Ovčji izmet, urušeni krovovi, izbijeni prozorski okviri, hrđavo željezo i kolonije skakavaca opasno prijete da posve prekriju sve one sudbine koje su zadeseile logoraše na Golom otoku.

Bilo je, eto, potrebno manje od 25 godina da zloglasni jugoslavenski zatvor postane otok nesnosnog smrada, slomljenih salonitki, razbacanih greda, opasnih šipki i nasrtljivih kukaca. Umjesto da bude dostojanstveni podsjetnik na našu neslavnu prošlost, Goli otok pretvorio se u sramotno i opasno smetište na jadranskom plavetnilu između Velebita i Raba. Ako se ubrzo nešto ne promijeni, tragedija 30.000 i krivih i nedužnih robijaša tako će biti zametena posvemašnjim nemarom vlasnika Golog otoka - Republike Hrvatske.

No, obilazak tog surovog logora za političke neistomišljenike nameće zaključak da gospodaru uopće nije stalo do imovine. Možda je razlog tomu to što je vlasnik svjestan da se otok nikad neće riješiti predznaka zloglasnog komunističkog logora, pa je najbolje prepustiti da vrijeme sve odnese u zaborav: i Josipa Broza Tita i Goli otok kao njegovu posebno poremećenu tvorevinu. S obzirom na činjenicu da će dotad još puno bura i juga udarati o strme litice koje ponosno prkose vremenu, a možda ni tada neće nestati istina da je u kamenom gulagu skončao gotovo svaki deseti njegov zatvorenik, sve su glasnija razmišljanja da raspadnuti zatvorski kompleks zahtijeva žurnu preobrazbu. Naime, poput brojnih stratišta jednoumlja i tiranije i ovo hrvatsko privlači sve više znatiželjnika. Goli otok danas dnevno posjeti oko 1.200 turista koji stižu u organiziranim grupama, najčešće iz Lopara, ali puno je i onih u vlastitom aranžmanu. Uljuljkani u civilizacijske dosege zapadne Europe i desetljećima već udaljeni od opasnih totalitarizama, očito je sve više onih koji se na licu mjesta žele uvjeriti da je barbarstva u njihovom susjedstvu bilo još do nedavno. Na Golom otoku i danas je posebno puno bolnih uspomena na vremena u kojima je samo jedan trenutak neopreznosti mogao popločati siguran put do dugogodišnje robije. Doista, putniku namjerniku neće dugo trebati da osjeti duh okrutnosti režima bivše države, čini se kao da će na znoj i batine logoraša naići već iza prvog ugla.

No, potraga za svim tim suvenirima perverznog, 40 godina dugog poigravanja ljudskim sudbinama, koje ne mogu isprati ni vjetar ni kiša, za bezbrižnog znatiželjnika može biti kobna. Naime, katakombe golemog zatvorskog kompleksa u isto vrijeme potiču maštu i ulijevaju strah; teško je odoljeti razgledavanju tog podsjetnika na brutalnost komunističkog režima, pa i unatoč razvidnoj opasnosti da se zaviruje u zgrade koje se još nisu potpuno urušile eto samo zahvaljujući izdržljivosti kamena od kojeg su sagrađene. A tom neobjašnjivom unutrašnjem poticaju neće odoljeti ni oni neskloni avanturizmu.

- O Golom otoku sam čitala, slušala izravne priče čak i osoba koje su na "Havajima" provele strašan dio vlastitog života. Sve sam očekivala, ali to što sam vidjela doslovce me razbjesnjelo. Devastacija posvuda, ljudi šeću opasnim mjestima, halama gdje se krovovi urušavaju. Na otoku, naravno bez računa, vozi "vlakić" nazvan Goli Express, kao da se radi o Gardalandu. U bivšoj "kuglani" prikazuje se dokumentarac (deset kuna za projekciju, opet bez računa) koji pretendira nekakvoj povijesnoj informaciji. Ali najstrašnije je nekoliko štandova sa suvenirima: majice i magneti na kojima piše Goli otok. I dok se mrtvi prevrću u grobovima, netko lijepi suvenir na frižider! Ma gdje nam je poštovanje za tu ljudsku tragediju, za tu patnju! Nekolicina koja ima koncesije za vlakić, štandove i restoran gradi sebi bogatstvo, a cijeli je kompleks mogao biti muzej na otvorenom - memento da se takvo nešto ne ponovi - samo je jedna od reakcija bijesnih posjetitelja nekadašnjeg zatvorskog sustava.

S obzirom na podatak da je u proteklih dvadesetak godina postavljena samo jedna omanja spomen-ploča, za sve žrtve komunizma, nema mjesta optimizmu da će žrtve Golog otoka dobiti svoj dostojniji pijetet i konačan mir. Dapače, ignoriranje brojnih apela koji stižu iz Općine Lopar, ali i udruga političkih zatvorenika samo potvrđuje strah da je država posve digla ruke od Golog otoka.

- Udruga političkih zatvorenika Ante Zemljar i Općina Lopar pokrenuli su inicijativu za osnivanjem spomen-područja Goli otok. Izradili smo i prijedlog zakona koji je odavno upućen hrvatskim vlastima, odnosno Ministarstvu kulture. Na žalost, ni prijašnja a ni sadašnja vlada o tome se nisu željele očitovati - govori nam načelnik Općine Lopar Alen Andreškić.

- Neovisno o političkom i vjerskom opredjeljenju, sve žrtve Golog otoka zaslužuju svoje spomen-obilježje, na čemu će naša lokalna samouprava i u budućnosti inzistirati. Nastojat ćemo oformiti i instituciju koja će se baviti očuvanjem zatvorskog kompleksa kako se ne bi zaboravile strahote koje su se na otoku dogodile. Također, želimo na ostatku otoka pokrenuti gospodarsku djelatnost, prije svega turističku, za koju postoji posebno velik potencijal - otkriva planove svoje općine načelnik Andreškić.

Surova klima i nedostatak brige vlasnika Goli otok pretvaraju u sve opasnije mjesto za posjetitelje, na kojem je dosad zabilježeno samo nekoliko prijeloma i posjeklina. Opravdano se strahuje da je tragedija neizbježna i s razlogom se postavlja pitanje tko će za nju biti odgovoran.

- Zasigurno, posjetiteljima prijeti opasnost od stradavanja. Posebno je opasno ulaziti u zgrade s trošnim krovovima. Osim toga, ovce neometano ulaze u kompleks pa postoji i opasnost od zaraze. Naravno da zbog svega toga kao načelnik ne mogu biti zadovoljan kako država gospodari i upravlja otokom. Situacija je doista alarmantna. Meni je posebno neshvatljivo da se Agencija za upravljanje državnom imovinom uporno oglušuje na naše dopise u kojima tražimo dopuštenje da na otoku bar počistimo smeće i učinimo ga sigurnijim. Jednostavno, bez suglasnosti vlasnika, odnosno države, Općina Lopar ne može ništa poduzeti, tako ni ukloniti sve one opasne krovove koji doista prijete da se nekome sruše na glavu. Na žalost, pokazuje se da je Goli otok samo dio posve zaboravljene državne imovine. K tomu, smatram da je u interesu države da u funkciju stavi svaki svoj resurs od kojeg može privređivati, a Goli otok definitivno je jedan od takvih. Za propuštenu priliku odgovorna je, jasno, hrvatska vlast. Međutim, nećemo stati, tako da ćemo do kraja kolovoza Agenciji za upravljanje državnom imovinom uputiti i zahtjev da upravljanje Golim otokom prepusti lokalnoj samoupravi, dakle Općini Lopar - s pravom je ogorčen na mjerodavne Andreškić, koji i ovim putem još jednom apelira da Vlada konačno donese mjere za zaštitu svoje imovine ili, pak, zabrani posjet Golom otoku.

Loparski načelnik, kao i svi oni koji borave na otoku, posebno strahuje od tragedije. No, za razliku od onih koji se pitaju tko će za nesreću biti kriv, Andreškić bez zadrške pokazuje prstom u vlasnika, a prema zemljišnim knjigama u ovom trenutku on je Republika Hrvatska.

- Mogli bismo mi sada nagađati ne želi li vlast iz nekog razloga voditi računa o Golom otoku. Čini se da država još uvijek nije donijela odluku što želi s Golim otokom - dostojanstveno ga urediti ili sve sravniti sa zemljom i zaboraviti. Sve to proizlazi iz činjenice da desne političke opcije promišljaju na način da zatvor u kojem su komunisti zatvarali komuniste ne treba pretvarati u spomenik, a ljevica se očito srami svoje prošlosti. Kako bilo, smatram da Goli otok treba ostati podsjetnik na jedno mračno razdoblje naše povijesti i da u znak sjećanja na sve žrtve, kao svaka civilizirana država, uredimo poprište njihova stradavanja - dodaje Andreškić.

Izravnu štetu od zatvorskog sustava, koji eto prijeti i dandanas, snosi i mjesto Lopar, koje je ostalo bez vrijednog zemljišta, ali ima i mještana koji se s nelagodom sjećaju svoje ne tako davne prošlosti.

- Na Golom otoku nisu samo preodgajani logoraši nego i svi njegovi zaposlenici. Ima tu mještana koji su iz crkava prisilno odvođeni na rad na Goli otok. Želim, naime, podsjetiti da je zatvor bio nepravedan i prema brojnim mojim sumještanima - govori načelnik Lopara, ali u poslovanju ugostitelja, suvenirnica, vlakića i kina ne vidi ništa sporno.

- Na otoku danas radi samo jedan ugostiteljski objekt, za koji ja, kao načelnik, imam samo riječi hvale; njegova ponuda je dobra, osoblje je uniformirano, a sanitarije restorana, kojima se inače koriste svi posjetitelji otoka, održavane su. Ipak trebamo voditi računa da se njihovo poslovanje odvija u znatno otežanim uvjetima. Također, turističku ponudu čine vlakić koji prometuje zatvorskim kompleksom i kino. Obavljanje svih djelatnosti na Golom otoku dodjeljuje se preko koncesije i ne vjerujem da koncesionari ne daju račune, a ni kao gost nisam takvo što doživio - kazuje nam na kraju Alen Andreškić.

Začudo, mjesto koje je na otoku posjećeno i kultno omanje je kino improvizirano u bivšem zatvorskom boćalištu. Njegov koncesionar kazuje nam da 11-minutni film o Golom otoku, koji doduše baš i nema neku dokumentarističku težinu, dnevno pogleda između 150 i 200 posjetitelja.

- Premda je doista kratak, dokumentarac u gledatelja pobuđuje šok i nevjericu. Ipak velika većina onih koji posjete Goli otok malo znaju ili ništa ne znaju o tome što se ovdje događalo - govori nam Alen, koji ima koncesiju za kinodvoranu.

- Najbrojniji su gosti iz Slovenije, što je razumljivo, jer ipak s njima dijelimo sudbinu Golog otoka. Slovenci, jasno, bolje poznaju ovdašnju prošlost. Ima, doduše, i puno Nijemaca, ali svi su oni ponajprije neugodno iznenađeni devastacijom otoka. Zanima ih tko je za nju odgovoran, neshvatljivo im je da nismo u stanju ni ukloniti urušene krovove, kažu da strahuju za svoju sigurnost. Stoga i mi koji ovdje radimo cijelog ljeta dijelimo njihovu nadu da će država što prije reagirati - dodaje Alen.