Postojanje regija, regionalizam, regionalističke ideologije, statuti i predstavnička tijela te regionalističke stranke i pokreti sastavni su dio svijeta u kojem živimo. Zanimljivo, regionalizam je najsnažniji baš u centralistički uređenim državama.
Jedan teoretičar regionalizam je definirao kao "borbu protiv zloupotreba središnjih vlasti". Vjerojatno ne postoji ni jedna zemlja na svijetu, osim možda onih najmanjih poput Vatikana, Monaka ili Lihtenštajna, u kojoj ne postoji, veća ili manja, napetost između središnjih vlasti i periferije.
JAKOBINSKI CENTRALIZAM
U nekima od njih, borba za autonomiju ili čak odcjepljenje ne vodi se samo riječima, deklaracijama i argumentima nego i snagom oružja. Sjetimo se samo primjera Baskije ili Sjeverne Irske, odnosno koliko je ljudi trebalo poginuti u Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu kako bi političari većinske opcije pitanje regionalnih prava pokrenuli s mrtve točke. Ima i drugih primjera, poput francuske povijesne pokrajine Bretanje u kojoj, istina, postoji duga tradicija borbe za regionalna prava (Union Régionaliste Bretonne osnovan je još 1898.), a rezultat mlitave borbe Bretonaca za svoja prava, ali i čvrstoće francuskog unitarizma, jest ubrzano izumiranje drevnog bretonskog jezika (brezhoneg). UNESCO je taj keltski jezik uvrstio na svoj popis ugroženih svjetskih jezika. Suvremeni regionalizam nastao je upravo u Francuskoj, kao reakcija na "jakobinski centralizam".
Sredovječni i stariji čitatelji sigurno se sjećaju s koliko je negodovanja, frustracije i odiuma u Hrvatskoj, u vrijeme bivše države, dočekivan i sam pojam "beogradskog unitarizma", a kamoli njegovi pojavni oblici. Upravo je na jezičnom pitanju (Hrvati su, srećom, ipak bili mnogo uporniji, borbeniji i domišljatiji od Bretonaca!), odnosno opiranju jugoslavenskom jezičnom unitarizmu, izgrađen moderni hrvatski nacionalizam koji je 1971. ozbiljno uzdrmao, a 1990./1991. i zauvijek pokopao ideju unitarizmu sklone Jugoslavije, iako je Brozova tvorevina, ako ćemo iskreno, priznavala neke elemente konfederalizma, federalizma i regionalizma. Ono što je u bivšoj Jugoslaviji činilo latentnu prijetnju nesrpskim narodima i njihovim institucionalnim entitetima, ali i slobodno mislećim pojedincima (bez obzira na nacionalnu pripadnost), bio je njezin nukleus, odnosno komunistička diktatura i jugoslavenska ideologija koje su aktivno podupirali Savez komunista, JNA i ostatak represivnog aparata.
Danas je gotovo tabu reći kako je Hrvatska unitarno uređena i izrazito centralizirana država. Sve se odluke vuku iz Zagreba, ondje se slijeva sav porezni novac, a županije predstavljaju samo "gubernije" čija je osnovna svrha provedba volje središnjih vlasti. Osim političara regionalističkih stranaka, jedini koji se o toj temi usude nešto javno reći, su anonimni Hajdukovi navijači koji ponekad ispisuju bezobrazne grafite "Nekada Zvezda danas Dinamo ZG>BG", želeći upozoriti na nešportsku dominaciju zagrebačkog nogometnog kluba Dinama. Naime, u Ustavu Republike Hrvatske, u njegovom prvom članku, piše: "Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država". Drugim riječima, današnja Hrvatska je miljama udaljena od bilo kakvog oblika federalizama i regionalizma, koji su trenutno stavljeni izvan zakona (Ustava). Zanimljivo, upravo je vlast Socijaldemokratske partije Hrvatske, pod vodstvom tadašnjeg premijera Ivice Račana, promjenama Ustava 2001. godine, posve nerazumno, ukinula Županijski dom Hrvatskog sabora, u kojem je bila predstavljena 21 hrvatska županija. Time je uklonjen jedini (potencijalni) korektiv hrvatskog unitarizma.
REGIONALNO ŠARENILO
Dakako, nije SDP toliki mrzitelj regionalizma kako se to čini, te 2001. trebalo je makijavelistički maknuti s političke scene trenutnu HDZ-ovu većinu u Županijskom domu. Unatoč zauzimanju za regionalizam i podjelu zemlje na pet regija, kako to gordo piše u Planu 21 koalicije Kukuriku, stranka Račanovog nasljednika, Hrvatsku danas dijeli na dvije statističke regije. Tako su se u istom košu našli hiperrazvijena metropola i posrnula Slavonija.
Danas u Europi ne postoji jedinstveni recepti kako državu urediti prema suvremenim načelima regionalizma. Želeći u cijelosti razmontirati ostatke totalitarnog poretka nacionalsocijalizma u teritorijalnim ostatcima onog što je bio Treći Reich, zapadni Saveznici su Njemačku i Austriju preuredili u federacije, dajući velika prava saveznim pokrajinama (Länder). Belgiju čine tri tzv. zajednice (Flamanci, Valonci i Nijemci), tri regije (Flamanija, Valonija i Bruselj) i četiri jezična područja (flamansko, francusko, mještovito i njemačko). Netko će sada reći - ali Belgija se upravo po tim šavovima raspada. Istina je, ali još uvijek funkcionira zajedno, možda baš zato što uvažava regionalne različitosti!
POREZNA AUTONOMIJA
Španjolska je podijeljena na 16 samoupravnih zajednica (comunidades autónomas) i dva autonomna grada. I španjolski Ustav govori o "nedjeljivom jedinstvu španjolske nacije", pa ipak, tzv. devolucijom, španjolskim je pokrajinama prepušteno odlučivanje o školstvu, zdravstvu, socijalnim službama, kulturama, urbanom i ruralnom razvitku. Kako bi mogle upravljati tim područjima, španjolske regije, poput Kastilje i Leona, Ekstramadure ili Katalonije, imaju pravo na vlastite porezne prihode. To, istina, nije dovoljno kako bi šarmiralo baskijske ekstremiste iz ETA-e, koji bi ustavna pitanja radije rješavali plastičnim eksplozivom, ali ipak pokazuje dobru volju Madrida da uvaži postojanje regionalnih različitosti na Pirenejima.
Italija je podijeljena na 20 regija (regioni), koje također odlučuju o nizu pitanja te posjeduju vlastitu financijsku vlast. Iako strogo unitarna država, i Francuska od 1982. poznaje pojam regije (régions). Zemlja je podijeljena na 27 regija. U novije vrijeme i Ujedinjeno Kraljevstvo dopušta određenu autonomiju svojih povijesnih pokrajina, Škotske i Velsa, Sjeverne Irske te triju otočnih skupina Guernsey, Jersey i Man.
Regionalizam je europski trend i pitanje je samo trenutka i hrabrosti ovdašnje političke elite (ali i političkog poštenja da se ispuni ono što je biračima obećano) kada će i Hrvatska svojim građanima priznati pravo da legitimno odlučuju o svojim regionalnim interesima.
Piše: Draško CELING
OD RIMLJANA DO ZAJEDNICE OPĆINA
Još u antičko doba, Osijek (tadašnja Mursa) je bio dio rimskih pokrajina Panonije (Pannonia), Donje Panonije (Pannonia Inferior) i Druge Panonije (Pannonia Secunda). Slijedom turske invazije, Gornja Slavonija (prostor između rijeka Sutle i Ilove, dakle, Zagreb, Hrvatsko zagorje, Varaždin, Križevci, Čazma...) postala je dijelom Središnje Hrvatske, a turski Ösek ušao je u sastav Bosanskog pašaluka. Tijekom otomanske vladavine, glavni grad okupirane Slavonije je Požega, u kojoj stoluje beg. Nakon kršćanske rekonkviste u 17. stoljeću, Osijek (Eszék, Essegg, Osik) ulazi u sastav obnovljene Kraljevine Slavonije, postavši glavnim gradom povijesne Virovitičke županije. Za Kraljevine Jugoslavije, Osijek i cijela Slavonija postali su sastavni dijelom, puno šire, Savske Banovine, koja je 1939. evoluirala u zametak hrvatske državnosti - Banovinu Hrvatsku. Posljednje okupljanje pod nazivom Slavonije zbilo se u komunističkoj Jugoslaviji, kada je na prostoru onoga što danas smatramo Slavonijom i Baranjom, postojala Zajednica općina Osijek. Sjedište te regionalne zajednice, koja je okupljala 14 slavonsko-baranjskih općina, bilo u osječkoj Tvrđi, u zgradi u kojoj danas stoluju osječki gradonačelnik i gradsko vijeće. Ipak, ni tada Slavonija nije bila ujedinjena jer su izvan te regionalne zajednice bile općine Daruvar, Grubišno Polje, Novska, Pakrac i Virovitica, koje također pripadaju današnjoj Slavoniji.
VARAŽDINEC ČAČIĆ, DOMOVINE SIN
Pravu zbrku, pa čak i konsternaciju u Slavoniji, napravila je najnovija odluka Zagreba da, za potrebe ulaska u Europsku uniju i mogućnosti korištenja sredstava iz njezinih fondova, Hrvatsku podijeli u dvije statističke regije. Prethodna je vlada razmišljala o trima takvim regijama, ali je presudila volja moćnog prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. Svjedoči to i tekst ministra regionalnog razvoja i fondova EU Branka Grčića u jednim našim dnevnim novinama, u kojem taj član Vlade objašnjava kako je guranje Zagreba u istu statističku regiju sa Slavonijom, bilo motivirano brigom za Sjevernozapadnu Hrvatsku koju je ugrožavao visoki BDP Zagreba. Naravno, u Vladi nitko nije htio čuti prijedloge statističkih i demografskih autoriteta, poput prof.dr. Jakova Gele i prof.dr. Anđelka Akrapa, kako bi idealna podjela bila ona na četiri statističke regije (Zagreb, Slavoniju, Jadransku i Središnju Hrvatsku). Usput, statistička kratica NUTS (franc. Nomenclature des unités territoriales statistiques), na engleskom jeziku označava vulgarnu riječ za testise, točnije za scrotum (mošnju).
Pitanje je trenutka kada će europsku civilizacijsku stečevinu regionalizma morati priznati i Zagreb