Podjela na dvije regije svim područjima Hrvatske u sljedećih 14 godina omogućava ostanak u okvirima “Cilja 1” Kohezijske politike koji je financijski najizdašniji, ustvrdio je jučer Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije nakon sastanka s predstavnicima Hrvatske zajednice županija na čelu s Božom Galićem, vukovarsko-srijemskim županom.

Kako je priopćeno iz Vladinog ureda za odnose s javnošću, ministar je istaknuo da se podjela na dvije regije pokazala optimalnom, s obzirom na objektivna ograničenja vezana uz EU regulativu. Kako je priopćeno iz Vlade, na sastanku je pojašnjeno da bi u slučaju ostanka kod ranije podjele na tri statističke regije, 900 tisuća stanovnika u županijama sjeverozapadne Hrvatske u okružju grada Zagreba trpjelo posljedice bitno smanjene mogućnosti korištenja EU fondova.

No, podjela na regije i dalje izaziva burne reakcije kako političara, tako i pojedinih ekonomskih stručnjaka.

- Nije bilo nikakve potrebe smanjivati broj regija jer se i s tri regije moglo dobiti da cijela Hrvatska bude ispod 75 posto prosječnog BDP-a Europske unije. Ovakvom podjelom narušena je homogenost i sada imamo golemu regiju, čije dodirne točke u rasponu od preko 600 kilometara nemaju ništa zajedničko - komentirao je za Glas Slavonije dr. Željko Lovrinčević, analitičar s Ekonomskog instituta u Zagrebu. “Zahtjevi zemalja prema Eurostatu uvijek su u pravilu išli na povećanje broja regija i Hrvatska je jedna od rijetkih iznimaka koja je tražila smanjenje broja regija. Kod njihovog formiranja trebalo se voditi računa o istim ili sličnim morfološkim, demografskim, geografskim i gospodarskim obilježjima, odnosno da se u njoj može voditi politika koja ima smisla za cijelu regiju. Nažalost, ova kontinentalna je izrazito nehomogena regija upravo zbog Zagreba i činjenice da se proteže od Drave i Baranje na sjeveru do Male Kapele, što s aspekta homogenosti nije održivo jer jedno s drugim nema nikakve dodirne veze”, kaže Lovrinčević. Smatra kako je mnogo bolja podjela na tri ili četiri regije, a kada bi Zagreb bio izdvojen u posebnu regiju, on bi za sredstva EU participirao po drugim uvjetima, a ne pod istim uvjetima kao i Slavonija. Lovrinčević drži kako jedino Slavonija zadovoljava sva obilježja homogenosti i može bez problema biti samostalna regija. Za Lovrinčevića je neobično da je sadašnju promjenu radio potpredsjednik Grčić koji je kao pregovarač bivše vlade za regionalnu politiku sam utvrdio da je podjela na dvije regije u praksi neodrživa. I upravo je on predložio model od tri regije. Razlog za nagli obrat Lovrinčević vidi u vjerojatnom pritisku potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. “Na taj način Čačić je riješio pitanje Varaždina, kojeg je Zagreb 'potopio', a Zagreb je stavljen u povoljniji položaj koristeći istočnu Slavoniju kao neku vrstu poreznog štita, kako bi ga ona spustila dolje. Međutim sada je problematično to što je Slavonija preko noći došla na 62 posto razvijenosti EU, a brzina konvergencije u normalnim uvjetima je jedan posto godišnje. Znači, Slavonija će vjerojatno biti u ovom položaju kao i cijela kontinentalna Hrvatska i moći će povlačiti sredstva još 13-14 godina prije nego što prijeđe u kategoriju iznad 75 posto. A da je ostala na nivou na kojem realno jest, imala bi pred sobom oko 35 godina za korištenje sredstava EU-a. Formiranjem ovakve regije kontinentalne Hrvatske ubijen je sam smisao postojanja regionalne politike. Nikad u Europi nitko nije spajao najrazvijeniju i najnerazvijeniju regiju. Da stvar bude još apsurdnija, upravo je Zagreb centar koji je povukao najmanje strukturnih sredstava. Tu su iskoračili Istra, Slavonija i Varaždin sa svojim regionalnim agencijama. Zagreb je bio najsporiji i najnesposobniji”, zaključuje Lovrinčević.