Maksimir je, ipak, bio poluprazan. Cijena ulaznica, kao i zanimanja za hrvatsku reprezentaciju, nedovoljno atraktivan suparnik ili nešto četvrto tako je nevažno. Hrvatska sinoć nije imala potporu kakvu zaslužuje.

Puno je bila priča oko ulaznica i njihove visoke cijene. HNS je to pokušao popraviti podjelom ulaznica, ali ni to nije pomoglo.

Jednostavno na sinoćnjem susretu protiv Makedonije nije se tražila karta više. Radi li se samo o odrazu trenutačnog stanja u državi ostat će prijepor. Uglavnom velika većina koja je došla na stadion opet se obračunavala s vrhuškom HNS-a, a ne navijati za državnu selekciju. Takvo okruženje vrlo je tužno na početku jednog iznimno važnog kvalifikacijskog ciklusa. Naravno, opet će se postavljati pitanja je li taj susret trebalo igrati u Maksimiru ili ga je bolje bilo organizirati na nekom manjem stadionu. Iskreno, to je minorno pitanje jer kad igra državna selekcija, potpora bi trebala biti bezrezervna. Nekada kada je igrala Hrvatska, to je bila svetinja, a danas očito to više nije. Tko je kriv? Previše je čimbenika, iako na površinu će uvijek izaći visoke cijene ulaznica što je HNS odredio za taj susret. Nogometna ”vlada” očito se nije spremna prilagoditi situaciji koja vlada u državi. I zato je opet bilo onih ružnih skandiranja na njezin račun. “HNS pederi” i “Ajmo ustaše” i sve ono što ne bismo željeli slušati na takvoj nogometnoj priredbi. Uvreda nije bio pošteđen ni novi izbornik Igor Štimac, a sve se to samo uklopilo u jednu vrlo mučnu atmosferu koja je vladala na zagrebačkom stadionu.

Za vrijeme intoniranja državnih himni s istočne tribine “pao je” veliki transparent “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo”. Na žalost, Hrvatska je te večeri baš propala jer to ni iz bliza nije bila atmosfera koju zaslužuje naša reprezentacija. Navijanja je bilo, ali ono se uglavnom gušilo u nezadovoljstvu, a oko 30. minute počelo je glasno negodovanje u obliku zvižduka koji su parali zrak iznad polupraznog Maksimira. Cijelo to loše okruženje pojačala je i slaba igra Hrvatske, koja je samo pospješila frustraciju nezadovoljne publike. Tu i tamo tribine bi se probudile na nekakvu obećavajuću akciju “kockastih”, ali to su bili tek rijetki svijetli trenuci u turobnoj atmosferi. Pred kraj prvog poluvremena kada je Makedonija počela ozbiljnije prijetiti, s tribina je krenula prava provala bijesa. Prvi je na udaru bio izbornik, a potom su došli i igrači. Uglavnom, nad Maksimirom se razlijegalo teško nezadovoljstvo. Daleko je to bilo od onoga što je Hrvatskoj trebalo na startu novog kvalifikacijskog ciklusa.

Po transparentima koje smo vidjeli na tribinama definitivno bi bilo bolje da se taj susret igrao negdje gdje Hrvatska još uvijek ima koliku-toliku potporu, a po onom što smo vidjeli najveća joj je u Slavoniji, jer smo nabrojili desetak transparenata poput onih iz Nuštra, Josipovca, Babine Grede, Špišić Bukovice, Tenja i sličnih ili iz Istre (Plomin, Ližnjan). Po svemu tome nije teško zaključiti da se taj susret nije trebao igrati u Maksimiru. I nikako po tim cijenama koje su određene da bi u HNS-u definitivno morali shvatiti u kakvim vremenima i okruženju žive.