U hrvatskim medijima znanost je uistinu vrlo rijetka pojava. Pojavi se tu i tamo, više u naznakama, baš poput Higgsovog bozona - zaslužnog za jednu od krajnje rijetkih prilika kad su hrvatski znanstvenici dobili gotovo sve naslovnice u zemlji a da razlog tome nije bila kakva malverzacija na fakultetu ili otkriće "eliksira života".

U Hrvatskoj, zemlji u kojoj godišnje doktorira više od tisuću osoba, znanstvenike - koji eto imaju čak i papirnatu potvrdu da pripadaju među najobrazovanije i najinteligentnije ljude u zemlji, i dalje rijetko tko što pita. Osim nekoliko, ali zaista nekoliko, izuzetaka, rijetko ćete ih vidjeti kako na televiziji uz političare razglabaju o problemima, u novinama pojašnjavaju svoje rezultate ili se pak bune zbog minijaturnog budžeta koji se odvaja za znanstvena istraživanja.

Šira javnost o hrvatskoj znanosti i znanstvenicima i dalje češće može zaključivati na temelju napisa o korupciji ili fantomskim radnim satima na pojedinim institutima nego po rezultatima. Nije stoga čudno što ni političari ne guraju pretjerano znanost na liste svojih prioriteta, a "link" između znanosti i razvoja industrije i gospodarstva mnogima je i dalje apstraktan pojam.

Premda mediji zasigurno tu snose svoj dio krivnje, što drugo zaključiti no da je ona ipak najvećim dijelom na samim znanstvenicima i njihovim institucijama, koje se i onda kad imaju čime, vrlo rijetko javno pohvale. Higgsov bozon na trenutak je javnost, pa i političare, podsjetio da imamo znanstvenike koji ravnopravno pridonose i najvećim svjetskim projektima, ali malo tko i dalje zna da radovi hrvatskih znanstvenika u najutjecajnijim svjetskim časopisima danas više nisu iznimke. Čak i ako objavljuju u časopisima poput Nature i Science, što se svagdje u svijetu smatra vrhuncem znanstvene karijere, u Hrvatskoj ponekad uopće ne dospiju ni do specijaliziranih znanstvenih rubrika. Uglavnom, šira javnost nema pojma da se u mjerilima povijesti upravo dogodilo nešto otprilike tisuću puta važnije od prelaska Modrića u novi klub ili presude Čačiću.

- Ima trenutaka kad neka velika otkrića zasluže globalnu medijsku pozornost, kao što je to bio ljudski genom prije desetak godina i kao što je to sad potraga za “Higgsom”. No istina je da mi u Hrvatskoj nemamo sustavan način upoznavanja medija, koji onda mogu prenijeti široj javnosti o našim dosezima i uspjesima, niti postoje jasni kriteriji kad koji doseg zaslužuje da se usmjeri prema medijima. Neki su naši znanstvenici jako samozatajni, i uopće se ne zamaraju time hoće li završiti u medijima, dok su neki drugi manje samozatajni, pa medijski prostor ponekad zauzimaju i oni znanstveni rezultati koji možda to ne zaslužuju u takvom opsegu, a neki vrhunski rezultati objavljeni u najcjenjenijim svjetskim časopisima ostanu posve nezapaženi - priznaje prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu.

- Dugo godina istraživačka aktivnost, organiziranje znanstvenih projekata, sve do nabave opreme i potrebnih ulaganja nisu bile ovlasti Sveučilišta, nego Ministarstva, koje je neke stvari dogovaralo čak izravno i s voditeljima projekata. U toj konstelaciji nismo na Sveučilištu razvijali ono što smo mogli, uz ostalo i sustavniji način prezentacije svih značajnih rezultata medijima - tvrdi Bjeliš, dodajući da je sad vrijeme da se stvari "uravnoteže". Zagrebačko sveučilište prošle se godine napokon našlo na famoznoj "šangajskoj" listi 500 najboljih sveučilišta u svijetu, koja se ponajviše sastavlja upravo prema objavama u prestižnim časopisima i broju citiranja pojedinih radova, što je, kaže nam rektor, zapravo premašilo sva očekivanja.

- S financiranjem znanosti trenutačno je doista teška situacija, vrlo dramatična zapravo, i najviše pate istraživački projekti. Zadnje što sam mogao očekivati je da se nađemo na toj listi - objašnjava Bjeliš, priznajući da je javna promocija važan faktor u promjeni percepcije javnosti prema znanosti.

- Percepcija javnosti više je u smjeru devijantnih, skandaloznih situacija nego znanstvenih istraživanja, no smatram da je još veći problem što se znanost sve manje percipira kao temeljna vrijednost i temeljna potreba društva, na osnovi koje može doći i do većeg prosperiteta. Iskreno, mislio sam da je to hrvatska specifičnost, no kad sam počeo o tome razgovarati s kolegama iz regije, ispada da se u ovom dijelu Europe to svagdje pojavljuje kao trend. Znanost se jako relativizira, kao da se zaboravlja da bez toga ne možeš imati napredno društvo. To je duboko zabrinjavajuće - smatra Bjeliš, uzimajući doprinos hrvatskih znanstvenika istraživanjima na CERN-u kao primjer da hrvatska politika čak i u godinama u kojima nije bila izražena recesija nije pratila postignuća svojih znanstvenika.

Rektor Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Pero Lučin, također smatra da je premalo znanstvenih tema u medijima koje prikazuju pozitivna postignuća.

- Najbolji su primjer sredstva koja se izdvajaju za znanost, a koja su jednostavno premalena. Ljudi nisu svjesni koje je značenje znanosti u ovako maloj državi, koje je značenje ljudi koji se obrazuju, stječu doktorate, koliko je to važno za razvoj društva. Velika je pri tome odgovornost znanstvenika, institucija i medija da se to promijeni, jer nama trebaju inovacije u svim društvenim procesima - smatra Lučin.

Da je velika odgovornost u cijeloj priči oko odnosa javnosti prema znanosti i na samim znanstvenicima, smatra pak i novoizabrani ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, dr. sc. Tome Antičić.

- Hrvatski znanstvenici, za razliku od kolega na Zapadu, ne smatraju da je njihov dio posla i prisutnost u medijima. No to je u današnje doba potpuno krivi pristup. Oni najčešće ne znaju prikazati znanost na lijep i dostupan način, a posebno je tragično što često oni znanstvenici koji se i pojavljuju u medijima to koriste kako bi se javno međusobno svađali. Sve to onda izgleda ružno i neprofesionalno i odbija ljude - navodi Antičić, koji također smatra da u svim tim rijetkim istupima hrvatskih znanstvenika prema medijima ima dosta neujednačenosti te da, bez obzira na slobodu govora, znanstvenici moraju preuzeti odgovornost i s čime izlaze u javnost. Ljudi poput dr. sc. Vuka Brigljevića te dr. sc. Ivice Puljaka ,koji su davali najveći broj izjava za medije u povodu otkrića Higgsovog bozona, navodi Antičić, odličan su primjer kako bi trebala izgledati komunikacija znanstvenika prema javnosti.

U svijetu znanosti, objašnjava dalje novi ravnatelj "Ruđera", koji bi uskoro i službeno trebao preuzeti svoju funkciju, situacija se promijenila posljednjih desetljeća, što bi značilo da se čelnici institucija i voditelji projekata danas moraju puno više truditi kako bi osigurali budžet, moraju stalno pisati međunarodne projekte i biti puno više u medijima kako bi bili konkurentni. To je, jednostavno, tvrdi Antičić, postao dio njihovog posla.