Sve ankete pokazuju stabilnu poziciju ili rast Hrvatskih laburista-Stranke rada, a predsjednik Dragutin Lesar ima zahvalnu poziciju bivšeg sindikalca i bivšeg člana HNS-a, uz to šefa opozicijske stranke, koji doista može komentirati niz najaktualnijih tema.

Kako ocjenujete dosadašnji rad Vlade?

- Nismo očekivali od aktualne Vlade uspjeh preko noći, osobito zbog svega što je HDZ-ova vlada ostavila iza sebe. Međutim, rokove o izlasku iz krize i brzom oporavku zadali su sami sebi. Ožujak, lipanj, rujan... sada govore o ožujku iduće godine. Linić priznaje neuspjeh, a Čačić i nadalje govori o spasu u javno-privatnom partnerstvu. Drugo razočaranje je potpuna nespremnost većine ministara, pa i Vlade u cjelini, za poslove koji su pred njima. Gubitak vremena bez jasne vizije izlaska iz krize dovest će većinu građana u očaj, a zemlju vodi u još dublju krizu. Treće razočaranje jest nastavak ekonomske politike koja je dovela do krize. Čak ni najavljeno rješavanje nelikvidnosti unutar šest mjeseci nije ostvareno, a o investicijama ne treba niti govoriti. Četvrto, ali ne manje važno, Hrvatski laburisti posebno su osjetljivi na čerečenje socijalne pravednosti i prava radnika. Umjesto da ova Vlada potiče solidarnost, očito je da je potpuno socijalno neosjetljiva i da je neoliberalna ideologija važnija od već zaboravljene socijaldemokratske ideje najveće stranke u koaliciji. Kupovna moć stanovništva pada, a time pada i potrošnja. Padom domaće potrošnje ugrožavaju se radna mjesta i tu se krug zatvara. Bojim se da će nastavkom ovakve politike omogućiti povratak HDZ-a na vlast.

Tko je od ministara po vama najviše opravdao očekivanja, a tko je možda podbacio?

- Milanović, premijer u sjeni. Čačić, prvi potpredsjednik, prvi je u svemu, ali svakako ne po rezultatima. Linić srčano radi svoj posao i vuče konkretne poteze, iako određene ne podržavamo. Mirando Mrsić je zalutao u resor i nije kompetentan za tako važno i osjetljivo mjesto. Vrdoljak je puno pričao i ništa napravio. Jovanović je posebna priča, "ministar na rubu znanosti", možda najvažnija osobina ovog ministra je da je na dobrom putu da uništi znanost i obrazovanje, očito opijen ekonomskim i tržišnim redukcionizmom znanosti, popularno vezujući znanost i tržište, kao da je i znanost nogomet. Siguran sam da sveučilišna javnost zna dobro o čemu govorim, ali to još ne znaju u Vladi. Andrea Zlatar Violić, ministrica koja mora slušati Vesnu Pusić, a opirati se Čačiću, doista joj nije lako. Ostali se ponašaju kao da još traje predizborna kampanja: puno najava, malo poteza.

Oštri ste prema premijeru: kako vidite ulogu Milanovića u funkcioniranju Vlade? Ima li ga u javnosti doista premalo? Je li opravdao očekivanja o svojoj istinskoj liderskoj ulozi u Vladi?

- Rekao sam odmah poslije formiranja Vlade da će Milanović biti samo premijer. Sada se ponaša kao da je premijer u sjeni. Ako se ne varam, otkako je stupio na dužnost nije imao ni jednu press-konferenciju na kojoj bi odgovarao na pitanja novinara. Lider ne smije bježati od novinara i tu vrstu komunikacije zamijeniti Facebookom. Ili PR savjetnicama-volonterkama.

Je li loše kadroviranje najveći problem ove vlasti? Jesu li to možda PR-spinovi?

- Loše kadroviranje je samo jedan od problema, ne bih rekao da je najveći. Moć u pojedinim rukama je doista prevelika, a sposobnosti baš i nisu, ali veći je problem strateško sljepilo, koje je endemska pojava ove Vlade. Gospodarska politika, ako se nastavi u ovom smjeru, ne može dati rezultata. Radnici i svi koji doista žive od svog rada, a ne ležerno od kapitala, žrtva su reformi i to se opet ponavlja. Sve to na kraju građani skupo plaćaju, a radnici gube radna mjesta. Ova kriza nije nastala u javnom sektoru, nego u financijskom. Krizu su stvorile banke i burze, špekulanti, lihvari. Sada se nameće teza da se samo štednjom može iz nje izaći. A to znači smanjenje životnog standarda građana, rast nezaposlenosti, sporiji izlazak iz krize i u konačnosti prelijevanje krize iz velikih i bogatih država u male i siromašne koje zapadaju u dužničko ropstvo.

Bude li MMF došao u Hrvatsku, hoće li to biti jedno od najvećih kršenja izbornih obećanja Kukuriku koalicije?

- Dolazak MMF-a znači neuspjeh Plana 21. Postoje tri instrumenta ekonomske politike: tečajna, monetarna i fiskalna. Tečajne smo se odrekli vezujuću kunu uz euro, monetarna vodi brigu samo o financijskom sektoru i njihovoj pohlepi, a na dobrom smo putu da se odreknemo i fiskalne ulaskom u europsku fiskalnu uniju. MMF pod krinkom "dobre poduzetničke klime" nameće uvjete u kojima strani ulagači moraju ostvarivati natprosječnu profitnu stopu, traže socijalni mir, što znači redukciju prava na štrajk, niske nadnice, jeftinu infrastrukturu, što niže ekološke standarde, napadaju školski i zdravstveni sustav - treba ga što više privatizirati, te mirovinski sustav - povećati dobnu granicu odlaska u mirovinu, uz to od države traže da se riješi što veći dio javnog sektora kroz privatizaciju i na kraju "sređivanje tržišta rada", što u prijevodu znači uništavanje kolektivnih ugovora. Ali ima i drugih velikih problema: primjerice, donesena je odluka o privatizaciji Croatia osiguranja i HPB-a, natječaj je već raspisan za konzultante, ali nije ispunjena zakonska obveza da Vlada Saboru najprije predloži strategiju upravljanja državnom imovinom, bez koje ne može biti donesena takva odluka. Ni HDZ ni SDP nisu donijeli tu strategiju. To, između ostaloga, znači daljnju marginalizaciju Sabora, koji uopće nije imao prilike izjasniti se o toj privatizaciji! Moguće je da otvorimo pitanje zakonitosti takve odluke Vlade.

Kao bivši sindikalac, kako ocjenjujete odnose Vlade i sindikata? Tko bi trebao popustiti, što je realno rješenje, mora li se ova Vlada bojati ulice najesen?

- Ja sam zastupnik, državni dužnosnik i Konvencija Međunarodne organizacije rada o slobodi sindikalnog organiziranja mi zabranjuje miješanje u unutarnje stvari sindikalnog pokreta. Ipak moram istaknuti da su sindikati državnih službi i javnog sektora izloženi velikoj ucjeni i prijetnjama. Vlada koja uoči pregovora u Sabor šalje prijedloge zakona o ukidanju ili smanjenju nekih prava iz kolektivnih ugovora, a onda javno govori da je spremna na socijalni dijalog i dogovor, jednostavno laže. Rekao sam to u Saboru i sada ponavljam: Vlada radi sve da u Hrvatskoj uništi sustav kolektivnih ugovora i pritom nastoji sukobiti radnike javnog i privatnog sektora, suzbiti svaku pomisao na radničku solidarnost. Nakon "pada" kolektivnih ugovora svim radnicima ostaju samo dva prava: minimalna plaća od 2.814 kuna bruto i 4 tjedna godišnjeg odmora. Sva ostala materijalna prava nisu iz Zakona o radu, nego iz kolektivnih ugovora. Još nešto: ukidanje ili smanjenje materijalnih prava u javnom sektoru prelijeva se automatski i u privatni sektor. Kada država smanji plaće, i kapitalisti smanjuju plaće, kada država ukida regres, ukidaju ga i kapitalisti svojim radnicima. To je zakon spojenih posuda.

Trebaju li se i zaposleni u javnom sektoru odreći dijela beneficija ili plaća?

- Žao mi je što sindikati javnog sektora nisu bili solidarniji s kolegama u realnom sektoru, a isto tako nije dobro da danas sindikati realnog sektora misle da ovo urušavanje kolektivnih ugovora u javnom sektoru neće imati posljedica i kod njih.

Kako vidite ulogu Vilima Ribića? Je li pretjerao?

- Što se gospodina Ribića tiče, mislim da se on ponio kao pravi sindikalni vođa, traži da odluku donesu njihovi članovi.

Prema vašim procjenama, koliko je ljudi u javnoj upravi i državnoj službi viška?

- Tu procjenu ja ne mogu dati. To morate pitati resorne ministre.

Hoće li ova Vlada imati hrabrost rješavati probleme s viškom ljudi, ili će ih ogromna javna administracija "utopiti" i na neki način politički presuditi ovoj vlasti, s obzirom na to da ćemo na investicije i bolje punjenje proračuna, rast BDP-a i ostale pozitivne trendove, očito morati pričekati?

- Koliko ja znam, u 6 mjeseci zaposlili su oko 4.200 ljudi u javnom sektoru.

Je li SDP uopće još lijeva stranka u funkciji zaštite radnika, ili koga, prema vašem mišljenju, danas predstavlja?

- Ako predsjednik SDP-a za sebe kaže da je liberal, odgovor se nameće sam po sebi.

Naravno, jedan set pitanja o Radimiru Čačiću: je li on doista najveći uteg ove Vlade? Spekulira se da bi trebao otići, no pitanje je treba li jedna ozbiljna Vlada popuštati pritisku javnosti, ili je to zapravo krivi put rješavanja problema? Nadalje, što bi odlazak Čačića zapravo značio i za HNS i za stabilnost vlasti u Saboru, s obzirom na to da dobro poznajete odnose u HNS-u?

- A tko bi mogao zamijeniti Čačića? Njegovim odlaskom bila bi ugrožena budućnost Vlade, Sabora, Hrvatske, Europske unije, UN-a, NATO-a.