Europska unija prepuna je dobrih namjera. Europski parlament svake godine izglasa nove deklaracije koje se upućuju izvršnim i političkim tijelima, ali kao što je poznato, europski parlament vrijedi kao dvica u briškuli - i kad dobro razmišlja, njegova umna razglabanja teško stižu do pokretačkog mehanizma koji nazivamo Europskim vijećem, odnosno skupom državnika, predsjednika vlada država članica koji o svemu odlučuju.

Ako niste znali, a veći dio pučanstva nije o tome pravodobno obaviješten, europski je parlament 16. prosinca 2010. izglasao deklaraciju kojom poziva Vijeće Europe da osmisli strategiju kojom bi se definitivno, odnosno sadržajno, riješilo pitanje beskućnika čiji je broj u stalnom porastu. Pravo na stalni boravak jedno je od temeljnih ljudskih prava zagarantirano osnovnim dokumentima EU-a i dio je tzv. socijalne karte Unije. Kad nemaš stalnu adresu, koju moraš istaknuti kako bi uopće pripadao kategoriji slobodnog građanina, postaješ čovjek kojemu je društvo oduzelo pravo uživanja u temeljima građanskog prava. Bruxelles ne zna koliko beskućnika trenutno kruži Europom pa je u toj deklaraciji parlament zatražio od europske središnje statističke agencije Eurostata da sastavi popis. Zna se da je u Grčkoj od 2009. broj beskućnika u stalnom porastu, njihov broj povećao se u manje od tri godine za 25 posto. Atena je postala amblem suvremene Europe jer na njenim ulicama spava 13.000 Grka koji su teško ranjeni zbog krize i srozavanja uloge socijalne države. Neoliberalisti to ne primjećuju, tjeraju politiku ublažavanja utjecaja financijskog tržišta, a o socijalnoj politici ne razmišljaju, osim kad moraju pod hitno rezati novac koji jamči neka stečena prava. Računa se da je u Italiji broj beskućnika porastao na 100.000, a ta brojka vrtoglavo raste u Španjolskoj, Portugalu, Irskoj...

Novinar lista Corriere della Sera, Ettore Mo, svojedobno je objavio reportažu o životu maloljetnih beskućnika koji žive u razvijenoj mreži podzemnih kanala Bukurešta. Bilo je to nekoliko godina nakon svrgavanja režima Ceausescua. Danas je situacija identična, na stotine mladih živi u tunelima, bave se sitnom krađom i najčešće umiru s glavom uvučenoj u najlon vrećicu snifajući opojno i opasno ljepilo. Da, Rumunjska je članica Unije, a takve probleme još dugo neće riješiti, i najbolje je kad se o tome što manje piše. Italija se nalazi pod specijalnim nadzorom europske institucije koja kontrolira povrede socijalnih prava građana, European Committee of Social Rights, jer, prema njihovim dosjeima, vlada u Rimu ne provodi sadržajnu politiku smanjivanja broja beskućnika i ublažavanja njihovog dramatičnog stanja. Kažu Talijani da se broj beskućnika (Englezi ih zovu homeless, Francuzi clochards, a Talijani na pogrdan način barboni, jer im je očito brada duga) povećava zbog problema imigracije iz zemalja Trećeg svijeta, no priznaju da toj brojci valja dodati popriličan broj talijanskih državljana koji su postali žrtve gospodarske krize. Uzgred, valja podsjetiti na to da je EU 2008. izglasao deklaraciju kojom se obvezuje do 2020. izbrisati sa socijalne karte 20 milijuna europskih građana kojima prijeti totalna neimaština, glad i gubitak krova nad glavom.

U Bologni, prijestolnici bogate regije Emilia Romagna, 2000. utemeljena je udruga tzv. uličnih odvjetnika, profesionalaca koji dio svog radnog vremena provode u cilju zaštite građanskih prava talijanskih beskućnika. Udruga okuplja nekoliko stotina odvjetnika te je izgradila mrežu ureda u više od tridesetak talijanskih gradova, uključujući i Trst, gdje je porast beskućnika vidljiv golim okom. Pokušavaju riješiti problem koji tišti beskućnike i savjesne političare: kako zagarantirati osnovna prava ljudima bez stalnog mjesta boravka. Jer, ako niste znali, državljanstvo vam ništa korisnog ne donosi, sve se veže uz stalni boravak jer se sva socijalna prava ostvaruju preko jedinica lokalne samouprave, a one pri svakoj molbi traže kao neprijeporni dokazni materijal isticanje stalnog boravka u određenoj općini ili regiji. Dakle, ako nemaš stalni boravak, ne možeš zatražiti zdravstvenu zaštitu, predati molbu za rad, konkurirati za dodjelu društvenog stana, nemaš pravo zatražiti socijalnu pomoć, na kraju svega uskraćeno ti je i pravo glasa na izborima, jednak si nuli, jednostavno ne postojiš.

Kad netko zapadne u začarani krug, ne može se vratiti u normalu. Jedan je beskućnik u Bologni u nekoliko godina života na cesti nakupio više od 10.000 eura neplaćenih kazni jer se hladio i grijao vozeći se gradskim autobusima, naravno bez karte, pa je dug rezultat nagomilanih globa. Ulični odvjetnici bave se takvim slučajevima, zastupaju beskućnike u parnicama s općinom i organima ministarstva unutrašnjih poslova.

Turisti često jedu, spavaju i kupaju se (gradske špine) na javnim mjestima, što je zabranjeno, ali njih policija ne globi, dok za beskućnike nema oprosta. Kako bi riješili pitanje garantiranja građanskih prava beskućnicima, ulični su odvjetnici u Bologni uspjeli nagovoriti gradske vlasti da uvrste u popis ulica i trgova i nepostojeće ulice u kojima se virtualno smještavaju barboni, koji bi na taj način dobili fiktivni stalni boravak te stekli pravo na socijalna, zdravstvena i glasačka prava. Zanimljivo, da bi postojali, prisiljeni su živjeti u nepostojećoj ulici poput Petra Pana, koji je živio na nepostojećem otoku.