Magazin

FOLK-MUZIKA NIJE KRIVA, ALI
Mlate, šmrču i piju
Objavljeno 25. kolovoza, 2012.
JOŠ VIJESTI

DR. SC. MARIJI VRATARIĆ DRŽAVNA NAGRADA ZA ZNANOST ZA ŽIVOTNO DJELO

Postavila temelje oplemenjivačkog rada na uljaricama

PREDSJEDNIK HRVATSKOG NACIONALNOG ETIČKOG SUDIŠTA

Zvonimir Šeparović: Hrvatska vodi izdajničku prosrpsku politiku

ŽELJKO PRIMORAC:

Gradnja “berlinskog zida” zbog političke prošlosti

Prije tjedan dana, tijekom vikenda, u vodičkom klubu "Hacienda", u vrijeme koncerta Severine, došlo je do nemilog događaja u kojem je nožem uboden 32-godišjni Iko Pripuz. Riječ je o sinu poduzetnika Petra Pripuza, vlasnika jedne od najvećih tvrtki za reciklažu, kojeg mediji nazivaju kraljem smeća i - ne manje bitno - nećaku daleko ozloglašenijeg Zorana, također poduzetnika, ali onog s navodnicima.

Napadač je vrlo brzo otkriven, a riječ je o Josipu Kolobariću, čije prezime nije toliko poznato javnosti, no zato je i te tako znano u policijskim krugovima. Da nemili događaj bude medijski još sočniji, u priču je - navodno i kao razlog suludog napada - povezana i Soraja Vučelić, prsata sudionica "Big Brothera" i Playboyeva zečica koja je, inače, djevojka žrtve. A da stvari budu još gore, samo dva tjedna prije u "Haciendi" se i pucalo, tako da je vodički klub, nekoć poznat kao elitno mjesto za ljubitelje elektronske glazbe - na neki način preteča Zrča - postao najozloglašenije mjesto na Jadranu.

- Ne treba se čuditi takvom obratu, nije "Hacienda" bila klub za partijanere zato što je netko od vlasnika jako volio elektronsku glazbu, već zato što je to donosilo profit. Klub je promijenio karakter zato što danas profit donosi folk. Kao i svaka diskoteka u malom mjestu na Jadranu, osnovni cilj je zaraditi, prema tome - radi se ono što ide. Ne vidim tu nekakav čudan preokret, iznenadilo bi me da zagrebačka "Tvornica" postane narodnjački klub - komentira "Haciendin" nagli zaokret prema dolje glazbeni kritičar Ante Perković.

NOVAC I MOĆ

Još manje treba čuditi što su se incidenti dogodili u klubu u koji zalazi tzv. zlatna mladež, iako žrtvu zbog njegove dobi ne možemo baš svrstati u mladež, a nategnuto je i da se nekoga tko je "princ smeća" naziva "zlatnim". Ipak, svi drugi elementi su tu - riječ je o potomcima visoke klase stasale poslije 90-ih, okružene instant-zvjezdicama domaćeg zabavnog programa. Uostalom, slične stvari su se događale i u Zagrebu sa sličnim sudionicima. Primjerice, sinovi nekadašenjeg saborskog zastupnika, danas suca Ustavnog suda, Mate Arlovića i glavnog državnog inspektora Branka Jordanića sudjelovali su u fizičkom obračunu ispred narodnjačkog kluba "Black & White", a i općenito izvještaji sa svakog drugog mjesta u metropoli gdje se pušta "narodno" - uzmimo samo najpopularnije, "Ludnicu", "Pashu" i "Momu" - odreda završavaju na stranicama crne kronike, a ne zabave.

- Stoji to, ali mislim da je glazba, pogotovo u ovom slučaju, najmanje bitan dio cijele priče o nekoj novoj eliti, o novim celebrityjima. Riječ je o drugoj generaciji onih ljudi koji su se obogatili najčešće na nečasnim radnjama. Od rata je prošlo 20 godina, dakle, njihova djeca su stasala i sad su oni nekakva elita - imaju novac, moć, zabavljaju se kako se zabavljaju. Ma, čim vidimo fotografije VIP-salona tih klubova, potpuno je jasno da su to ljudi koji, osim imena i prezimena i te "poznatosti", nemaju ništa drugo pokazati. To je cijeli društveni fenomen uz koji se veže najpovršnija glazba, ona koja budi strasti na ovaj ili onaj način. Posve je logično da se među 1 000 ljudi nađe netko kome ta glazba probudi neku destruktivnu strast, pa dođe do incidenta. Ipak, ne mislim da je glazba kriva, ona je samo prateći element cijele te priče. Više je riječ o posljedici društvene stagnacije u posljednjih dvadeset godina - reći će Perković o povezanosti narodnjačke scene i crne kronike.

USPON ELITE

Znakovito je kako hrvatska "zlatna mladež" troši svoje slobodno vrijeme. Hrvoje Žužić, tada 23-godišnjak, sin vlasnika "Soliduma" i prijatelja bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, pod utjecajem alkohola skrivio je prometnu nezgodu sa smrtnim posljedicama, a niz pripadnika elitne mladeži koja vole alkohol i(li) suludo brzu vožnju je impozantan, s razlikom da nesreće koje su skrivile djeca Željka Rohatinskog, Zlatka Marića ili Ivice Zovka ipak nisu imale smrtne posljedice. Na te ekscese može se nadovezati i afera sina odvjetnika Željka Olujića, optuženog za posjedovanje i dilanje kokaina, no ipak najdraže im je nasilničko ponašanje. Sklonost tome, pokazuju novinski i policijski izvještaji, imaju i djeca Željka Keruma, nekadašnje kompletno vodstvo mladeži karlovačkog HDZ-a (koji nisu bili samo "politička" djeca HDZ-ovih karlovačkih čelnika), a najozloglašenijim se pokazao sin saborskog zastupnika i predsjednika Hvidre Josipa Đakića koji je, nakon niza fizičkih obračuna, završio s presudom zbog toga što je pokušao autom pregaziti 33-godišnjaka koji mu se zamjerio. U cijeloj toj priči ekscesom zvuči kad se netko od tzv. zlatne mladeži pokušava baviti nečim kreativnim. Vijest da je gitarist benda "Kino-klub" sin Gojka Šuška obišla je medije kao da je riječ o čudu, a ne viđenoj praksi. Uostalom, u bivšoj Jugoslaviji srž rock-scene činila su djeca oficira. Momčilo Bajagić-Bajaga, Bora Đorđević ("Riblja čorba"), Milan Mladenović ("EKV"), Johny Štulić, svi su odreda bili pripadnici povlaštene "kaste".

- Iz ove prespektive je lako biti pametan, pa 30 godina kasnije pobrojati sinove vojnih lica u Jugoslaviji i vidjeti da se dobar dio njih bavio rock-glazbom. To su ipak bila druga vremena, rock je bio nešto što je bilo jako privlačno, a oni su bili pripadnici društvene klase koja je imala privilegije. Jednostavno, imali su mogućnost da dobiju dobre gitare puno ranije od "proletera", pa se i dogodilo što se dogodilo. No, teško je povlačiti paralelu, ako to činimo dolazimo do generalizacija koje mogu biti opasne. Sad su ipak druga vremena - zaključuje Perković.

Daniel RADMAN
FOLK "KULTURA"
Ludilo se tek počinje razmahivati...

O fenomenu turbofolka i pratećih radnji u kojima sudjeluje "zlatna mladež", jednu od boljih analiza dao je Rambo Amadeus, ovogodišnji predstavnik Crne Gore na "Euroviziji". Prema citatima iz Perkoviće knjige "Sedma republika", Rambo početak tog fenomena vidi u poslijeratnim godinamam kad su se sve kulturne vrijednosti okrenule naopako. Turbo kultura je nastala iz nevolje i uspjela je nadživjeti i glad i žeđ i poslijeratno siromaštvo. Ali sad kad je uspjela preživjeti i obući se, to joj više nije dovoljno. Nije joj dovoljno što ima dobru košulju, hoće da ta košulja bude zlatna, nije joj dovoljno to što ima dobar Fiat, hoće Mercedes, i to metaliziran - poentira Rambo.

GORE NE MOŽE
Sad smo na dnu, slijedi oporavak

Mislim da ovi, koji su sada u medijima, predstavljaju puno manji segment društva nego što se čini po njihovoj prisutnosti. Oni su mikronski dio, ali to je slično kao podjela bogatstva. Jedan ili dva posto su bogati, a ostali žive kako mogu i snalaze se. Dobar dio nove hrvatske mladosti bavi se korisnim stvarima, ne samo glazbom, i prozreo je tu elitu koja nam se servira kroz medije. Mislim da nam nakon ovog spuštanja do dna, i estetike i ekonomije i kulture, slijedi oporavak i uspon. Vjerujem da će nova generacija znati reagirati - dijelom i već sada reagira - na ovakve pojave kao što je "Hacienda". Samo što ih mi ne vidimo jer su prilično zapostavljeni - optimističan je Perković.

NAJČITANIJE IZ RUBRIKE
DanasTjedan danaMjesec dana
Što su vaši prijatelji čitali na Glasu