam i nuđenje jednostavnih, mesijanskih rješenja. Intelektualci su tu da propituju stvari, da ih sagledavaju iz više kutova, da ukazuju na složenost, da siju sumnju u dominantne političke mitove, a ne da parolaški pojednostavljuju stvari i pričaju bajke. To javnosti nenavikloj na refleksiju i složenost često para uši. Otud dio nesnošljivosti koju spominjete.

Kič i trivijalni sadržaji nisu prisutni samo na televiziji nego i u drugim medijima, pa i u kulturi. Afera oko Slobodana Praljka i poreza na šund dobar je indikator toga - kako to komentirate?

- Primjenu poreza na šund na knjige generala Praljka smatram skandaloznim. Riječ je o knjigama koje donose golemu, do sada javnosti nedostupnu dokumentaciju i time daju važan prilog raspravi o temi od nacionalnog interesa. A što se tiče pravog šunda i kiča, on će uvijek imati svoju publiku. Skeptičan sam prema pokušaju da se dodatnim porezima utječe na ukus javnosti. Nisu to uspjeli ni prijašnji sistemi. Svi su se u školi imali priliku upoznati s remek-djelima primjerice klasične glazbe i čuti da je turbo-folk obično smeće, no većini su Lepa Brena ili Severina opet draže od Brahmsa ili Astora Piazzolle. No tu su već dublja pitanja...

S druge strane imamo intelektualca poput Umberta Eca koji svoju knjigu “Ime ruže” pojednostavljuje za mase - je li to kapitulacija pred sve većim zahtjevima kulture zabave (i zaborava), marketinški trik ili pak nešto treće?

- Radilo se o triku, roman nije pojednostavljen, samo su skraćeni neki dijelovi na latinskom. Eco je već pri pisanju romana uspio spojiti visoku književnost i popularnu formu, povijesno-filozofski roman smješten u srednji vijek i kriminalističku priču. Roman je postao bestseler, većina ga je vjerojatno čitala kao napeti krimić, očekujući što će biti dalje i tragajući za ubojicom, a rafiniraniji čitatelj je uživao i u drugim, dubljim slojevima romana. To višestruko kodiranje, tipično za postmodernu umjetnost jedan je od načina kako umjetnost može preživjeti i u svijetu kojim apsolutno dominira tržište.