Objavljeno 31. srpnja, 2012.
JOŠ VIJESTI
DANAS I SUTRA U OSIJEKU I ĐAKOVU
SLAVONSKI BROD - 6. TRIENNALE AKVARELA
NOVA KNJIGA
Nagrada "Maverick" koju Motovunski filmski festival dodjeljuje za iznimni autorov doprinos filmskoj umjetnosti, kao svojevrsni pandan klasičnoj festivalskoj nagradi za životno djelo, ove godine odlazi u ruke genijalnom britanskom sineastu Terenceu Daviesu. Iako je riječ o u nas relativno nevidljivom filmašu, motovunski je umjetnički direktor Igor Mirković pogrešno u razgovoru s novinarom dnevnika koji držite u ruci rekao da "njegovi filmovi nikad nisu kod nas igrali".
Daviesov je autobiografski film "Udaljeni glasovi mrtve prirode" bio u devedesetima prikazan na HTV-u. Njegov je prvi američki izlet "Neonska Biblija" bio u nas distribuiran u DVD-formatu. A autorov doks "O vremenu i gradu" lani je prikazan u riječkom Art-kinu "Croatia".
Čitav je Daviesov opus sveden na mehanizme sjećanja i snage suzdržanosti, ali i na vječni sukob s vlastitom homoseksualnošću i "godinama prokockanim u beskonačnoj molitvi" kada je dobro nažuljao koljena klečanjem na mramornom crkvenom podu, o čemu govori i njegova seminalna "Trilogija" koja obuhvaća tri kratka filma ("Djeca", "Madona s djetetom", "Smrt i transfiguracija"). U toj impresionističkoj i na trenutke nadrealnoj intimnoj tapiseriji ljudski je dignitet uvijek taj koji će trijumfirati nad emotivnom, seksualnom i duhovnom zbrkom.
U najnovijem filmu "Duboko plavo more" nanovo se vraća u britansko poraće koje praktički nikad nije napustio. Autorovu opsesiju terorom religije sada prizivaju vikarova upozorenja na "tričavost fizičkog" i riječi Hesterine punice ("Čuvaj se strasti. Ona uvijek vodi u nešto ružno"). Daviesova fascinacija popularnim songovima iz tog perioda koje često pjevaju njegovi protagonisti (sjetimo se obiteljskih okupljanja u "Udaljenim glasovima, mrtvim prirodama") sada se zrcali u sceni u kojoj ljubavnici pjevaju "Molly Malone" u skrovištu podzemne željeznice tijekom Blitza. Krajnji glazbeni antipod tim popularnim melodijama devetominutni je violinski koncert Samuela Barbera koji podcrtava Hesterinu društvenu pobunu, garniran s nekolicinom flashbackova.
Taj dirljivi i krajnje evokativni komad britanskog dramaturga Terencea Rattigana o ženi koja bezuspješno pokušava izvršiti samoubojstvo nakon što je napustila muža kojem je više stalo hoće li njegova mamica i ove godine otići u Wimbledon, da bi se potom upustila u promašenu vezu s bivšim pilotom RAF-a, već je u pedesetima adaptirao Anatole Litvak s Vivien Leigh. No Daviesov film više priziva mitski susret Celie Johnson i Trevora Howarda u "Kratkom susretu". Kako su i Davies i Rattigan gejevi, njihove su simpatije na Hesterinoj strani. Zato joj oni ne nude nikakvu šansu za bijeg, već ju u seriji bolnih fragmentarnih scena perverzno tjeraju na stoičku istrajnost patnje. D. Rubeša
