JOŠ VIJESTI

TAMARA ECCLESTONE

Muž ne dobiva ništa ako se razvedu

IZVRSNA AMERIČKA SERIJA

Roditelji i djeca

FEĐA ISOVIĆ

Još mi se Fazlinovići motaju po glavi

Zar je već prošlo 25 godina?! To se pitanje samo po sebi nametnulo kad smo u seriji tekstova o kultnim pločama rock-glazbe shvatili da je od pojave albuma “Joshua Tree” irske skupine U2 proteklo već četvrt stoljeća! Nažalost, brojke su neumoljive, a to što nam se čini da je sve bilo “još jučer”, možda je i stoga što taj sjajni album nudi pregršt divnih i nezaboravnih pjesama...

A da će peti studijski U2 album biti iznimno uspješan, jasno je bilo čim se pojavio u prodaji. U prva dva tjedna ožujka 1987. godine u Velikoj Britaniji prodano je 250.000 primjeraka, čime je ta ploča postala najbrže prodavani album u povijesti britanskog rocka. U travnju te godine album je postao prvi njihov LP koji je bio na vodećem mjestu najprodavanijih albuma u Americi i u Britaniji, a početkom 1988. godine dobili su Grammy za album godine i za najbolju rock-izvedbu godine, a do danas je prodano ukupno više od 25 milijuna primjeraka!

Stvarajući “The Joshua Tree” U2 su već imali ugled odličnog rock-benda koji su stekli žestokim novovalnim rock-albumima “Boy” (1980.), “October” (1981.) i “War” (1983.) te vrlo slušljivim “Unforgettable Fire” (1984.). Iz žestokog benda koji je uz pomoć producenta Stevea Lillywhitea sjajno baštinio zvuk punka i novog vala, U2 su se na “Unforgettable Fire”, zahvaljujući producentskom dvojcu Brian Eno i Daniel Lanois, počeli okretati nešto uglađenijem i za širu publiku prihvatljivijem zvuku. Time su temelji za osvajanje svijeta bili postavljeni, ali da bi postali svjetske zvijezde, trebao im je veliki album. Tu je ulogu odigrao “The Joshua Tree”! Uz iskusne producente za velik uspjeh albuma svakako velike zasluge leže i u okretanju U2 četvorke novim glazbenim izvorima. Naime, nakon mladenačke fascinacije žestinom punka i novog vala, Bono, Edge i društvo polako su se počeli okretati i drugim glazbenim pravcima, pri čemu su ih sredinom osamdesetih najviše oduševili blues, gospel, rock, soul i country nasljeđe SAD-a, a najbolje moguće učitelje tih su dana imali zahvaljujući intenzivnom druženju s legendama kao što su Van Morisson, Bob Dylan i Keith Richards.

Sve to u tolikoj je mjeri na njih utjecalo da su odlučili sljedeći album posvetiti američkim glazbenim korijenima, a Bono je učinio i korak više te se tradiciji i srži SAD-a uspio približiti i kroz djela klasika američke literature - Flanerry O' Connor, Normana Mailera i Raymonda Carvera. Uz sve to puno su, kao grupa, ali i indivudualno, putovali Amerikom - pogotovo Bono koji je uz Sjevernu “skoknuo” i do ratom zahvaćenih južnoameričkih državica Nikaragve i San Salvadora suočivši se na licu mjesta i s onom ružnom, imperijalističkom slikom Amerike. I sve to - od oduševljenja glazbom i veličinom te države do bijesa zbog ugnjetavanja nemoćnih, mjesto je našlo na i do danas možda ponajboljem albumu U2. S glazbene strane “The Joshua Tree” najviše odiše bluesom, bilo da je riječ o baladama koje ostavljaju bez daha (“Running To Stand Still”) ili pak žešćem pristupu (“One Tree Hill”, “In God's Country”), odnosno kaotično nervoznim blues udarima poput dojmljive “Bullet the Blue Sky”. U čisti gospel zvuk uronjen je mega hit “I Still Haven't Found What I'm Looking For”, dodir soula osjetan je u “With or Without You”, a “stari dobri” U2 new wave zvuk pršti iz većine ostalih skladbi, posebno poletne “Where the Streets Have No Name” ili manje znane, ali vrlo kvalitetne “Trip Through Your Wires”.

Tekstualno je album bio još raznovrsniji, pri čemu valja istaknuti kako je sve tekstove pisao Bono koji je, po vlastitim riječima, prvi put umjesto do tog trenutka nabacanih asocijacija stihove pisao s namjerom da priča i poruka budu što jasniji. Pozitivna strana Amerike najviše se osjeti u skladbi “In God's Country”, a žestoka kritika SAD- imperijalizma izbija iz američkom vojnom intervencijom u Nikaragvi i San Salvadoru inspiriranih “Bullet the Blue Sky” i “Mothers of the of Disappeared”. Ljubavnu “With Or Without You” Bono je, u trenucima dok mu je brak bio u krizi, posvetio supruzi. U briljantnoj “Running To Stand Still” kroz opis života dvoje narkomana stvorena je jedna od ponajboljih i najtužnijih pjesama o iskustvima života s drogom, “Exit” nudi mučnu priču o mogućnosti suicida, “One Tree Hill” (kao i cijeli album) posvećena je poginulom Bonovu prijatelju Gregu Carollu, dok političkim sukobima u Belfastu inspirirana “Where The Streets Have No Name” šalje pravu hipi-poruku o potrebi za svijetom u kojem neće biti nikakvih podjela i razlika, pa čak ni “ulice neće imati imena”.