Ignjac Pešuld cijelo je ljeto prespavao pod otvorenim nebom na središnjoj gradskoj tržnici, gdje tijekom dana pokušava nešto utržiti prodajom stare odjeće.

Sudbinu ovog 56-godišnjeg umirovljenog stožernog narednika povjerio nam je na klupi u parku na Gajevom trgu njegov prijatelj Stjepan, dok je Ignjac samo šutio i slušao svoju tragičnu životnu priču. Da nam potvrdi kako je sve istina, očima punih suza pruža nam svoju osobnu i vojnu iskaznicu. Na svaki naš upit sliježe ramenima, priznaje tek kako, osim sina, ima već i unuka, a uskoro bi trebao dobiti još jedno unuče, no ne zna kojeg spola jer se sa sinom ne viđa. Ne zna nam objasniti kako je ostao bez krova nad glavom i zašto noći umjesto u udobnom krevetu provodi na travnjaku pokraj parkirališta glavne tržnice. No Stjepan koji također radi kao prodavač polovnih stvari na divljem štandu uz Ignjaca kaže kako poznaje sve osječke beskućnike i zna njihove priče, jer stanuje nekoliko kuća dalje od Doma sv. Vinka, a uz Ignjaca ga veže dugogodišnje prijateljstvo.

- On navodno ima veliku vojnu mirovinu, čuo sam i do 6.000 kuna, ali je ostao bez ičega jer je bio jamac mnogima za kredite. Sada mu svaki mjesec preostaje 400 kuna. Ima i podrumski stan na Vijencu Ivana Meštrovića bez struje, vode i plina, pa radije spava pod vedrim nebom nego u tom ćumezu. Sjedi tu po cijele dane i zaradi možda 10 kuna dnevno, koje potroši na pivo. Gotovo ništa ne jede i već danima u kolicima koja stalno gura uz sebe ima jednu kobasicu. Možete misliti kako to izgleda kada stoji na suncu danima. Želite da vam pokažem što jede? Bolje da to ne vidite. Mislim da mu je sada ljeti posebno teško zbog umjetnog kuka, koji se po ovim vrućinama dodatno zagrije - priča Stjepan, dok ga Ignjac razoćarano gleda u daljinu, no već sljedećeg trena spremno pozira našem fotografu.

Broj osječkih beskućnika koji trenutačno koriste prenoćište u Caritasovu Domu sv. Vinka je 14, od kojih su tri žene. Dodatni problem im je i činjenica što se u ljetnim mjesecima Dom otvara tek u 20 sati, pa su tijekom dana osuđeni na skitnju gradskim ulicama.

- O njima se, osim nas, skrbi i Centar za socijalni rad. No morate znati da se ljeti mnogi od njih i snađu i nađu si sezonske poslove, a mnogi odu i na more. Tako ih zimi u Domu noći i do 27, a svima se nudi i besplatan obrok u Pučkoj kuhinji u Donjem gradu - napominje vlč. Ivica Rebić, ravnatelj Caritasa Đakovačke i srijemske biskupije.

No Stjepan nam priča kako većina njih zapravo dan provodi ispred kioska koji se nalazi nekoliko metara od samog Doma sv. Vinka i gdje ljetnu vrućinu “ubijaju” hladeći se pivom. “No ne smiju navečer doći pijani u Dom, pa se od 18 sati trijezne u parku u naselju iza Doma, gdje čekaju da se vrata sv. Vinka otvore u 20 sati. Neki do njih se i trude promijeniti život nabolje pa rade i to na poslovima poput skupljanja cigli, rušenja kuća i raščišćavanja gradilišta, a dio njih znam da peca u zimskoj luci, kako bi nešto ulovili i skratili si dan”, kaže dobro upućeni Stjepan.