Tik iza Grčke i Španjolske smjestila se Hrvatska. Naravno, nije riječ o kakvoj listi uspješnosti ili napretka nego je Lijepa Naša, prema podacima kojima raspolaže Mreža mladih Hrvatske, zauzela treće mjesto po nezaposlenosti mladih među 27 zemalja članica Europske unije.

Visokih 40 posto ukupnog broja nezaposlenih dovoljan je razlog da mladi, dok i nisu dobili diplome u ruke, umjesto o radnome mjestu koje ih u pravilu ne čeka, razmišljaju o iseljenju iz Hrvatske. Ni nostalgija za domovinom, ni za roditeljskim domom, rodbinom, prijateljima ili bilo kakav drugi razlog ostanka, mlade, čini se, ne može zaustaviti. "Obećanih zemalja" sve je više, a osječke adrese brojni su mladi zamijenili austrijskim, njemačkim, kanadskim, pa čak i onima iz Južnoafričke Republike ili, primjerice, Novoga Zelanda.

Buduća adresa u Aucklandu ili Crhistchurchu, odnosno bilo kojem drugom gradu u dalekom Novom Zelandu, mogla bi biti i ona rođenog Osječanina Vedrana Janića, koji se za bolji život svuda osim u slavonskoj metropoli odlučio još 2010. godine, kada je najprije odselio u Stari Grad na Hvar.

U nemogućnosti dobitka posla u struci, pa čak i nekog alternativnog rješenja koji bi mu kao 24-godišnjaku osigurao pristojan život, Dravu je zamijenio morem. No čini se da blistava situacija u turizmu, kako to prezentiraju statistički i ini podaci resornih ministarstava, i nije tako dobra. I umjesto da se vrati u rodni Osijek, Vedran se, zajedno s djevojkom Mihaelom, odlučio bolji, sigurniji i svakako prosperitetniji život pronaći u dalekom Novom Zelandu.

- Iskreno, o Novom Zelandu razmišljao sam i prije odlaska na Hvar. Još tada sam znao da je mnogo naših otišlo baš u tu zemlju i da je tamo perspektiva mladima puno bolja nego u Hrvatskoj. Osim što mi je ondje dobra klima, znam da im turizam cvjeta, i to smatram vrlo bitnim i korisnim za moj budući posao fotografa, što mi je i struka. Dobro sam se informirao još i ranije, ali sad smo djevojka i ja odlučili definitivno otići i ovih dana interesirali smo se za vizu koju možemo dobiti u Budimpešti, priča Vedran, dodajući da prvu godinu boravka na Novom Zelandu dobiva dozvolu za rad koja vrijedi godinu dana.

Pokaže li se dobrim radnikom i zadovolji li tamošnje uvjete, dobit će još jednu godinu, a potom i toliko željeno državljanstvo. Vedran se informirao i o listi čekanja za posao te vjeruje da će ga ondje sigurno pronaći. Ne samo to, već budući cijeli radni vijek vidi upravo ondje, i to uz pomoć tamošnje vlade koja, kaže, pomaže i pri smještaju. Prve dvije godine bit će najkritičnije, no vjeruje kako će uspjeti.

Vedran je pričao i s dosta Novozelanđana koji kažu da je gotovo svaki Hrvat ondje nešto i stekao. Isto se, naravno, nada i za sebe i svoju djevojku.

- Iako ni kod njih nije sjajna situacija, s poštenom plaćom može se mnogo bolje živjeti, pa i uz plaćanje stanarine i režijskih troškova. Osim toga, puno je jednostavnije započeti samostalan posao. Novac koji bi mi bio potreban da u Hrvatskoj nešto otvorim radije ćemo iskoristiti za avionsku kartu, i to onu jednosmjernu, naglašava Vedran.

Kaže također kako nema toga što ga može povući natrag, odnosno zbog čega bi odustao od svoje dugogodišnje ideje, to više što u Hrvatskoj perspektivu imaju samo oni koji su nešto stekli prije dosta godina. Mladi rade kako bi preživjeli, a to se ne smatra životom. Razočaran je i što ovdje ne može ni obitelj osnovati jer nema mogućnosti da stvori krov nad glavom i živi normalnim životom.

Vedranov primjer za selidbom u druge države slijedili su ili će slijediti tisuće mladih. Potporu za to imaju na svakom koraku, a jedna od njih je i novoosnovana Facebook grupa Mladi, napustimo Hrvatsku!, koja je u samo nekoliko dana prikupila tisuće članova. Ondje se razmjenjuju iskustva života u drugim zemljama, a članovi jedni drugima dijele savjete kako otići do koje od zemalja, što tamo očekivati, a međusobno si daju korisne savjete i informacije. Da ova grupa ima svoje razložno uporište, odnosno da nije riječ samo o marginaliziranim mladim građanima koji svoje bolje sutra ne žele tražiti u Hrvatskoj, govori i podatak iz Mreže mladih Hrvatske gdje su također relevantni podaci o masovnom iseljavanju mladih.

Kad je u pitanju slavonsko područje, u samo tri godine nestao je grad veličine Vinkovaca, a nastavi li se tim tempom, malo je vjerojatno da će itko vidjeti svijetlu budućnost ovdje, koliko god je željeli ostvariti u svojoj zemlji.

- Dobro je poznato da je nezaposlenost jedan od najvećih razloga iseljavanja mladih iz Hrvatske pa tako i iz Osijeka. I ne samo da je riječ o nezaposlenosti, već određena radna mjesta za mlade i to one visokoobrazovane, i ne postoje. Žalosno je da radnih mjesta za tip zanimanja koje se nalaze na tržištu rada zapravo nema. Riječ je uglavnom o mladima s visokom stručnom spremom, a za godinu dana vidjet ćemo hoće li iz Hrvatske odlaziti i oni koji završe svoje strukovne škole. Naime, nakon primanja u EU mladima će biti još lakši odlazak u inozemstvo, pojasnila je Mirela Travar, glavna tajnica Mreže mladih Hrvatske.

Travar upozorava kako brojni mladi niti ne čekaju mogućnost lakšeg odabira u EU te jedva čekaju da odu preko granice. Trenutni trend iseljavanje je u Kanadu, a mnoštvo se mladih prijavljuju i na natječaje za rad u Europskom parlamentu. Može nam se lako dogoditi da uz visokoobrazovani kadar za godinu dana i "strukovnjaci" krenu put Zapada, Sjevera pa čak i Istoka, jer ako je suditi prema raznim forumima i društvenim mrežama poput već spomenute, oni idu ondje gdje je bolje. Ma gdje god to bilo. A osim što si osiguravaju radno mjesto, mladi u inozemstvu konačno prestaju biti pod roditeljskom skrbi. Travar kaže da je sve više onih koji produženo žive s roditeljima pa čak i do 35. godine života. Podijeljeni su u dvije grupe - oni koji financijski ovise o roditeljima i oni koji rade, no s obzirom na male mirovine ostaju s roditeljima kako bi njima financijski pomogli. Jedan od njih je i 38-godišnji Osječanin koji je stan u središtu zamijenio kućom u okolici Osijeka. On kaže kako ranije nije niti sanjao da će gotovo kročiti u četvrto desetljeće, a dijeliti kućanstvo s majkom i ocem.

- Ne bih mogao plaćati i njihove i svoje režije. Tako sam prisiljen živjeti s njima te iako sam u početku negodovao i nisam se mogao pomiriti s tim da moji vršnjaci pa i mnogo mlađi već odavno žive vlastitim životom, odvojeno od roditelja, shvatio sam da drugog izbora nemam. Još uvijek "laku noć" kažem majci i ocu umjesto da u krevet ispratim svoje dijete. No, da ga i imam, ne znam kako bi njega financirao, zaključuje Osječanin.